Filip David: Ko će suditi sudijama (Svaka sličnost sa BiH je slučajna)

Ne tako davna prošlost opterećena je mnogim nepresuđenim slučajevima teškog kriminala, zločina, pljačke, ratnih zločina. Kako vreme prolazi, čini se da se ovaj broj ne smanjuje nego samo povećava. Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo, danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.

(Filip David – autograf.hr)

Ima i slučajeva dovedenih do apsurda. Onih koji izlaze iz okvira ratnih zločina, ali jesu zločini, porazno svedočanstvo o slabosti države i njenih ključnih institucija.

 

Takav je slučaj stradanja dvojica gardista 2004. godine u kasarni u beogradskom Topčideru. Dražen Milovanović i njegov vršnjak Dragan Jakovljević služili su vojni rok u Gardijskoj brigadi. Nađeni su mrtvi sa prostrelnim ranama. Vojni istražni organi slučaj su predstavili kao ubistvo i samoubistvo, odnosno da je Jakovčljević ubio Milovanovića, a onda pucao u sebe.

Malo ko je poverovao u tako iskonstruisanu priču od strane vojnog tužilaštva. Bilo je očevidno da su, obavljajući stražarsku dužnost, videli nešto što nisu smeli da vide i da su zato likvidirani. Tu se, po svoj prilici, nalazilo tajno sklonište Ratka Mladića i to je, može se naslutiti, bio razlog njihove likvidacije. Sva kasnija veštačenja potvrdila su neodrživost teze tužilaštva o ubistvu i samoubistvu. Postoji ozbiljna sumnja da su to dvostruko hladnokrvno ubistvo obavile vojne bezbednosne službe. Gardistima je presuđeno po kratkom postupku.

 

Deset godina posle ovog tragičnog događaja, uprkos mnogim dokazima i svedočenjima istraga nije mnogo odmakla od samog početka i sve je izglednije da će ova ubistva zbog ”viših interesa” ostati u kategoriji nerazjašnjenih, bez osude počinioca. Umesto da se pravi krivci pozovu na odgovornost, javljaju se poznati teoretičari zavere, poput u tom poslu nadaleko poznate Smilje Avramov sa tvrdnjom kako su ”hrvatski obaveštajci ubili dvojicu gardista”.

 

Ova starica, koja pripada prvoj liniji Miloševićevih obožavalaca i sledbenika, navodno poseduje ”snimljene razgovore hrvatskih obaveštajaca” što, kako kaže, ugrožava i njenu bezbednost!

 

Navodimo ovu bizarnu, sumanutu priču koja graniči sa potpunim idiotizmom (hrvatski obaveštajci u beogradskoj kasarni, da bi lišili života dva vojnika – zašto?) samo radi potvrde da kada istražni organi i sud ne obave svoj posao kako treba i kako moraju, tu se onda otvara prostor za najmorbidnije i najluđe izmišljotine. Ni ubistvo novinarke Dade Vujasinović ne pomera se sa mrtve tačke, a ubistvo Slavka Ćuruvije posle toliko godina nikako da dobije svoj sudski epilog.

 

Nedavno je Evropska unija zamerila srpskom tužilaštvu što veoma sporo radi na utvrđivanju ratnih zločina. Ovome svakako treba dodati neistražene optužne radnje protiv pljačke, šverca i iznošenja ogromnih količina deviza u vreme Miloševićeve vladavine, na čemu su se mnogi obogatili i danas nekažnjeno uživaju u plodovima svojih kriminalnih radnji. Njihova poslovna carstva, vlasništvo nad medijima, pripadnost takozvanom džet setu, vile i jahte direktan su rezultat bezobzirne pljačke kojom su zaslužili titule novih srpskih bogataša.

Ko će suditi sudijama koje nisu obavile svoju profesionalnu dužnost i svojim nedelovanjem omogućile da lopovi postanu uvaženi građani? Nije sprovedena lustracija koju je po zakonu trebalo sprovesti, a to znači svima onima koji su obrukali profesiju bilo koje vrste, sudijsku, novinarsku, političku, pedagošku, trebalo je za izvesno vreme zabraniti obavljanje te profesije.

 

To nije učinjeno, zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru. Potkupljive i prilagodljive sudije nastavile su svoje kompromitovane karijere zasnovane na bliskosti sa političarima i odanosti političkim partijama.

 

Slično se događalo i sa uveliko kompromitovanim novinarima, univerzitetskim profesorima i političarima – kada su se okrenuli jedan ili dva kruga vlasti, iznova su se našli tamo gde su nekada bili, a mnogi su i nagrađeni, unapređeni, mestima savetnika, direktora i šefova raznih važnih ustanova sistema. Kako se od takvih moglo očekivati da će istraživati i kažnjavati zloupotrebu poziva i neprofesionalno obavljanje dužnosti? Da će ispitivati i preispitivati sopstvenu ulogu u sveopštem urušavanju države.

 

Kada se današnja situacija uporedi sa situacijom sa početka devedesetih i kasnije, mnogo toga je prepoznatljivo. Iste su fizionomije, ali u novom pakovanju. Promenjena su odela, ali ne karakteri i moralne strukture dobro poznatih likova.

 

Može li im se danas verovati? Evo ih opet u sudnicama, u televizijskim studijima, u politici, među uvaženim profesorima beogradskog i drugih univerziteta, mašu iznova patriotskim zastavama. Prepoznaju se i izdaleka po svojoj retorici i svome delovanju, štetočine koje uprljaju sve čega se dohvate.

 

Ko će suditi sudijama, vlasnicima naših života, za sve ono što je loše, kriminalno i zločinački učinjeno, a ostalo bez kazne?

 

To je jedno od ključnih pitanja na koje zasada nema odgovora.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close