Prađedovska v(j)era u pobačajima južnoslavenskih nacija

Nijedna od sadašnje tri abrahamističke denominacije na osnovi kojih su formirane novovjekovne i moderne hrvatska nacija, srpska nacija i muslimanska/bošnjačka nacija nije pradjedovska ili prađedovska niti vjera niti vera, nego su one ustvari same strani import, nametnute kao dominatne ili privilegirane bilo osvajanjem ili političkim pritiskom. Stvarne, domaće pradjedovske vjere su odavno već ili nasilnim putem „ubijene“ ili se još uvijek drže u nekoj vrsti sužanjstva.
(Autor Salmedin Mesihović – tacbo.net)

Uobičajeni diskurs/govor i opravdanje za probleme u našoj zemlji, i općenito ex-Yu prostorima jesu navodno neriješeni međunacionalni odnosi. Ali, ima tu jedan mali problem, mi i nemamo u pravom smislu, kako to teorija objašnjava, u potpunosti izgrađene nacionalne subjekte i identitete. Novovjekovna nacija je jedan od produkata kapitalističkog sustava, jer se preko nje razbijao staleški feudalni poredak. Međutim, kod nas je proces izgradnji pravih nacija ostao negdje u sivom prostoru između srednjovjekovnog/mediavelnog feudalnog poretka, osmanskog millet sustava i novovjekovnih nacija. Tako smo mi nažalost dobili samo neke pokušaje nacionalnog okupljanja i identiteta, neke pobačaje naše zadnje dvostoljetne historije a koji se vole dičiti tom latinskom riječi „natio“. I tako su se dobile srpska, hrvatska i muslimanska/bošnjačka nacija koje su se ustvari formirale na okosnici tri religijske denominacije abrahamističke misli (pravoslavna, rimokatolička, sunizam). Iz te razlike, pokušavaju se (teško i i nekada na vrlo bizaran, pa i nasilan način) razviti i druge razlike, npr. u jeziku, porijeklu i običajima. Onaj ko želi da zna istina jeste da su jezik, porijeklo, običaji, mentalitet, način života isti ili slični za veliku većinu onih koji se danas deklariraju po nacionalnosti kao „Srbi“, „Bošnjaci“, „Hrvati“, „Crnogorci“, posebno kod onih koji prebivaju ili žive na području današnje Bosne i Hercegovine. I jednostavno rečeno, kada bi nestale religijske diferencijacije između navedenih nacija, automatski bi nestale i sve ostale razlike, jer su one samo nusproizvod ove razlike. Dokaz ovoj tezi je ono što se desilo u Albaniji, koja je bila isto religiozno podijeljena (sunije, bektašije, rimokatolici, pravoslavni), ali je jednom dugoročno gledano vrlo promišljenom i mudrom odlukom od 6. II. 1967. Enver Hodža, tadašnji vođa Albanije, započeo proces uklanjanja religiozne distinkcije. Uspjeh takve politike je bio više nego očigledan, i Albanci nisu danas podijeljeni na četiri „nacije“, nisu se poubijali međusobno (izuzev krvne osvete i organiziranog kriminala, ali to je neka druga stvar), nije bilo etničkog čišćenja, masovnih silovanja, genocida i stvaranja mikro državica i političkih entiteta, nema nekih posebnih „književnih jezika“ (iako albanski jezik ima dva narječja: toska i gege), nema dvije škole pod jednim krovom, nema zasebnih skupina „nacionalnih skupina predmeta“, nema zasebnih udžbenika, ne vrijeđaju se za religijske praznike (ako ih uopće nešto i održavaju), nema nekakvog „nacionalnog ključa“, nema „Ostalih“ jer nema ni konstitutivnih, a utjecaj paraideoloških i parapolitičkih institucija kao što su religijske zajednice na društvene, političke i ekonomske procese u Albaniji je sveden na nulu…itd….itd…

Radi te činjenice da je religijska odvojenost glavno svojstvo postojanja „naših nacija“, ako bi se ona ukinula, nestale bi i sve ostale razlike koje su ruku na srce prilično isforsirane. A da je religija okosnica postojanje sadašnjih naših „nacija“ dokaz je i činjenica da ako neko promijeni religiju, automatski se u javnosti smatra da je promijenio i naciju. Bezbroj je takvih primjera u modernim vremenima. Radi toga je i ono često izvlačenje argumenta o „izdaji prađedovske/pradjedovske v(j)ere“ koja se uglavnom nabija na nos „Muslimanima“/“Bošnjacima“, jer su oni kao time napustili srpstvo ili hrvatstvo. Hajde da malo raščistimo pitanje izdaje „pradjedovske vjere“. Prvo sve najbrojane tzv. nacije (srpska, hrvatska, muslimansko/bošnjačka) su nastale u toku XIX. i XX. st., a do tada je ubjedljiva većina predaka onih koji se danas izjašnjavaju kao Bošnjaci/Muslimani već primila hanefijsku verziju sunitskog islama (poglavito u periodu druga polovica XV. – prva polovica XVII. st.). Naravno, potrebno je istaći i jednu vrlo bitnu činjenicu. Da nije bilo osmanske agresije na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo i njegovo uništenje, veliko je pitanje koliko bi danas bilo muslimana u Bosni i Hercegovini. Preci Bošnjaka su na hanefijski islam prelazili u svojoj velikoj većini iz čisto praktičnih, prozaičnih pa i kalkulantskih razloga, kao što su dobijanje privilegija, oslobađanje od određenih nameta, uspinjanja u društvenoj, političkoj i vojnoj hijerarhiji, borba za pozicije i položaje, ulazak u vladajuću elitu…itd…itd… To bi se moglo uporediti sa npr. učlanjivanjem u Komunističku partiju/Savez komunista tamo od 1944. god. pa nadalje….Uz to, izvjesni doprinos pojačavanju procesa islamizacije/procesa primanja islama je bilo i odvođenje djece u janjičare i njihovo prevođenje na islam (što se direktno kosilo sa odredbom „u vjeri nema prisile“). Zatim, bilo je značajnih inverzivnih konverzija, sa sunizma na rimokatoličanstvo ili pravoslavlje (Slavonija, Lika, dijelovi Dalmacije, Crna Gora) posebno od kraja XVII. pa u toku XVIII. st. pa i jedan dio onih koji se smatraju Hrvatima i Srbima ima ustvari sunitsko – islamsko porijeklo. E sada se onda postavlja logički pitanje šta je to prađedovska/pradjedovska v(j)era. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, prije osmanskog osvajanja više – manje stanovništvo je pripadalo Crkvi Bosanskoj („bosanska“ vjera; pogrešno nazivana bogumilskom), rimokatoličanstvu („rimska“ ili „latinska“ vjera), pravoslavlju („grčka“ vjera). U XV. st. se pojavljuje i sunitski islam (kolokvijalno tada nazivan „turska vjera“). U tadašnjem svijetu (sve dok se naše religiozne zajednice u XIX. st. nisu počele transformirati u naše tzv. „nacije“) konverzije i prelazi sa jedne na drugu abrahamističku denominaciju, nisu ni blizu izazivali takve kontroverze niti probleme niti čuđenja kao danas. Promjena religijske denominacije se u tadašnjoj javnosti doživljavala kao danas promjena pripadnosti nekoj političkoj stranci u okviru korpusa jednog od tri konstitutivna naroda, odnosno kao da neko iz SDA pređe u SBB ili SDP ili obrnuto. Znači granice i optuživanja za neku „izdaju“ nisu bila tako oštre i doživljavale su se više manje kao neki oportunizam. U historiji je zabilježeno da je je bilo pojedinaca koji su u toku kraja srednjeg vijeka i početka novog vijeka po više puta mijenjali religijsku pripadnost u toku života, zavisno od okolnosti, potreba i interesa, a bilo je i onih za koje se više ne bi znalo koje su stvarne religijske pripadnosti jer su zavisno od situacije preferirali „ove“ ili „one“. Npr. za Hercega Stjepana Kosaču se teško može utvrditi šta je to njegova religija.

Uz sve izrečeno, postoji i još jedna najvažnija stvar kada se govori o „pradjedovskoj vjeri“. Šta je to ustvari? Činjenica je da su skoro svi preci Muslimana/Bošnjaka po „nacionalnom opredjeljenju“ ustvari konvertiti sa nekog od tri gore navedena oblika kršćanstva (rimokatolicizam, Crkva Bosanska, pravoslavlje), uz sporadične i rijetke slučajeve prelazaka sa judaizma. Međutim, i preci tih predaka su ustvari konvertiti sa onoga što se pogrešno i uvredljivo i pežorativno naziva „paganstvo“, odnosno čitav jedan spektar neabrahamističkih vjerovanja i religija koji se kretao od helensko – rimsko filozofske misli, neoplatonističkog strogog monoteizma, preko pitagorejskog misticizma, olimpskog politeističkog panteona, domorodačkih politeističkih manifestacija, pa do orijentalnih kultova i srednjoazijskih dualizama kao što su mitraizam, zaratustrizam i maniheizam. U ranom srednjem vijeku se još dodatno pojavio i slavenski i avarski politeizam. I onda je sa krajem antike i ranim srednjim vijekom krenula eliminacija toga jednog šarolikoga i dosta tolerantnog „paganskog“ svijeta. Od dominusa Teodosija pa nadalje započela je obavezna i opća konverzija i religijsko ujednačavanje. Tako su i preci onih predaka koji su (većinom iz interesa) prihvatali islam, bili pod obavezom da napuste svoju stvarnu narodnu, domaću religiju. Jedan dio (onaj iz iliroromanskog segmenta) predaka i današnjih Bošnjaka i Srba i Hrvata i Crnogoraca je većinom pod obaveznom prisilom bio prekršten do zaključno sa V. st., dok je drugi dio (onaj iz avaroslavenskog segmenta) pokršten kada su srpske i hrvatske knezove na kristijanizaciju prisilili imperatori sa latinskog zapada i vasilevsi sa grčko – vizantijskog istoka.

I na kraju nameće se samo jedan zaključak, da nijedna od sadašnje tri abrahamističke denominacije na osnovi kojih su formirane novovjekovne i moderne hrvatska nacija, srpska nacija i muslimanska/bošnjačka nacija nije pradjedovska ili prađedovska niti vjera niti vera, nego su one ustvari same strani import, nametnute kao dominatne ili privilegirane bilo osvajanjem ili političkim pritiskom. Stvarne, domaće pradjedovske vjere su odavno već ili nasilnim putem „ubijene“ ili se još uvijek drže u nekoj vrsti sužanjstva.

Publicola