Povratak Monrovoj doktrini u 21. stoljeću
Američka politika prema Latinskoj Americi uvijek je bila oblikovana kroz prizmu Monroove doktrine načela postavljenog još 1823. godine, prema kojem Sjedinjene Američke Države sebi pripisuju pravo da odlučuju o političkom i ekonomskom pravcu država u svom susjedstvu. Kada Donald Trump govori o Venecueli, o podršci opoziciji i “oslobađanju naroda od diktature”, u suštini se ne radi o humanitarnom interesu niti o promovisanju demokratije. Radi se o čistom nastavku iste logike koja traje dva stoljeća.
Trump je, za razliku od svojih prethodnika, to formulirao otvorenije i direktnije. Njegova administracija nije krila da su ključni motivi energetski resursi i strateška kontrola. Venecuela posjeduje najveće rezerve nafte na svijetu, a njihovo stavljanje pod američki nadzor značilo bi učvršćivanje dominacije Washingtona u globalnoj energetskoj arhitekturi. Trump je zato gledao na smjenu Madura ne samo kao političko pitanje, već kao geopolitičku bitku u kojoj bi eliminisao prisustvo Kine i Rusije na američkom kontinentu.
Plan je imao tri dimenzije. Prvo, ekonomski pritisak kroz sankcije kojima se sistematski gušila privreda Venecuele i poticala unutrašnja kriza. Drugo, podrška opoziciji i pokušaj stvaranja “paralelne vlasti” kroz priznanje Juana Guaidóa, što je bila vrsta političkog eksperimenta bez presedana. Treće, otvorene prijetnje vojnom intervencijom, koje su imale funkciju pritiska ali i signaliziranja Latinskoj Americi da Sjedinjene Države i dalje ostaju odlučni hegemon.
Trumpova logika bila je jasna: Venecuela mora pasti, jer je ona simbol otpora američkom poretku u dvorištu SAD-a. Međutim, ono što je plan učinilo nedovršenim jeste činjenica da režim nije srušen, uprkos pritiscima. Umjesto da slomi Caracas, Washington je svjedočio učvršćivanju Madurove vlasti, konsolidaciji vojske i nastavku saradnje sa Moskvom i Pekingom.
U konačnici, Trumpov plan za Venecuelu pokazao je da se Monroova doktrina i dalje koristi kao osnova američke politike, ali da realnost globalnog multipolarnog poretka više ne dozvoljava jednostrane pobjede Washingtona. Trump je želio povratak u doba kada je svaka odluka Latinske Amerike bila odobrena u Bijeloj kući ali vrijeme se promijenilo, a Venecuela je ostala dokaz da hegemonija SAD-a nije apsolutna kao nekada.Važno je razumjeti da dominacija Sjedinjenih Američkih Država nad Latinskom Amerikom nije samo pitanje istorijskog nasljeđa Monroeove doktrine, nego i stalne potrebe Washingtona da očuva vlastiti geopolitički prostor. Kontrola nad ovim regionom znači sigurnost strateških resursa, političku stabilnost na “dvorištu” i sprječavanje upliva rivalskih sila poput Kine ili Rusije. Zato je za Ameriku Latinska Amerika uvijek više od susjedstva ona je temeljni stub opstanka i produžene moći na svjetskoj sceni.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
