Filip Mursel Begović: Hrvatska muda-Srpska muda: 2-0

Ne smeta mene ničija krunica, ničiji Isus, ničiji Hristos, ničiji Isa a.s., vjersko-nacionalistička patetika me smeta, ma gadi mi se.

Mislio sam da prisustvujem krstitkama ili prvoj pričesti, kada sam na novinarskom zadatku, nakon što je na Maksimiru nogometna vrsta Igora Štimca pobjedila reprezentaciju Srbije, ugledao hrvatskog izbornika kako na konferenciji za novinare grčevito prebire po krunici.

 

Reče hrvatski nogometni izbornik Igor Štimac, skrušenim glasom nekog hodočasnika-pokajnika, da je tu blagoslovljenu krunicu dobio od fra Joze Zovka u Međugorju i da se od nje ne odvaja. Reče: “mijenjajući sebe, počeo sam mijenjati svijet.”

 

Sačuvaj me Bože Svemogući takvih nogometnih mjenjačnica. Ne smeta mene ničija krunica, ničiji Isus, ničiji Hristos, ničiji Isa a.s., vjersko-nacionalistička patetika me smeta, ma gadi mi se. U ovom trenutku, u Hrvatskoj, ona je personificirana u liku i rukama i pozerstvu nogometnog nacional-heroja koji pobjedi ljuta neprijatelja na nogometnom terenu.

 

Ruke koje drže krunicu, jučer su držale muškost čitave jedne nacije. Držale su muda onih koji su na dan utakmice na Trgu bana Jelačića pjevali “Ubij, ubij Srbina”. No, Štimac se ispričao za sve što bi moglo nekoga uvrijediti, iako reče da nije ništa čuo jer je bio koncentriran na utakmicu. Prije njega svoje nastupe su imali hrvatski premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović. Zajedno sa čelnicima nogometnih saveza, oni su pohvalno javno pozivali navijače da budu dostojanstveni i da se klone uvreda, nasilja itd. itd. Krasno za sve, pozivaju na mir i ljubav među nacijama, a i pokazuju svoju proeuropsku orijentaciju. Sakupili su time nekoliko pluseva na bodovnoj listi Štefana Fulea, povjerenika za proširenje Europskih muda. I ne samo to, tri dana ama nikoga se nije ticalo šta se događa u državi jer nogomet je bio glavna tema. Da su bili malo pametniji, na račun krpanja državnog deficita, hrvatski političari su na Kajmanskom otočju mogli prodati čitav Markov trg, Vladu i Sabor i Gradsku skupštinu i nitko to ne bi od nogometne euforije ni primijetio.

 

A sad, zamislite samo koliko su te Štimčeve ruke bile uvreda za posvećenu krunicu? Lijepo lakirane i njegovane u kontrastu sa skromnom i posvećenom hercegovačkom relikvijom fra Zovka, otkrivaju se u slici pljuvački, znoja, psovki, smrada i muda, tuđih užeglih muda, nekoliko miliona muda koje su držale da ih Srbi ne bi punim ristom napucali u maksimirsku nogometnu mrežu.

 

Žuljevite ruke Velog Jože, ruke Matije Gubca, ruke partizanskog heroja s nekog spomenika iz 2. svjetskog rata, gorde ruke, ruke Grgura Ninskog, grčevite i naborane i ukočene, ruke kao lopate od teškog rada, ruke kao kombinirke, ruke kao papagajke i francuski ključevi, nisu ruke Igora Štimca. Taj novovijeki nacionalni heroj, muževni izbornik, ima njegovane ruke na čijim dlanovima se uoči utakmice iscrtala sudbina čitavog hrvatskog naroda. Ruke su to koje nisu ni kopale, ni muzle, ni šarafile. Ruke su to koje su naizmjenično hvatale loptu i  ženske stražnjice,a potom ih napucavale.

 

Danas su to hodočasničke ruke koje nose krunicu fra Zovka, koji, kako čujem, među poštenim katoličkim pukom slovi za fratra  bogataša i moćnika koji je podosta zaradio na ukazanju Gospe u Međugorju. Dakle, kao što je bogati fratar sušti pleonazam, isto je tako i skrušeni i krotki Štimac s krunicom u ruci jedan nevjerojatni i zastrašujući prikaz nacional-kiča i licemjerja. Pleonazam su i svi oni koji su to popušili – “male bebe”, rekli bi tražeći srodni izraz.

 

Fra Zovkina krunica, onoga koji je robijao po komunističkim kazamatima, jer je uporno zagovarao Gospino ukazanje u Međugorju, svojevrsna je poruka da sve što je Štimac rekao uoči i nakon utakmice, ništa drugo nego laž. “Ovo je samo nogomet, pobjedit će bolji”, govorio je Štimac. Ako je to samo nogomet, zašto je dan prije utakmice išao na blagoslov kod sestra franjevki na Pantovčak? Zato što on nije predvodio nogometnu reprezentaciju, kojoj je kapetan Dario Srna porijeklom bosanski musliman, već vojnu križarsku formaciju protiv srpske nogometne vojske koja je pod jakim policijskim snagama pristigla na zagrebački Gazimestan. Ako je to samo nogomet, igra dakle, šta će vam blagoslov, neće nitko poginuti, zaboga.

 

“Šta vi mislite da je nas moguće dobiti u Zagrebu”, oholo je odgovorio Štimac srpskim novinarima, prebirući krunicu fra Zovka. A šta da je izgubio? Veliki je to ulog i odgovornost, ostati bez nacionalnih muda kao srpski izbornik Mihajlović. Štimac je u svojim rukama, naime, držao nekoliko desetaka tona hrvatskih muda. Jak čovjek, nema šta, njegova snaga priliči stubu nacije, hrvatskom Atlasu. Šta može nacija bez muda? Imaš ćunu, a nemaš muda. To je možda i gore nego kad imaš muda, a nemaš ćunu. Vidljivo složena situacija koja potrebuje nekog mudoslova, poput mene, da je na ispravan način obrazloži.

 

Pogledajte samo medijske izraze koje se koriste u opisivanju hrvatske pobjede: egzekucija i egekutori, pogreb i pogrebnici, bacanje na leđa, potpisana smrtna presuda… jedino što nedostaje, a što su zaboravili, a jedino u potpunosti opisuje ovaj događaj je riječ “kastracija”. 2-0 za Hrvatsku znači da je sačuvala svoja dva muda, a da je Srbija oba izgubila. To jest, probajte hodati po ulici svoga grada i svakog muškarca kojega vidite lišiti lica i umjesto toga zamisliti njegova muda – ukoliko to, nakon početnog gađenja, uspijete, dobit ćete pravu sliku i priliku nogometne utakmice Hrvatska-Srbija.

 

Što se tiče navijačkog folklora u Zagrebu, nije bilo vidljivih obilježja koji bi upućivali na period 2. svjetskog rata. Uostalom, nema šta Europa Hrvatskoj predbacivati: nije li isto i gore kada igraju Njemačka-Engleska. Otprilike ovako: u ime kraljice Elizabete Engleska je s dva muda u nogometnoj mreži pobjedila Njemačku, koja je na veliku žalost kancelarke Merkel ostala s nula muda i pokazala da trenutno nema iskusnu i zrelu momčad.

 

No, hrvatski navijači se nisu suzdržali od uvredljivih pjesama i uzvika na račun Srbije.  Nitko nije ni očekivao da će biti drugačije.

Budući da srpskih navijača nije bilo, po prethodnom dogovoru oba nogometna saveza, neke su navijačke skupine, u nedostatku živih ljudi koje bi lišili muda, napuhale gumene erotske lutke i navukli im majicu s natpisom „Jovana“. Srećom, nitko osim gumene Jovane nije ostao bez muda.

 

Ima i novih moda u odjevanju navijača. Kako je ustaško znakovlje u Hrvatskoj kažnjivo zakonom, za razliku od Srbije u kojoj likovi sa šubarama hodaju bez sankcija – kao što je uobičajeno za homusa balcanicusa, uspjeli su se dovinuti zakonskoj prepreci. Naime, ispod zakopčanih jakni neki su nosili majice s natpisima od kojih se ledi krv u žilama. Dok god nam se na ustaško (i četničko) znakovlje ledi krv u žilama, barem znamo da nam je krv ljudska. Krv na Balkanu voli teći u potocima, a sleđena krv ne može teći.

 

Nejse, novinarski sam popričao s grupom mladića u crnome koji su mu pokazali da ispod jakni imaju ustaška obilježja.

„Niš mi ne mogu, ja sam ustaša Superman, ispod jakne su sakrivene moje svete hrvatske moći. Večeras bum poletil. Ubil bum se ak izgubimo protiv četnika“, odgovor je mladića pred kojim je blistava budućnost.

(Buka)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close