„FIFA je hrpa ološa i kriminalaca organizovana u nešto poput kartela koji tu i tamo organizuje neke utakmice”, rekao je jednom komičar John Oliver. Bilo je to uoči prošlog svjetskog nogometnog prvenstva kada je popularni Oliver u svojoj emisiji Last Week Tonight donio opširan segment o historijatu sistemske korupcije u FIFA-i, te nebrizi svjetske nogometne federacije za bilo šta drugo osim golog profita.
Piše: Adis Nadarević
I dok su prije četiri godine svjetski mediji lamentirali nad pravima radnika i LGBT zajednice u Kataru, a neke vodeće svjetske reprezentacije javno iskazivale simboličke geste protesta, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država je to izostalo. Osim usputnog iščuđavanja nad pretresima nekim slučajem uglavnom tamnoputih igrača, niko nije značajnije podigao glas zbog načina na koji „apolitična” FIFA prelazi preko nepoštenog tretmana nekih reprezentacija ili bar zbog dodjeljivanja karikaturalne „FIFA-ine nagrade za mir” lideru koji pokazuje otvoreno autoritarni način vladanja.
Nogometni svijet je šutio na sve, dok se na donjoj strani FIFA-inog ašikovanja sa politikom nije našla jedna važna evropska članica – Belgija. Odluka „nezavisne disciplinske komisije” da se suspenduje crveni karton najboljeg američkog napadača Folarina Baloguna i da mu se u 1/8 finala omogući nastup protiv Belgijanaca bila je kap koja je prelila čašu tolerancije na FIFA-ino ulizivanje Donaldu Trumpu. Uglavnom, pravdoljubivi svijet je skočio jer Belgija ipak nije Iran nad kojim se može raditi šta se hoće, ali FIFA ne bi bila FIFA kad bi tako lako odustajala od udovaljanja političkim moćnicima…
Na kraju krajeva, cjelokupna historija svjetskih prvenstava u organizaciji ove federacije je historija skoro stogodišnjih veza sa kraljevima, predsjednicima, emirima, ali i diktatorima i huntama – još od prvog Mundijala pa do danas. No, krenimo redom.
Urugvaj 1930. – diplomatsko skupljanje reprezentacija s koca i konopca
Već je prvo SP u organizaciji FIFA-e obilježeno političkim kontroverzama. Evropskim reprezentacijama nije padalo na pamet da u doba teške svjetske ekonomske krize putuju u daleki Urugvaj i sve su redom odbile učešće. Tri mjeseca pred prvenstvo, u martu 1930., nijedna evropska ekipa nije se bila prijavila za učešće pa su u pokušaju da spriječe debakl takmičenja predsjednik i potpredsjednik FIFA-e ubijedile svoje matične zemlje – Francusku i Belgiju – da krenu preko okeana. Urugvaj je obećao snositi troškove putovanja, a ostao je problem gdje naći još koju evropsku selekciju koja će spasiti obraz federacije…
Igrom slučaja, u to doba je u egzilu u Francuskoj živio rumunski kralj Karlo II, jednostavnim riječima rečeno jedna klasična baraba koja je iz domovine prognana zbog ljubavnih afera koje su koštale državu. Karlo II je mjesec prije prvog Mundijala izvršio državni udar i vidio je nastup rumunske reprezentacije u Urugvaju kao vid promocije i način da se zahvali francuskim prijateljima. Lično je odabrao igrače za reprezentaciju, i osigurao im radna mjesta i druge beneficije po povratku sa šampionata.
Foto: Plakat prvog svjetskog prvenstva
Četvrta država koja je otputovala u Urugvaj bila je Kraljevina Jugoslavija u kojoj je godinu ranije Aleksandar I Karađorđević takođe izvršio državni udar i privatizirao vlast. Osim što su obojica preuzeli vlast pučem, Aleksandar I i Karlo II su bili povezani i rodbinski pa je šura Karlo sredio da reprezentacija njegovog zeta Aleksandra ide istim brodom za Montevideo. U cijeloj stvari FIFA nije vidjela ništa sporno da su od četiri evropske ekipe na SP 1930 dvije došle zavrtanjem ruku a dvije koristeći Mundijal za promociju svojih diktatura na svjetskoj sceni.
Italija 1934. – Mussolini pod svjetlima reflektora
Ljubav FIFA-e prema diktatorima je doslovno procvjetala nakon Urugvaja, odlukom da se organizacija prvog SP na evropskom tlu dodijeli Italiji koja je tad bila pod fašističkom vlašću Benita Musolinija. A on je tu odluku itekako znao iskoristiti, pa se brojni historičari slažu u ocjeni kako je ovo prvi pravi primjer modernog „sportwashinga”, odnosno pranja imidža nekog režima ili države kroz sport.
Mussolini je izgradio impresivne stadione širom Italije i iskoristio ih kao pozornicu za spektakl u vlastitoj režiji. Sve je bilo u službi promocije fašističkog režima: talijanski igrači su salutirali fašističke pozdrave i pobjede posvećivali Il Duceu, a tribinama je dominirala fašistička koreografija.
Foto: Italijanska fudbalska reprezentacija na prvenstvu 1934.
A ako mislite da je Trumpov zahtjev da se Balogunu poništi crveni karton najskandalozniji primjer miješanja politike u suđenje na prvenstvu, trebate čuti kako je FIFA 1934. Talijanima – odnosno Mussoliniju – u potpunosti dala u ruke delegiranje sudija! Uz dopuštenje da za Azzure nastupaju i naturalizirani Italijani „oteti” od Argentine i Brazila, prednost domaćeg terena, kontrolu nad sudijama i Mussolinijev novac, čini se kako nije bilo šanse da iko drugi trijumfuje na turniru.
Naravno, Talijani će reći kako je pobjeda čista jer je bila riječ o izuzetno dominantnoj generaciji na čelu sa Giuseppeom Meazzom koja će pobijediti i na Olimpijadi u Berlinu 1936. i na Mundijalu u Francuskoj dvije godine kasnije, ali fokus ionako nije na osporavanju titule Azzura nego na snishodljivosti prema autoritarnim režimima koju FIFA demonstrira već skoro cijelo stoljeće.
Francuska 1938. – dobrodošli fašisti i nacisti
A ta snishodljivost će se pokazati i u Francuskoj, gdje Azzuri i nisu bili baš azurni… Naime, selekcija Italije je na ovom prvenstvu u utakmici protiv domaćina trebala nastupiti u rezervnim dresovima, ali je umjesto bijele garniture lično Mussolini naredio korištenje crnih dresova koji su asocirali na njegove crnokošuljaše.
Promocija fašizma i nacizma nije stala ni na tome, jer je u Francuskoj bez problema nastupila nacistička Njemačka iako je samo tri mjeseca ranije sa mape zbrisala jednu punopravnu članicu FIFA-e – Austriju. Naime, u martu 1938. godine je Adolf Hitler svoj rodni kraj odlučio pripojiti Trećem Reichu, a već u junu je reprezentacija Velike Njemačke na Mundijalu bez ikakvih problema igrala protiv Švajcarske. Nije bilo nikakve suspenzije, čak ni u situaciji u kojoj je Austrija – inače jedna od najboljih svjetskih selekcija tog vremena – kroz kvalifikacije osigurala nastup na istom tom turniru!
Foto: Reprezentacija nacističke Njemačke na svjetskom prvenstvu 1938.
Umjesto sa šesnaest, prvenstvo je odigrano sa petnaest (!) ekipa, a Švedska koja je u prvom kolu trebala igrati protiv Austrije prošla je u četvrtfinale bez borbe. Da stvar bude gora, nacisti su za turnir prijavili i najbolje igrače austrijske ekipe, spajajući dvije reprezentacije u jednu. Neki od ovih igrača nisu željeli nastupiti za Njemačku, poput najveće zvijezde Austrije Matthiasa Sindelara koji će umrijeti pod čudnim okolnostima nekoliko mjeseci kasnije.
Sve u svemu, ovo vam je kao da je – naprimjer – ovog proljeća Španija anektirala Portugal pa na prvenstvo dovela Cancela, Nevesa i Fernandesa, a da Ronalda koji je odbio poziv za nekoliko mjeseci proguta noć. Otprilike je ovakvu situaciju FIFA dopustila 1938. godine, a kad pogledamo dvostruke standarde kad su u pitanju njene sankcije i suspenzije, nikoga ne bi iznenadilo da se nešto ovakvo ponovi.
Čile 1962. – Garrincha, Balogun prije Baloguna
Utakmica koju je Folarin Balogun odigrao nije bila prva u historiji svjetskih nogometnih prvenstava na kojoj je nastupio igrač koji je na prethodnom susretu zaradio crveni karton. Puno prije Baloguna postojao je brazilski majstor Garrincha koji je u odsustvu Pelea na prvenstvu 1962. u Čileu bio najveća zvijezda u ekipi aktuelnih svjetskih prvaka i branitelja naslova.
Foto: Mané Garrincha
Nakon što je u polufinalu turnira domaćinima dao dva gola, Garrincha je dobio crveni karton zbog udaranja protivnika. U to vrijeme crveni karton nije značio automatsku suspenziju, nego je FIFA-ina nadležna komisija za svaki slučaj donosila pojedinačnu odluku. Tako je u ovom slučaju igrač Čilea koji je isključen u polufinalu dobio zabranu nastupa u utakmici za treće mjesto sa Jugoslavijom, dok je Garrinchi crveni karton sa iste utakmice poništen nakon pritiska brazilskog i čileanskog predsjednika, te telefonskog poziva sudiji koji je nakon toga pred FIFA-inom komisijom ublažio svoje mišljenje.
Uglavnom, Garrincha je igrao u finalu, Brazil je odbranio titulu a telefonski pozivi i predsjednički pritisci su pali u zaborav. Bar do Trumpovog poziva Gianniju Infantiniju.
Zapadna Njemačka 1974. – Pinochetove kvalifikacije u lokvi krvi
U jesen 1973. godine je Augusto Pinochet sa grupom oficira u Čileu izveo državni udar, smijenio demokratsku vlast i uveo vojnu diktaturu. Hiljade ljevičara, intelektualaca i političkih protivnika novog režima su brutalno ubijane i mučene, a nogometni stadion Estadio Nacional u Santiagu bio je pretvoren u pravi koncentracioni logor.
Bilo je to svega dvije sedmice prije utakmica baraža za plasman na SP 1974. u Zapadnoj Njemačkoj kojeg je selekcija Čilea trebala igrati sa reprezentacijom Sovjetskog Saveza. Sovjeti su odbili igrati na terenu koji je „natopljen krvlju čileanskih domoljuba” i službeno su zatražili da se utakmica igra na neutralnom terenu. Kao odgovor na zahtjev SSSR-a, FIFA je poslala inspekciju u Čile koja – čudnog li čuda – tamo nije našla ništa sporno.
Foto: Augusto Pinochet
Vojna je hunta hiljade zatvorenika pod prijetnjom oružjem sakrila u svlačionice i tunele dok su inspektori krovne nogometne organizacije šetali terenom. U jednoj od najsramotnijih odluka svoje istorije, FIFA je zaključila da su „uvjeti na stadionu normalni” i odbila premjestiti utakmicu. Sovjeti su odbili igrati, pa je Čile za zelenim stolom osigurao igranje na turniru. Naravno, o suspenziji nije bilo ni riječi.
Argentina 1978. – Mučilišta pokraj stadiona, diktator u svlačionici Perua
Ako je za prvenstvo 1974. FIFA pogodovala jednom južnoameričkom diktatoru, ono koje je održano četiri godine poslije bilo je potpuno prepušteno drugom. Mundijal u Argentini 1978. je bio vjerovatno najkontroverzniji još od onog Mussolinijevog 1934., a održan je u državi kojom je u to vrijeme vladala krvava hunta predsjednika Jorgea Videle. Ovaj je režim u to vrijeme provodio teror nad neistomišljenicima u historiji poznat kao Prljavi rat, a neki od zatvora i mučilišta u kojima su skončale hiljade žrtava nalazili su se tik uz stadione na kojima se igralo prvenstvo.
Foto: Jorge Rafael Videl
Cijeli je turnir poslužio kao propagandni alat za argentinsku huntu, a optužbe za korupciju i namještanje ostavile su mrlju na prvoj tituli Argentine. Najozbiljnija od svih ovih optužbi tiče se posjete diktatora Videle svlačionici Perua prije utakmice koja je odlučivala o plasmanu u finale. Nakon što je Brazil par sati ranije pobijedio Poljsku sa 3:1, bilo je jasno da za finale Argentini treba pobjeda od najmanje četiri gola razlike. Nakon što im je Videla svratio u svlačionicu Peru je izgubio sa 6:0, a vrijedi spomenuti kako je – ko bi rekao – FIFA prethodno odbila zahtjev Brazila da se odlučujuće utakmice igraju u istom terminu.
Španija 1982. – Sramota u Gijonu i Francova sjena
Ovo igranje odlučujućih utakmica u različitim terminima dovelo je do vjerovatno najpoznatijeg slučaja otvorenog namještanja raspleta takmičenja, kojeg sportska javnost pamti pod nazivom Sramota u Gijonu. Naime, u zadnjem kolu grupne faze su Njemačka i Austrija znale da minimalni poraz Austrije vodi obje ekipe u nastavak turnira pa je Njemačka postigla gol za 1:0 u desetoj minuti nakon čega je uslijedilo osamdeset minuta besmislenog šetkanja i dodavanja na terenu.
Četrdeset hiljada ljudi je zviždalo, televizijski komentatori su pozivali gledatelje da promijene kanal, a izvještaj sa te utakmice je u jednim španskim novinama objavljen u crnoj hronici. Žalba Alžira je, očekivano, odbijena a Njemačka koja je sramnom pobjedom preskočila Austriju će dogurati sve do finala.
Foto: Francisco Franco
Ah, da, što se poveznice ovog prvenstva sa diktatorima i režimima tiče – Španija je organizaciju turnira dobila za vrijeme generalisimusa Francisca Franca. Iako je SP 1982. održano u vrijeme demokratske tranzicije ove zemlje, ostaje činjenica da FIFA nije imala problem dodijeliti njegovu organizaciju režimu koji je odgovoran za Bijeli teror koji je od Španije napravio jednu od zemalja sa najvećim brojem neidentificiranih masovnih grobnica na svijetu.
Savremeno doba – turniri kao igračke autokrata i šeika
Sve je ovo danas manje-više zaboravljeno, što zbog toga što se u nogometnoj historiji ipak više pamte pobjednici, rezultati i strijelci, a što zbog činjenice da FIFA-ine stare afere u zaborav padaju zbog stalne proizvodnje novih. U našim je sjećanjima još uvijek svježe sjećanje na turnir u Rusiji 2018. uprkos aneksiji Krima, vidjeli smo i nesmetanu organizaciju prvenstva 2022. bez obzira na kritike oko stanja ljudskih prava u Kataru, a tek nas najsvježije Trumpove akrobacije tjeraju da se prisjetimo Garrinchinog crvenog kartona ili intervencija latinoameričkih diktatora u rezultate turnira.
Zanimljivo, može se čak reći kako FIFA-ini turniri predstavljaju lakmus-test na osnovu kojih se čak mogu izvući zaključci i predviđanja koja se tiču smjera u kojem čovječanstvo ide u određenom periodu. Dok je u tridesetima FIFA što aktivno što pasivno služila silama koje će čovječanstvo odvesti u Drugi svjetski rat, u periodu nakon njega će nastupiti zatišje – svijet se otvarao i liberalizirao što se odrazilo i na djelovanje krovne nogometne organizacije svijeta. U sedamdesetim je FIFA pratila talas narastajućih diktatura, da bismo u periodu kraja historije Francisa Fukuyame gledali turnire u liberalnim i demokratskim Italiji, SAD, Francuskoj, Japanu i Južnoj Koreji, te Njemačkoj i od aparthejda oslobođenoj Južnoafričkoj Republici.
Foto: Prekršaj nad Muharemovićem
Od korupcijom obilježenog Mundijala u Brazilu, preko Rusije i Katara pa do Trumpovog poziva Infantinu, svjedočimo kako FIFA ukorak prati slabljenje demokratije i liberalizma na globalnom nivou, a nad glavama visi pitanje na šta će svijet ličiti do prvenstava u Maroku, Portugalu i Španiji 2030. i Saudijskoj Arabiji 2034. godine…
U svakom slučaju, dobra je stvar da je nogometna karma sinoć kaznila Folarina Baloguna i njegovu reprezentaciju pa nećemo vidjeti koliko bi FIFA bila spremna ići u kršenju vlastitih principa na zahtjev domaćina. Zamislimo samo finale između SAD i Engleske na 250. godišnjicu američke revolucije – od premještanja finalne utakmice u Boston ili Filadelfiju, pa do dozvole da se povećaju golovi ili da se igra rukama… Ko zna šta bi sve Donaldu Trumpu moglo pasti na pamet, a historija nas uči kako FIFA ljudima poput njega rijetko zna reći „ne”.
tačno.net
