Pjesnikinja i spisateljica za Prometej govori o svojoj netom objavljenoj zbirci kratkih priča ‘Ne lažem, Tita mi’, o tome što znači pisati iz ženske perspektive, patrijarhatu, životu i smrti, te nemilosrdno demistificira vlastiti književni postupak
Eldin Hadžović, Prometej.ba: Ne mogu se oteti utisku da je Vaša posljednja knjiga Ne lažem Tita mi pisana kao svojevrsno pismo – i to sebi. Je li mi utisak varljiv, i ako jeste, evo pitanja: kome je namijenjena?
Ferida Duraković: Nisam o ovoj knjizi razmišljala kao o pismu sebi, vaše opažanje je interesantno i meni samoj baca novo svjetlo na tekst, ali jeste neka vrsta književnog obračuna sa samom sobom i svijetom. Nisu moje godine još tako brojne i konačne (nadam se!) da bih napisala nešto kao “Račun svodeći” (Ilija Ladin, op. aut.), ali jesu zrele i prilično bogate životnim i književnim iskustvom – možda je to razlog za prozni iskaz? Nije mi nevažno to što će se ove godine navršiti 44 godine od moje prve objavljene knjige, dakle dvadesetogodišnja djevojčica pjesnikinja u meni porasla je do romana, koji neću da nazovem romanom jer mu treba još pet priča da to postane. No, ko zna – ni teoretičari književnosti ne mogu objasniti imperative po kojima nastaje književnost.
Na jednom mjestu u knjizi kažete: “Možda je i smrt takva: strašnija onome ko gleda nego onome ko umire”. Motiv smrti i smrtnosti provlači se kroz cijelu knjigu, a na drugom mjestu kažete kako ste napisali tekst “Smrt u Sarajevu” za Dane, ali da ga niste sačuvali. Dakle, bježali ste od smrtne tematike. Otkud sad ta, da kažem, “smrtna ozbiljnost”?
Mislim da su umjetnici – a pjesnici posebno jer su ranjivi i lirski suprotstavljeni svijetu u kojem se ne osjećaju lagodno i sigurno – opsjednuti smrću jer su opsjednuti sobom i rovarenjem po vlastitoj duši. Čak i religiozni umjetnici imaju strah od smrti – ili strah od kazne za grijeh? – i pokušavaju se zavarati mogućnošću da smrt nije i dokidanje svijeta koji poznajemo (nego “dugo putovanje od gnijezda do zvijezda” kako kaže veliki Mak) ma koliko taj svijet bio bolno mjesto za boravak osjetljive pjesničke dušice… Patetika, da? Da, ali ako pomaže, ne branim se od patetike, naprotiv! Osim toga, s godinama koje vas poklapaju sve više shvatate koliko je život krhak i da vas jedne sekunde može biti a druge ne biti. Iskustvo rata i opsade pametno posloži spisateljske prioritete, barem kod mene – jer osim ljubavi, na ovome svijetu šta ima važnije od smrti? To pripitomljavanje smrti kroz književni tekst ma koliko uzaludno toliko je i izazovno – jer pišući o smrti u stvari bosom nogom hodite po oštrici mača: krv vam je zagarantovana, ali rana može biti manje bolna ako smrt bude “sasma nešto ljudsko” kako kaže A.B. Šimić. Meni je 1992. godine smrt postala bliska – mada jednako neželjena. Taj tekst u Danima pamtim jer sam pisala o tome da bih usred apokaliptičnog užasa sarajevske opsade voljela imati običnu, malu, civilnu, malograđansku smrt, a ne da umrem tj. poginem javno, raskomadana, pred kamerama svjetskih medija, nedostojanstveno i ružno. U stvari, s ratnim iskustvima i nema više bježanja od smrti – sad joj treba izaći ususret, ako se može dostojanstveno – ali gdje živimo, kako i s kim živimo, ko nas vodi i ko nam određuje život, a meni starost – teško da ćemo dostojanstveno okončati.
“Volim svoju zrelost. Drago mi je to osjećanje da više nikome, ni u svakodnevnom životu ni u književnosti, ne moram polagati račune osim samoj sebi, i da nikom ništa nisam dužna. I ova knjiga je u stvari dug samoj sebi – zato mi je važna”
Jednom ste izjavili da više nećete pisati lahoraste pjesme koje se ne dotiču stvarnosti, da nećete više biti sama sebi poetička meta i domet, te da posebno ne možete ili ne smijete više živjeti izvan društveno-političkoga konteksta. Naš politički kontekst konfuzan je i košmaran; kako se u njemu snalazite?
Jednostavno, ne snalazim se. Jer da se snalazim, sad bih već bila ili gospođa ministarka ili savjetnica u nekom državnom organu, možda ambasadorica?! Umjesto toga, mene je “sklonilo” u prijevremenu penziju. Ali ne, ne žalim se: zato imam slobodu da govorim – sve što u mladosti nisam mogla reći, sve što sada imam reći, sve što sam kao nadobudna mlada intelaktualka s prezirom odbijala da kažem, sve što mi je patrijarhat tovario na leđa a to nisam do sada mogla osvijetliti i osvijestiti – neprocjenjivo je. Volim svoju zrelost. Drago mi je to osjećanje da više nikome, ni u svakodnevnom životu ni u književnosti, ne moram polagati račune osim samoj sebi, i da nikom ništa nisam dužna. I ova knjiga je u stvari dug samoj sebi – zato mi je važna. Ostalo što uz knjigu ide samo je bonus. E, ovdje bi trebalo da ubacimo malo književnoteorijskih postavki za tekst koju ispisujem, etc. Neće biti. Moj dragi profesor i prijatelj Zdenko Lešić je, uz brojne književnoteorijske i književnoistorijske knjige i tumačenja književnosti kojima je posvetio 45 godina predavačkog života, napisao i dva sjajna romana, Sarajevski tabloid i Knjigu o Tari. Pitala sam ga jednom je li pisao u skladu s nekim teorijskim postavkama koje je predavao, a on se nasmijao i rekao: Ma kakvi, pustio sam da me priča vodi i nije mi padalo na pamet da pratim neki nametnuti književni prosede!
Jedno od najpotresnijih mjesta u knjizi je poglavlje koje se tiče posljednjih dana pjesnikinje Tatjane Lukić. Ima nešto duboko bolno u činjenici da je njena smrt nepravedno ispraćena samo jednom kratkom viješću u Oslobođenju, ali vi tu nepravdu ispravljate posvetivši joj poglavlje knjige, koje otkriva brilijantnu ženu širokog duha. U posljednjih godinu dana, jutra nam svima počinju izvještajima o broju umrlih u pandemiji što kosi i znane i neznane. Smrt je, kao i u ratu, postala statistika. Čiji vas je odlazak u posljednje vrijeme najviše potresao?
I tu vijest u Oslobođenju o smrti Tanjinoj sam ja sastavila. Njene pjesme objavila je sjajna Nermina Kurspahić, koja je umrla isto tako sama, neprimijećena i prezrena od onih koji su zaduženi za očuvanje naše kulturne memorije, a koji se ne bave životima umjetnika i umjetnica nego grabljenjem smiješnih pozicija u umjetničkim udrugama dok oni zbog kojih su postavljeni na te pozicije boluju ili umiru u tišini i nedostojanstvu bolesti i starosti. Tanja je bila sarajevski student, tu je objavila svoje prve pjesme, pred rat je bila urednica osječke Revije, njene najljepše pjesme posvećene su Sarajevu – ali koga to danas zanima? I onda se desi čudesan slučaj, istinit, da njene poruke izrone iz moga kompjutera onda kad za to dođe vrijeme. A za to vrijeme mediji prate neke i nekakve umjetnike kojima se bilježi i pomjeranje “creva nalevo”, trči se da im se dâ, da im se pomogne, da im se ugodi, daju se pare za ekskluzivna izdanja pjesmuljaka i romančića od “nacionalne” vrijednosti, nasilu se otkrivaju i trpaju u metre knjiga “naši zaboravljeni umjetnici” jer je njihov broj nedovoljan da popuni kvotu “naše” slavne prošlosti…
Toliko je bilo bliskih i manje bliskih ali bolnih smrti i bolesti u posljednje dvije godine, u doba izolacije i pandemije, da ne bih mogla ni nabrojati šta me i koliko sve pogodilo. Doduše, ja sam već stara žena – to jest u najboljim godinama i na pragu zrelosti! – pa su mi bolesti i smrti već postale bliske i nekako „moje“ – zato je u stvari nakon toliko godina i ova knjiga došla na red da se pojavi. Užasavaju me i do očajanja dovode smrti usamljenih žena, posebno umjetnica, koje nemaju nikoga da im olakša posljednje trenutke, usamljenih žena poput nesnađenih pjesnikinja koje su zbog svoje umjetnosti, kakva god ona bila, zaboravile i zanemarile mogućnost da se pobrinu za svoju starost.
Jedna bosanska žena je prošlog vikenda bila u centru pažnje javnosti, a događaj nisu propustili propratiti i najveći svjetski mediji – riječ je o Fati Orlović iz Konjević Polja, koja je nakon više od dvadeset godina pravne bitke dočekala da nelegalno izgrađena crkva iz njenog dvorišta bude uklonjena. Priča se o pravdi, o trijumfu pojedinca nad sistemom i zločinom, a ne izostaju i licemjerni kvazipatriotski komentari političara koji nisu uradili ništa da Fati Orlović pomognu u njenoj borbi. Kako ste vi ispratili tu vijest i do kakvih ste zaključaka došli? Može li se ono čemu smo svjedočili prošloga vikenda zvati – pravdom?
Naravno da pratim cijelu tu priču; Fata (možda Fatima?) Orlović jedna je od tih usamljenih starica o kojima razmišljam – ali ona je imala snage, upornosti i pameti da se bori do kraja – razmišljam o tome kako su je advokati ostavljali kad su se gasila svjetla kamera, o tome kako su se mijenjali u njenoj kući ne zato da bi joj pomogli nego da bi se ogrebali o njenu hrabrost i upornost, a kad bi im se problem učinio prevelik jednostavno bi nestajali. Prvo, uvredljivo je da je svi, baš svi mediji zovu “nana Fata”, da se na taj snishodljiv i familijaran način intimiziraju s njom – ma koliko ona bila žena „iz naroda“ i pristajala da je tako zovu (mada je vjerovatno nisu ni pitali kako da je oslovljavaju). Ona ima ime i prezime, ona je ličnost kakvu ćemo rijetko sresti među bosanskim ženama, šutljivim i ubijenim u pojam – njena upornost treba da imponuje i da izazove strahopoštovanje, ne intimizaciju koja umanjuje domete njene goleme lične borbe. Ne morate je zvati ni gospođom, ali njeno puno ime i prezime treba navesti da bi u istoriji ostalo zapisano – da je jedna odlučna bosanska žena (a što nana?) postigla ono što njeni brojni pravni savjetodavci nisu, a pogotovo nisu oni esdeaovski tipovi koji se sada kite njenim uspjehom – jer je ona Bošnjakinja pa će je kao značku staviti na rever svoga bošnjačkog i uz to muslimanskog odijela. Mene je impresionirala njena izjava da joj je toga dana kad je srušena ta inat crkva bilo teško – to je dokaz da ona, kao žena koja vjeruje u Boga, ne želi nikakav trijumfalizam onoga ko je pobijedio; Fata Orlović je svjesna, mnogo više nego njeni dušebrižnici, da će nekome neosviještenom i naivnom (o zlonamjernim neću ni da mislim) rušenje crkve biti uvreda vjere, i taj njen stav je meni jako važan. Ali je ona takođe svjesna da je dobila bitku koja prevazilazi njeno dvorište – bitku za svoje, i za vlastiti ispravan stav, za vlastitu pojedinačnu borbu protiv zločina koji je doživjela, a koju joj je omogućilo međunarodno pravo, a možda i pravda, koja je spora i ima povez preko očiju – ali ta pravda nije došla od ljudi i sredine u kojoj se rodila, odrasla i stradala.
Velika književnica Ursula K. Le Guin je pred sam kraj života, govoreći o utjecaju feminizma na njezin rad, otkrila da je bila “žena koja se pretvara da misli kao muškarac”, i da su njene toliko voljene knjige “potpuno propale kao feministička književnost”. I zaista, u njenim prvim romanima glavni junaci su muškarci, dok su ženski karakteri uglavnom marginalni, ili ovisni o muškarcima. Le Guin kaže da su, kad je počela pisati, muškarci bili u središtu njene fantazije, te kako se “iz vlastite kulture odgoja”, nije mogla “spustiti dovoljno duboko i smisliti ženskog čarobnjaka”. Svoj četvrti roman, u kojem je glavni lik napokon žena, priznaje, pisala je 17 godina. Pisanje joj, kaže, jednostavno nije išlo, zbog čega je morala preispitati čitav svoj pristup pisanju, i da je fantastični svijet koji je stvorila “odjednom morala posmatrati sa stanovišta nemoćnih”. Ovo mi je palo na pamet dok sam čitao vašu iznenađujuće humorističnu – ako izuzmemo jednu kratku scenu nesretnog slučaja sa smrtnim ishodom – priču o Titovoj smrti, napisanu u muškom rodu. Zašto ste se odlučili za taj postupak i da li je Le Guin u pravu kad kaže da je pisanje iz ženske perspektive zapravo pisanje iz perspektive nemoćnih?
Ne bih rekla da je to pisanje iz perspektive nemoćnih nego pisanje iz perspektive nemoći – razlika je suštinska i ogromna. Žena može biti moćna u svome polju interesa i rada, ali gotovo uvijek, a posebno u našem dijelu svijeta, nalaziće se i javljaće se iz pozicije ekonomske, društvene ili političke nemoći, jer je takva podjela snaga i jer je, uz prešutni pristanak ostarjele Majke koja se dočepala pozicije poštovanja nakon godina ponižavajuće šutnje (ah, majke sinova, te sile iz pozadine) samo Sin vlasnik svijeta i njegovih dobara. Ursula Le Guin rođena je 1929. godine, taman da mi bude majka (možda i jeste u nekom od njenih svjetova!), a ja sam njene dileme dijelila barem četrdeset godina nakon što ih je ona osvijestila – jer sam ja „odavde“, a ona iz barem malo slobodnijih daljina. Trebalo mi je prilično dugo da osvijestim to svoje stanje i da se zamislim nad vlastitim životom i odnosima u njemu: Ko sam ja? Čija sam? Šta hoću? Koga volim? Koga ne volim? Treba li on/ona meni da bi me mučio/mučila ili učio/učila, ili da me podigne kad padnem i da me ne osuđuje? Zašto moram da šutim kad govore oni koji znaju manje od mene ili ne znaju ništa a sude o meni? A rat i granične situacije u životu (smrt, bolest, raskid s tradicijom i sukob s okolinom, čak s rodbinom i prijateljima) ili te ubiju u pojam ako te već nisu fizički ubile, ili ti pomognu da preživiš i shvatiš koliko si jedinstvena, drugačija, koliko hiljada milja si morala preći od šutljive dobre djevojčice do samosvjesne žene koja bira šta će i koga voljeti i s kim će dijeliti život, a koga će amputirati i staviti u Tekst kao (ne)prijatnu uspomenu. A nepouzdani pripovjedač u mojoj priči o Titu? To je književni prosede koji mi se sam nametnuo – učinilo mi se da je, iz perspektive osamdesetih godina prošloga vijeka, sad bih rekla leguinskih sedamnaest godina! – bolje da priču ispisuje muškarac, jer mene ovakve, tj. pripovjedačice i njenog aspekta u priči, tamo nije ni bilo, pa stoga nisam ni mogla književni glas dati ženi.
Mnogi znameniti autori i autorice poznati su i po svojim mušičavim navikama. Gertrude Stein je pisala u automobilu u pokretu; Agatha Christie voljela je jesti voće u kadi dok je smišljala svoje krimi-romane; Charles Dickens isključivo je spavao okrenut prema sjeveru; kažu da je Virginia Woolf svoja najbolja djela napisala stojeći; Lewis Carroll pisao je samo ljubičastom tintom… Kako izgleda vaša spisateljska rutina, imate li rituale povezane s pisanjem kojih se pridržavate?
Nikad nisam imala luksuz da imam mušičave navike. I danas, kad sebi mogu priuštiti izlet u mušičavost – kad imam svoju sobu i petsto dolara! – ne umijem to primijeniti jer sam vaspitana tako da prije svega budem korisna, da ne sjedim “onako” i da budem na usluzi drugima. Pišem gotovo u letu, zapisujem na papire, ukucavam u mobitel i kompjuter, a onda dođe trenutak da se sve to posloži i tako nastane tekst. Moja rodbina uporno čeka da prestanem pisati „pjesmice“! Kratkog sam spisateljskog daha, ne žurim s pisanjem, nemam zadatih književnih planova, ne uzimam sebe preozbiljno (u ovom svijetu tegobnom i divnom), zato mi odgovaraju kratke forme poput pjesama i priča, nisam za pisanje dugih romana jer me osim književnosti, tj. čitanja i pisanja, zanimaju mnoge druge stvari – uživam u razgovorima sa svojom kćeri, koja me uči nekim sasvim novim pogledima na svijet i život mladih žena. Njegujem ono malo prijatelja što mi je ostalo kao rijetke biljke. Slušam s Dragim stare ploče na starom gramofonu. Kuham. Vezem. Živim!
Je li Vas teško iznervirati? Ko su – da upotrijebim izraz koji sam od vas čuo – mimoljudi danas?
Kako starim, umjesto da primijenim mudrost i iskustvo svojih godina, fitilj mi je sve kraći. Baš sam mimoljud, kako mi je govorila majka kad bi bila na mene ljuta. Čini mi se da sam sa dvadeset pet bila toliko ozbiljna da se sjećam svakog svoga smijeha po sarajevskim ulicama. Dugo godina sam nakon diplome čekala stalni posao, radila sam sve i svašta da bih zaradila koju paricu, dakle nisu mi ružice cvjetale, a u stvari sva sam bila u knjigama, u knjigama, u knjigama – ali danas se znam i naljutiti i nasmijati od sveg srca. Znam uživati u pogledu na one koje volim, a znam i eksplodirati do srčanog udara kad moj nerv za pravdu poludi. To nije dobro za moje godine, ali sve oslobođene energije u meni rade istovremeno – pa guraćemo dok možemo, dok ona prefinjena Volframova nit u mojoj sijalici ne pregori.
Prometej.ba
