Filip Mursel Begović: „Braniti Isusa od pedera“: Treba li vjerskim zajednicama dijalog sa homoseksualcima

Je li BiH sekularnija država od Hrvatske i jeste li za to „da se u Ustav BiH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i više žena“? Mogu li se vjerski, nacionalni i spolni manjinski identiteti trpati u isti koš? Hoće li Islamska zajednica u BiH biti eliminirana iz javnog života nakon što se u Bosni aktiviraju pitanja prava LGBT populacije i koje su mogućnosti da se preveniraju sukobi?

Piše: Filip Mursel Begović

Neka od manjinskih prava zastupamo, za neka se borimo, a neka nas zbunjuju. Tko ne bi ustuknuo pred slikom mladog homoseksualca kojemu se na gay prideu u Zagrebu u lice agresivno unosi razjareni B.B.B. pit bull, a ovaj mu prkosno odgovara: „Pa kaj oćeš – moja guzica, moja slobodica!“ Ovaj prilično nadrealni događaj na svoje oči svjedočio sam kao novinarski izvjestitelj na okupljanju, odnosno masovnom protestnom ljubljenju LGBT populacije pred Zagrebačkom katedralom početkom 2013. godine. Tako je to bilo na užarenoj liniji razgraničenja između heteroseksualaca i homoseksualaca. Nešto dalje, grupa vjernika upadljivo je molila „Zdravo Marijo“ i „Oče naš“ ispred ulaza u katedralu, u rukama držeći zapaljene svijeće sa hrvatskim grbom i veliki transparent na kome je bila slika Isusove majke Marije. Upitao sam ih zašto stoje pred ulazom u katedralu. Odgovor je bio: „Branimo Isusa od pedera!“

Međutim, ako zanemarimo ova komediografska, a u biti otužna zapažanja, dolazimo do konstatacije da je u sklopu aktualnih polemika u vezi manjinskih identiteta riječ zapravo o nacionalnim, vjerskim i spolnim manjinskim pravima, a što se uoči i nakon Referenduma građanske inicijative „U ime obitelji“ u vezi pitanja: „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i žene?“, sve trpa u isti koš. E, upravo je to nekima malo teže shvatljivo. Neki se manjinski  „tretmani“ naprosto teško mogu svesti pod zajednički nazivnik.

Miješanje manjinskih identiteta i sekularno uređenje države

Iz moga rakursa, primjerice, pravo padanja na „sedždu“ i pravo na bosanski jezik, pravo na mjesto za molitvu u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnom trgu i uvođenje dvojezičnosti, pravo na izučavanje Tore u židovskoj zajednici i mogućnost da židovska djeca pohađaju svoju školu, pravo na pjevušenje Hare Krishna mantre na Trgu bana Jelačića itd. –  ne bi trebalo miješati s pravima LGBT populacije. Međutim, pogled iz moje perspektive, za koju bi neki rekli da je „uvjetovana“ religijskim, pa time i konzervativnim gledištem, nije nužno obavezujuć za sekularnu državu. Pravo svake manjine jeste da joj većina ne govori šta da jede, s kim da spava, kojim pismom da piše, kojim jezikom da govori, kako da se moli Bogu ili koji će seks upražnjavati sa svojim partnerom. Riječ je o potpuno privatnim stvarima s kojima sekularna država nema ništa. Nadalje, pravo manjine da ne radi ono što radi većina, pravo ateista da ne budu teisti, pravo muslimana da ne budu kršćani, pravo homoseksualaca da ne budu heteroseksualci… Sekularna država, simplificirano objašnjeno, služi da kupi pare za struju, a ne da osigurava spas i pristup na drugi svijet.

Na ova pitanja treba odgovoriti, naravno dijalogom, a ne sukobom. Podijeljeni stavovi su mogući u svim pravcima, pa će netko iz svojih patrijahalnih i vjerskih zadatosti biti za građansku inicijativu „U ime obitelji“, a istom će biti protiv zabrane uvođenja dvojezičnih ploča u Vukovaru, čime se smanjuju ustavna manjinska prava. Iako se načelno slažemo da su radikali spremni izjednačavati vjersko, nacionalno i spolno te svim manjinama podjednako poručiti raus, trebaju li oni obdareni razumom pristajati na te zaključke i zanemariti mnoštvo podkonteksta koji se suprotstavljaju takvom viđenju manjinskih identiteta.

Naprosto je nemoguće zanemariti da su sve dominantne vjerske zajednice na našim prostorima uvriježeno složne oko, za svako društvo, uvijek prijepornih pitanja u rasponu od homoseksualizma do abortusa i eutanazije. Bili manjina ili većina, bez obzira na često licemjerje, isto možemo posvjedočiti kod svih etničkih grupa na Balkanu, koje su i dalje dominantno patrijarhalne i tradicionalne. Stoga, često se događa i neprihvatljivo poistovjećivanje retrogradnih patrijarhalnih načela sa onim vjerskim, a da one u stvarnosti zastupaju sasvim druge vrijednosti.

Također, teško je povjerovati u krajnje zaključke koji su nametani u hrvatskim medijima, ali i od strane nekih predstavnika nacionalnih manjina: „Danas homoseksualci, sutra Srbi i Židovi!“ Zanimljivo bi bilo čuti šta o tome misle čelnici Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali i neki tradicionalni Srbin sa Korduna kojemu je vjerojatno draža pomisao na samoubojstvo od one da mu se sin oženi za muškarca. Oni su, naravno, uglavnom šutjeli jer ono što je uslijedilo bila je referendumska inicijativa za ukidanje prava manjina, konkretno dvojezičnosti, što se direktno odnosi na uvođenje ćirilice u Vukovaru. Ta inicijativa, druga u  samo šest mjeseci, ujedno je opravdani argument onima koji tvrde da je u Hrvatskoj pitanje razumijevanja i poštivanja manjinskog prava ozbiljno narušeno.

U biti, bez obzira na podijeljena stajališta, iz perspektive sekularne države postavlja se pitanje da li bi trebala postojati mogućnost da se utječe na stečena manjinska prava, jer su ona u slučaju nacionalnih manjina ustavna činjenica, a što se tiče LGBT populacije nisu krivično djelo. Ako se državu pusti da određuje prava manjina pod argumentacijom da je to volja većine, govorimo li onda uopće o sekularnoj državi koja garantira manjinska prava? Ne postoji polukatolička sekularna država, kao što ne postoji ni polunevina djevojka. Ako je sekularna, onda se ne petlja u teološka pitanja i obrnuto. Iako se većina izjašnjava vjernicima, postavlja se i pitanje može li se država koja počiva na vjerskom moralu zvati sekularnom? Osobno, vidim razlike između manjinskih identiteta i nije mi milo kada se trpaju u isti koš, istom si postavljajući pitanje nisu li ono što ih objedinjuje neotuđiva ljudska prava za koja se većini ne bi trebalo dopustiti da ih umanjuje. Međutim, glavni razlog pokretanja inicijative ustavne zaštite braka u Hrvatskoj bila je glasna propaganda gay udruga o promjenama Obiteljskog zakona, a u smjeru reguliranja prava homoseksualnim parovima na usvajanje djece. Dakle, pravo na djecu i pravo djece, što je ponajviše zasmetalo heteroseksualnu većinu.

Nitko ništa nije imao protiv uređenja homoseksualnih zajednica i niti jedna inicijativa nije išla tomu u protiv. Postavlja se i pitanje može li sekularna država izjednačavati kapacitete i izvore prava samo zato što je neki skup ljudi homoseksualna prava proglasio manjinskima. Stoga je teško i sa stajališta sekularne države izjednačiti prava homoseksualaca i vjerskih manjina.  S druge strane, uvjereni smo i da se sama gay populacija ne želi poistovjećivati sa vjerskim i nacionalnim manjinama. Gay populacija ima svoje pjesme, praznike, festivale i druge običajnosti i nemoguće je zamisliti nekog Bošnjaka, koji bi na kakvoj manjinskoj smotri, obučen u tradicionalnu muslimansku nošnju pjevao „Kad ja pođoh na Bentbašu“, a iza njega bi nastupio živopisni lik umjetničkog imena Žorž,  koji bi prigodno otpjevao pjesmu Eltona Johna.

I još nešto,  izrazito bitno, treba dodati čitavoj mreži suprotstavljenih pitanja. Iako je Katolička crkva (odnosno njena laička ekspozitura, među kojima se našao i jedan flower-power Hrvat musliman) tradicionalno očekivala da će dobiti podršku muslimana na Referendumu o definiciji braka, što se i dogodilo, ali potonji nisu primijetili da je definicija braka jednog muškarca i jedne žene jednim svojim dijelom protivna šerijatu. Isti slučaj je kada govorimo i o judaističkoj halahi. Iz perspektive islama i judaizma, druga polovina rečenice „brak je zajednica (jednog) muškarca i (jedne) žene“ nije točna jer, po vjerozakonu obje religije, brak je Bogom ustanovljeni ugovor između jednog muškarca i jedne ili nekoliko žena. Ovdje je bez sumnje riječ o katoličkoj definiciji braka, koja je u jednom dijelu suprotstavljena sa vjerozakonom islama i judaizma. Tu su nelogičnost primijetili zagrebački židovi i distancirali se od te vrste građanske inicijative iza koje se krije katolički vjerozakon.

Primjerice, iz perspektive islama i judaizma daleko je gore što je ljudima dozvoljen širk (obožavanje kipova i likova) nego istopolni seks, pa to još uvijek ne znači da bi sekularna država trebala spaliti sve katoličke i pravoslavne crkve ili hinduističke i budističke hramove, ali ni da je muslimanima i židovima zabranjen, uvažavajući dijalog sa kršćanskim zajednicama. Pravo na širk je neoutuđivo ljudsko pravo. Da ga je Bog htio spriječiti, ljudi bi bili u nemogućnosti da ga provode. Naravno, u šerijatskoj ili u halahičkoj državi širk se kažnjava gubitkom glave. No, mi ne govorimo o šerijatskoj ili o halahičkoj državi, a bome ni o katoličkoj, nego o sekularnoj. Stoga, čini se da je Bosna kudikamo sekularnija država, jer je gotovo nemoguće zamisliti da bi nekome palo na pamet da pokrene referendumsku inicijativu u kojoj bi stajalo: „Jeste li za to da se u Ustav BiH unese odredba da je brak životna zajednica muškarca i više žena?“ Što se Hrvatske tiče, iako takve tendencije nisu primijećene, neki bi muslimani i židovi mogli uskoro reći da im se nameće većinska katolička samovolja i da su njihova manjinska prava da u punini upražnjavaju svoju vjeru, stoga, ugožena. Iako definicija braka kao zajednice jedne žene i jednog muškarca u biti nije protivna šerijatu, već je u njem sadržana, građanska inicijativa isticala je i to da je riječ o prirodnoj(!) zajednici, čime bi mogli doći i do zaključka da se šerijatski i halahički brak smatra neprirodnim, a što može biti uvreda i za muslimane i za židove. Šta bi na to rekao srbijanski muftija Muamer Zukorlić koji se nalazi u bračnoj zajednici sa dvije žene? Vjerojatno bi ljutito rekao: ne petljajte se u naša vjerska prava i ne vrijeđajte islam. Time se vraćamo do stajališta da vjernicima nije prihvatljivo da se spolni, nacionalni i vjerski identiteti trpaju u isti koš, ali da postoji određena poveznica kada je riječ o narušavanju ljudskih prava.

Otvorena je Pandorina kutija, gdje je tu kraj?

„Vukovarskoj“ Hrvatskoj treba malo više duha „sarajevske“ Bosne

Krajem 2013. godine stotine građana Bosne i Hercegovine okupile su se ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH kako bi protestirale protiv izmjena Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Čuli su se uzvici: „Danas psi, sutra mi.“ Je li uzrok tog uzvika činjenica da će svi sarajevski psi završiti u šinteraju, gdje će im se ubrizgati smrtonosna injekcija, ili loše ekonomsko i društveno stanje u BiH?  Vjerojatno i jedno i drugo.

Ovaj uzvik na neobičan način koincidira sa uzvikom koji se tiče manjinskih Srba u Hrvatskoj. Ako hoćete, čak i doslovno, jer sjećamo se vremena kada je u nekim hrvatskim gradovima bio istaknut natpis, sa pripadajućom karikaturom: „Psima i Srbima ulaz zabranjen!“ Želimo istaknuti paradoks u susjednoj BiH, gdje se građanska većina uspoređuje sa životinjama, opravdano, budući da se osjeća ugrožena od manjine – vladajuće uzurpatorske političke oligarhije sva tri naroda. Istodobno, zbog iracionalnog straha da će neki Hrvati ponovo započeti program jasenovačkog  „šinteraja“ za Srbe i Židove, dopustilo se nekontrolirano i neprihvatljivo poistovjećivanje spolnih, vjerskih i nacionalnih identiteta u Hrvatskoj, bez da se objasne nijanse i razni podkonteksti. Pritom se zanemaruje da u vladajućoj hrvatskoj stranci (SDP), kao ni u najjačoj opozicijskoj stranci (HDZ), takve tendencije ne postoje ni u primisli.

Međutim, u BiH dvojezičnost nije problem.  Naime, tzv. vukovarska Hrvatska smatra da je ćirilica znak i simbol srpske okupacije i ratnih zločina koje su počinili Srbi i da je stoga nepoželjna u Vukovaru. Pitamo se, uspoređujući dva susjedna društva, zašto ćirilica nije znak opsade i okupacije u Sarajevu, koje je podnijelo deset puta više žrtava i koje je bilo četiri godine pod opsadom. Kako je to moguće? U Sarajevu je dvojezičnost sasvim neupitna stvar! Zar su vukovarske žrtve vrjednije? Gorko je to i doista anticivilizacijski. Je li onda i arapsko pismo simbol “islamskog” terorizma, je li latinica simbol britanskog imperijalizma i nacističkog progona Židova, je li konzumacija dvojezičnih prava manjinskih Talijana u Istri znak fašističke okupacije i aspiracija da se čitava hrvatska obala pripoji Italiji… Je li? Naravno da nije. Trebalo bi možda tzv. vukovarskoj Hrvatskoj malo više duha tzv. sarajevske Bosne.

Islamskoj zajednici u BiH prijeti potpuna eliminacija iz javnog života

Budući da je prevladavajući stav bosanskih političara da budućnost BiH vide kao dio europskih integracija, može se očekivati da će pitanje spolnih manjina, kao usvojeni europski standard, biti izrazito bolan proces, koji bi mogao dovesti do potpune eliminacije vjerskih zajednica iz javnog života. Ovdje, prije svega, mislimo na Islamsku zajednicu. Ne slažemo se sa konstatacijom da će se pitanja spolnih manjina iz Hrvatske preseliti u Bosnu, jer ona su prisutna ali još uvijek nisu aktivirana kao društveni problem. Uostalom, katolička definicija braka neprimjenjiva je na Bosnu u kojoj živi veliki broj muslimana, pa ne možemo govoriti o „prelijevanju“,  kao što su neki sugerirali. Jedino što taj proces može zaustaviti je neki novi pogubni međunacionalni sukob ili čak ponavljanje primjera, koji bi mogao opravdati status Sarajeva kao europskog Jeruzalema. Zašto Sarajeva? Zato što je mala mogućnost da će se gay pride održavati u Banjoj Luci, Trebinju ili Širokom Brijegu.

Primjer gay pridea u Jeruzalemu iz 2007. godine svjedoči jednu začudnu međukonfesionalnu solidarizaciju. Tada su muslimanske i kršćanske vođe pozvali vjernike da bacaju smeće i kamenje na sudionike, a vjerske vođe židovske ortodoksne zajednice javno su proklele sve nečiste duše u povorci,  koje će proganjati zao duh te se nikad, po Božjem nalogu, neće očistiti od grijeha koji će ih pratiti u tijelu, duši i njihovim financijama. Netko bi mogao reći da je riječ o pohvalnoj solidarizaciji u vezi zajedničkih vrijednosti tri glavne svjetske monoteističke religije, no nas zabrinjava činjenica da ni jedan dijalog ne može započeti ispoljavanjem mržnje. Nije li to upravo i degradacija teističkog morala koji u bilo kojoj tradiciji ima kao polazišnu točku riječ ljubav.  Takva vrst zajedništva, ukoliko se ostvari u BiH, bit će ništa drugo nego li uvod u nove sukobe, ako se vodimo provjerenom istinom da mržnja rađa samo mržnju.  Uostalom, trebalo bi se upitati je li uopće moguće neko drugo državno rješenje u BiH osim sekularnog. Nemoguće je zamisliti da bi se zakoni regulirali po principu red islamskog, red katoličkog, red pravoslavnog. Prije toga bi zasigurno uslijedio neki novi sukob do istrebljenja. Za one koje misle da je rješenje bilo u komunizmu reći ćemo da je i to uređenje propagiralo jednu vjeru – ateizam, dakle nevjeru. Čini se da je sekularno uređenje za Bosnu do sada s najvećim potencijalom za uspjeh, jer ekskluzivistički ne promovira ni jednu vjeru i naciju.

Usred balkanskih država, u kojima je većina ljudi siromašno, u kojima se tisuće mladih muškaraca i djevojaka prostituira da bi se školovali, u kojima su korupcija, mito i otimačina pravilo, stoji pitanje na koje treba odgovoriti: „Je li naša odluka, kao vjernika, da se ne borimo protiv siromaštva, ili protiv nepravde, ili, gluho bilo, protiv sile – nego prioritetno protiv toga da se sekularna država počne odnositi prema životnoj zajednici homoseksualaca kao prema heteroseksualnoj?“ Mi znamo da će ti ljudi i ovako i onako konzumirati homoseksualni odnos i da imaju svoja gay okupljališta, ali smo smrtno ozbiljni kada je riječ o tome da sekularna država omogući status braka njihovom monogamnom zajedničkom domaćinstvu. Stav islama, primjerice, posve je jasan i ne ostavlja dvojbe – homoseksualnost je strogo zabranjena, što uključuje i mogućnost da posvajaju djecu. Vjerske zajednice moraju artikulirati svoj stav, a vjerozakon se ne može mijenjati. Međutim, nešto smo dužni konstatirati – živimo u sekularnoj državi gdje taj zakon ne vrijedi.

Mi znamo da u istim svetim knjigama u kojima piše da je strogo zabranjeno da dva muškarca liježu zajedno i šta je pripadajuća kazna, piše i da društvo treba biti pravedno, sirotinja zaštićena, sila pod kontrolom, ali, budimo realni, tada bismo se trebali boriti protiv silnika koji vladaju ovim društvom, a nama je lakše da se prije toga bavimo grupicom ljudi s drugačijim hormonima. Dakle, trebamo se zapitati je li potrebno pridavati toliko emotivne važnosti onome što se realno ne nameće kao prioritetni društveni problem, a izaziva goleme podjele, prijepore i u centru je pažnje javnosti kao u Hrvatskoj? Gdje smo bili kada je bio rat u Bosni? Gdje smo bili kada se rušila Ferhadija? Gdje smo bili dok se događao genocid u Srebrenici, Škabrnji i Vukovaru, dok su se ubijali civili u Pakračkoj Poljani i Gospiću? Gdje su u svemu tome vjerske zajednice na Balkanu? Počesto na strani sile, nerazumijevanja i nametanja.

Pasivni otpor, dijalog ili zastrašujuće posljedice

Ustalila se praksa da razni europski fondovi za zaštitu ljudskih prava preko LGBT populacije testiraju demokraciju u balkanskim državama. Nakon što homoseksualci dobiju batine na gay prideu, europske komisije izdaju memorandume u kojima oštro upozoravaju na nepoštivanje osnovnih ljudskih prava te se potom dotična država upućuje na daljnji proces demokratizacije, koji će se pomno pratiti i ocjenjivati. Očito je da je i homoseksualnoj populaciji potrebna svijest o samopreispitivanju vlastitog udjela u politiziranju ionako uzavrelih balkanskih društava i izazivanju sukoba, umjesto neprestanog plakanja nad svojim ugroženim identitetom, dok neki iz njihovih redova istodobno provode izrazito agresivnu i provokativnu retoriku. Nemoguće je očekivati od vjerničke populacije da će imati ikakvog razumijevanja prema onoj homoseksualnoj ukoliko će ona nastaviti vrijeđati njihove svetinje. Štoviše, LGBT-ovci sami sebe percipiraju kao tolerantne, vesele i „otkačene“ ljude koji prihvaćaju svaku različitost, a tražeći svoja prava, nekim postupcima vrijeđaju tuđa intimna uvjerenja. Naime, jedno je upozoravati na sveprisutno društveno licemjerje, a sasvim je drugo prikazivati majku Mariju i muslimanke kao lezbijke ili objavljivati neukusne karikature na kojima se svećenici i opatice ljube, ili još gore. Bez da opravdamo takvu vrstu dosadašnje komunikacije heteroseksualaca i homoseksualca, uopće se ne treba čuditi kada se na agresiju uzvrati agresijom. Reći će neki da je riječ o sekularnoj i demokratskoj državi u kojoj je „sve“ dopušteno, no to ne podrazumijeva da ono što je izraz vrijeđanja i agresije nazivamo borbom za ljudska prava i tolerantno društvo.

Obzirom da u BiH ne postoji razvijen sustav građanskih inicijativa, već je on prepušten otuđenim pojedincima koji će prezentirati krajnje zaključke, svjedočimo radikalne generalizacije na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ali i one na spolnoj. Homoseksualna populacija uspoređuje se sa terorističkim organizacijama, a istodobno je od istih primijetno i udivljenje sa hrvatskom inicijativom „U ime obitelji“. No, ovdje je prisutno potpuno odsustvo svijesti o radikalnim porukama koje se šalju u javnost, koje ni približno ne korespondiraju sa onima koje šalje konzervativna katolička građanština u Hrvatskoj. Katolička crkva, suočena sa kritikom Europske Unije da krši ljudska (spolna) prava, ali i s velikim brojem slučajeva pedofilije i homoseksualizma u vlastitim redovima, pa joj se ujedno spočitava i licemjerje, svoje djelatnosti u vezi očuvanja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti prepustila je laicima (građanima vjernicima) koji ni u jednom trenu nisu nastupali s radikalnih pozicija, iako im je pripisivan fašizam i skriveni politički motiv.

Takva vrsta građanskog djelovanja u BiH je nezamisliva, jer je taj sloj društva (i lijevi i desni), što zbog trauma rata i raznih migracijskih procesa, što zbog apatije i intelektualne lijenosti, potpuno razbijen i neaktivan. To je bilo vidljivo i 2008. godine kada je homoseksualna populacija izazivački započela gay pride tijekom svetog muslimanskog mjeseca Ramazana, što je bio povod da ih fizički napadnu pripadnici vehabijske zajednice i navijačkih skupina. Nesumnjivo zaključujemo i upozoravamo da će se sličan scenarij s puno gorim posljedicama ponoviti ukoliko se, prije svega mislimo na Islamsku zajednicu, ne nađe adekvatan model koji će prevenirati sukobe. Naime, na koncu priče, krajnja žrtva bit će upravo Islamska zajednica i svi njeni članovi označeni kao ekstremisti i radikali. Kao što je mnogo puta do sada isticano, događaj na gay prideu u Sarajevu imao je do tada neviđeni medijski odjek, koji se sastojao od generaliziranja svih bosanskih muslimana kao radikala. U isto vrijeme ni približno isti tretman nisu imali radikali u Srbiji koji su zbog gay pridea u Beogradu pokrenuli pravi mali ulični rat s puno gorim posljedicama od onih sarajevskih. Postojeće globalne predrasude prema muslimanima mogle bi se ponovo neosnovano multiplicirati do neslućenih razmjera.

U tome će svesrdno pomoći radikalno sagledavanje stvarnosti nekih pojedinaca koji se vide kao lučonoše ideja bošnjačko-muslimanske građanštine, a zapravo su svojom nepromišljenošću monstruozne štetočine upravo za one vrijednosti koje brane. Ni manje ni više, nameću se dvije opcije. Ili pasivni otpor, odnosno potpuno ignoriranje gay pridea kao što je to bilo u Splitu, pa je i svaki daljnji generalizirajući govor o postojanju velikog broja radikala nemoguć, te na koncu prepuštanje sekularnoj državi da u skladu s uvažavanjem svih različitosti uredi svoje društvene odnose. Čini se da je to najbrže i najlakše rješenje, uz napomenu da IZ, zajedno sa ostalim vjerskim zajednicama, neće moći izbjeći javnu raspravu u vezi svog legitimnog stava o homoseksualnosti, a posebno o „novim“ pravima na brak i usvajanje djece. Ili, koliko god to nekome nemoguće zvučalo – dijalog Islamske zajednice i političkih stranaka, uvjetno rečeno desne orijentacije, sa LGBT populacijom. U tom slučaju trebalo bi radi dobrobiti i jednih i drugih dogovoriti modele kojim će se spriječiti sukobi i posljedice koje će nesumnjivo uslijediti. Poučeni iskustvom iz 2008. čini se da je taj dijalog potrebniji Islamskoj zajednici. Za Hrvatsku možemo reći da je postigla sve svoje nacionalne ciljeve: nezavisna je država, članica NATO pakta, članica Europske Unije, a u njoj su Hrvati katolici apsolutna većina. Bez obzira na to, nastale su ogromne podjele i polarizacije unutar društva. Zaključci o slijedu događaja u po svakoj osnovi podijeljenoj BiH se nameću sami po sebi i zastrašujući su.

Na koncu, da se vratimo konfuznom poimanju manjinskih identiteta, trenutno nametnutih hrvatskom društvu. Ukoliko na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu ugledamo grupu razjarenih mrzitelja koji cipelare homoseksualca (ili bilo kojeg drugog: punkera, Roma, jevreja, muslimana, Srbina), zapitajmo se: osjećam li se tim prizorom ugrožen kao manjinski Bošnjak i musliman, Srbin, Židov… Možemo li ukloniti subkulturalne, vjerske, nacionalne, rodne ili spolne identitetarne oznake i zamisliti samo sliku grupe koja maltretira pojedinca? Odluka da se umiješamo, bez obzira na osobnu ugrozu, ovisi upravo o razini morala, odnosno onoga što nazivamo ljudskost. Nije li to još uvijek, nadamo se, osjećaj koji dijeli većina i koji je prva instanca u izboru između dobra i zla?

tekst izlazi u printanom izdanju tjednika Behar