Dok se samiti NATO-a svake godine održavaju u drugoj državi članici prema unaprijed utvrđenoj rotaciji i dok lideri tih država doživljavaju to kao rutinsku obavezu saveznika, turski „Veliki vođa“ Recep Tayyip Erdogan i njegov propagandni aparat svaki takav događaj pretvaraju u spektakl ličnog obožavanja. Umjesto da građanima objasni da su šefovi država i vlada došli zbog samita NATO-a, a ne zbog njega, domaćoj javnosti se plasira slika kako svjetski lideri dolaze na poklonjenje „Velikom vođi“ ili zato što ga se navodno boje. Takvo predstavljanje nema mnogo veze sa stvarnim funkcioniranjem NATO-a, već mnogo više sa logikom autoritarnih režima, u kojima se svaki međunarodni događaj koristi za izgradnju kulta ličnosti i učvršćivanje slike nepogrešivog vođe.
Dok se mnogi građani Turske bore s visokim troškovima života, inflacijom i padom kupovne moći, „Veliki vođa“ nije štedio na organizaciji NATO samita. Za potrebe dočeka stranih delegacija izvršeni su radovi na aerodromskoj infrastrukturi koja je već bila u funkciji, dok je veliki dio Ankare danima bio pod izuzetno strogim sigurnosnim mjerama, uz zatvaranje brojnih saobraćajnica i ozbiljna ograničenja svakodnevnog života stanovnika glavnog grada. Istovremeno, vlasti su uvele značajna ograničenja javnih okupljanja i protesta, nastojeći da tokom samita ne bude javnih demonstracija koje bi mogle narušiti pažljivo režiranu sliku o „Velikom vođi“ i njegovoj navodnoj međunarodnoj nedodirljivosti.Prema kritikama dijela javnosti, Erdoganov politički spektakl oko samita NATO-a predstavljao je ogroman finansijski teret za građane Turske, uz procjene da su troškovi organizacije i pratećih aktivnosti premašili 200 miliona američkih dolara.
Dok domaćoj javnosti predstavlja NATO samit kao vlastiti diplomatski trijumf, Erdogan izbjegava otvoreno govoriti o pitanjima koja već godinama opterećuju odnose Turske i njenih saveznika u NATO-u. Ne govori o sve snažnijem američkom i savezničkom vojnom prisustvu u istočnom Mediteranu, niti o militarizaciji grčkog dijela Kipra, gdje su posljednjih godina ojačani vojni kapaciteti i razvijena sigurnosna infrastruktura uz podršku zapadnih partnera. Istovremeno, na sjevernom dijelu Kipra, koji priznaje jedino Turska, prisustvo turskih snaga međunarodna zajednica uglavnom posmatra kroz prizmu dugotrajnog teritorijalnog spora, dok ga dio država i organizacija smatra okupacijom.
Jednako osjetljivo pitanje predstavlja i Sirija. Uprkos značajnom vojnom angažmanu i velikim političkim ulaganjima Ankare tokom sirijskog sukoba, Turska nije ostvarila presudan utjecaj na oblikovanje nove političke arhitekture zemlje niti na ključne ekonomske i energetske projekte. Dodatni izvor frustracije za Ankaru predstavlja činjenica da su pojedine osobe i frakcije koje su godinama bile označavane kao sigurnosna prijetnja ili neprijatelji turskih interesa danas uključene u nove političke i sigurnosne strukture Sirije. Upravo o tim strateškim izazovima Erdogan rijetko govori domaćoj javnosti, iako oni imaju dugoročan značaj za položaj Turske u regiji.
Erdoganov politički mentor, rahmetli Necmettin Erbakan, još je devedesetih godina upozoravao na geopolitičke promjene na Bliskom istoku i moguće posljedice po položaj Turske. Mnogi njegovi govori danas se ponovo analiziraju upravo zato što se dio procesa na koje je upozoravao zaista odvija pred očima javnosti. Paradoksalno, upravo je Erdogan, koji se često poziva na Erbakanovo političko naslijeđe, vodio politiku čije su posljedice dovele do slabljenja pojedinih ključnih kapaciteta turske države. Nakon i dalje nedovoljno rasvijetljenog vojnog udara iz 2016. godineuslijedile su masovne čistke u oružanim snagama, a posebno su pogođene turske zračne snage, koje su ostale bez velikog broja iskusnih pilota i oficira. Istovremeno, politički sporovi Ankare sa zapadnim saveznicima, uključujući isključenje Turske iz programa Lockheed Martin F-35 Lightning II zbog kupovine ruskog sistema S-400 Triumf, ozbiljno su usporili modernizaciju turskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane. Iako su pojedini poslovi, poput nabavke i modernizacije aviona F-16, kasnije odblokirani djelimično, odnosi povjerenja između Ankare i dijela NATO saveznika ostali su znatno narušeni.
Sve izraženija slabost turskih zračnih snaga i protuzračne odbrane otvara ozbiljna strateška pitanja o budućnosti turske vojne moći. Upravo su zrakoplovstvo i sistemi protuzračne zaštite među najvažnijim komponentama savremenog ratovanja, jer omogućavaju kontrolu zračnog prostora, odvraćanje protivnika i zaštitu ključne infrastrukture. Zbog političkih sporova sa pojedinim saveznicima, ograničenja u transferu napredne vojne tehnologije i posljedica unutrašnjih potresa nakon 2016. godine, Ankara se suočila s usporavanjem procesa modernizacije. Dok se takvi izazovi u sigurnosnim krugovima posmatraju kao ozbiljna ranjivost, „Veliki vođa“ ih često potiskuje iza slike diplomatskih pobjeda i ličnog političkog uspjeha, zanemarujući činjenicu da se vojna snaga ne gradi samo političkom retorikom, nego dugoročnim planiranjem, tehnologijom i savezništvima.Historija će jednog dana dati odgovor na najteže pitanje: da li je „Veliki vođa“ bio čovjek koji nije razumio šta se događa pred njegovim očima ili je, svjesno ili nesvjesno, postao dio procesa u kojem se Turskoj oduzimaju najvažniji instrumenti moći upravo u trenutku kada se novi geopolitički sukobi približavaju?
Fikret Mahović
magazinplus.eu
