Industrijsko naslijeđe Bihaća ogleda se u obrazovanju i kulturi, te pokušaju da se osmisli novi identitet grada kroz turizam. Iako depopulacija svakodnevno odvodi Bišćane preko Izačića, ovdje i dalje ima prostora za optimizam
Kada je naša mala novinarska ekipa na vrhuncu ljetne sezone ušla u Bihać, bilo je vrelo predvečerje, bučno i užurbano. Došla sam tu kako bih stekla sliku o gradu koji mladi ljudi napuštaju u rekordnim brojevima, ali i da porazgovaram sa ljudima koji su tu ostali živjeti i stvarati, pružati otpor sveopštem pesimizmu (koji nije nipošto samo bihaćki fenomen). No, na prvu, nisam se mogla oteti utisku da su me možda vodile pogrešne pretpostavke i medijski senzacionalizam. „Imate sreće da je neko otkazao, inače ne biste pronašli prenoćište, sve je danima puno“, kazao nam je vlasnik apartmana koji smo rezervirali za tu noć, ne krijući radost zbog uspješne sezone. Sjedeći na terasi, tu u samom centru grada, osluškivali smo muziku do kasno u noć s najmanje tri strane. Gradom smo prošetali kratko – poprilična gužva.
Djevojka sa Une
Nekoliko sati ranije, na magičnim Japodskim otocima koji se u turističkim napisima reklamiraju podjednako kao oaza mira i tišine i kao instagram meka – teško je snimiti kadar bez turista. No gotovi svi sagovornici na ovom kratkom putovanju bili su skeptični kada bih taj prvi dojam podijelila s njima. Ključne riječi: sezona i dijaspora. Preporuka da dođem i zimi.
No vratimo se, na trenutak, Jedinoj. Možete li zamisliti kako teče crvena, ljubičasta, zelena, plava…?
Prilika, podrška, poticaj
Upravo to me pitala moja prva sagovornica Dejla Ramić, profesorica na Odsjeku za tekstilni dizajn (Tehnički fakultet Univerziteta u Bihaću). Naime, takva je Una bivala u vrijeme kada je Bihać bio prepoznatljiv ne kao turistički, nego industrijski centar regije. Naime, ovaj je dio Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata doživio ozbiljan privredni razvoj baziran na prehrambenoj, drvnoj, metalnoj i tekstilnoj industriji (Polietilenka, Krajinametal, Željezara, Žitoprerada, Šipad UNA, Kombiteks…). Industrijalizacija je donijela brojne promjene u strukturi stanovništva, nove prilike, a tvornice su postajale „žarišta preobražaja radne i životne svakodnevnice“ (Jasna Pašić, Kombiteks, prostor i vrijeme, 2021.) Teško mi je zamisliti da je i slavna čistota Une, poput drugih bosanskih rijeka, bila cijena industrijalizacije i napretka, posebno kada znamo s kakvim ponosom Bišćani govore o njenoj zaštiti.
Ime Dejle Ramić sam ime prvi put zapazila na društvenim mrežama – pojavljivalo se redovno u svojstvu mentorice ispod inovativnih završnih radova studenata i studentica ovog odsjeka. Odsjek je osnovan kako bi ispunio rastuće potrebe tadašnjeg industrijskog giganta, tekstilnog kombinata Kombiteksa, za stručnom radnom snagom. Kombiteks je danas u stečaju, ali odsjek opstaje. Iz potrebe za održanjem tradicije ili?
Bivša upravna zgrada Kombiteksa
„Naš odsjek je na početku imao poveznicu sa karlovačkom visokom školom, potom i s banjalučkom, a sve zbog potrebe fabrika koje su nicale širom BiH. Samo u Kombiteksu je bilo 4000 zaposlenih i postojala je velika mogućnost dodatnog zaposlenja“, objašnjava Ramić.
Iako bih najradije s njom naširoko razgovarala o fascinantnim kreacijama i istraživanjima njenih studenata, koji su me podstakli da joj se javim, ili možda savremenoj modnoj industriji i njenim izazovima održivosti i konzumerizma, to ostavljamo za neki sljedeći susret i držimo se teme depopulacije. Pitam je kakva je zainteresiranost mladih za ovaj studij koji je na području BiH jedinstven (bar kad su javne obrazovne institucije u pitanju).
„Zadnjih par godina se itekako osjeti trend odlazaka. Na našem odsjeku najviše je studenata iz Unsko-sanskog kantona, potom iz Visokog, Sarajeva, Gradačca. Veliki je broj studenata koji rade i studiraju. U pitanju je doista šarolik spektar. Po godini ih je devet ili deset, što je dobar broj, u kontekstu aktuelne krize odlaska mladih mi smo itekako zadovoljni tim brojem.“
Oni koji završe studij u Bihaću, kaže Ramić, „dosta dobro kotiraju“, pronalaze se u svijetu mode, osnivaju male biznise ili nalaze radna mjesta u fabrikama.
„Nemam baš tačan broj studenata koji su otišli vani, odnosno onih koji su se snašli ovdje, ali znam da onima koji ostaju nedostaje taj aspekt velikog grada gdje bi se oni mnogo lakše uklopili, gdje bi stekli jasniju sliku onoga što žele kada završe studij.“
Sam studij nudi mnogo mogućnosti, jer kroz četiri godine studenti i studentice dobijaju interdisciplinarno znanje koje se kreće od grafičkog dizajna, preko dizajna tekstila, štampe tekstila…
„Gdje god da odu s ovom diplomom, naši studenti se snađu. Jedna moja studentica se nedavno zaposlila u Njemačkoj bez ikakvih problema, čak i bez dobrog poznavanja njemačkog jezika. Dobila je posao samo na osnovu svojih radova“, kaže ona.
Onima koji ostaju bihaćka sredina brzo postaje tijesna, njima je potreban grad koji bi ih „pogurao, dao priliku, podršku, poticaj“.
Pitam kako je moguće da odsjek i dalje radi iako je tekstilni sektor u Bihaću, pa i u cijeloj BiH, na vrlo niskom nivou?
„Paradoks je da imamo odsjek, a nemamo fabrike. Postoji stara priča koja je ostala u sjećanjima radnika, pribilježena u knjigama, međutim, danas je vrlo malo tekstilnih proizvođača, egzistiraju samo manji ateljei koji se bave uslugama šivanja ili dizajniranja, ali proizvodnje nema. Kada pogledamo cijelu BiH, većina fabrika radi poslove za strance, šivanje i doradu, a mi postajemo jeftina radna snaga. Fabrike koje su nekad radile tešku konfekciju poput kaputa danas rade za strance jer imaju znanje i opremu. Tome treba dodati i da je tržište posve neuređeno. U svijetu je nezamislivo da neke velike brendove kupujete iz izloga, a kod nas je to moguće. Nemamo regulisano tržište, a sve dok bude tako, sve dok neka inspekcija ne bude štitila proizvođača, mladu osobu koja želi da se bavi dizajnom i prodaje svoj brend, to će biti jako teško“, ističe Ramić.
Situacija je daleko od jednostavne, no postoje još neki mladi ljudi za koje je ova struka potencijalna šansa – ljudi u još težoj početnoj poziciji. Ljudi u pokretu, čije su sudbine do prije par godina punile medijske stupce. Migrantski kampovi su i dalje otvoreni na području USK, iako su kamere već odavno prešle na nešto aktuelnije, a u kampu Lipa moja je sagovornica aktivna već neko vrijeme kao koordinatorica kreativnog kutka.
„S IOM-om radim već neke dvije-tri godine. Krenuli smo raditi uz dobru volju, sa studentima, osmisliti neke kreativne radionice u kampu Lipa.Poslije su studenti pokazali volju da učestvuju u radu kreativnog kutka. Oni su došli da pokažu šta znaju, a desilo se da su oni počeli da uče od migranata koji su već bili stručni u šivanju, krojenju, bojadisanju tkanine…“
Ramić sa prepoznatljivom strašću posvećenog edukatora priča i o pojedinačnim slučajevima i sudbinama. Prisjeća se jednog mladog Pakistanca koji je „radio konstrukcije iz glave, samo s linijarom i kredom“, prepričava kako je s grupom Pakistanaca radila na redizajnu tradicionalne tamošnje muške košulje. Kreativni kutak mnogo toga radi u duhu održivosti, nastojeći iskoristiti doniranu odjeću koja nije upotrebljiva, ali nisu ograničeni na modu – sa migrantima rade cekere, posteljinu, sapune, stvarajući jedinstvene predmete od kojih „svaki ima posebnu priču, sažima u sebi različite tradicije koje se povezuju, prožimaju“. Trude se, ukratko, biti višestruko korisni i kreativni, ali vjerovatno najsnažniji aspekt ostaje onaj humanitarni, ili kako Ramić kaže:
„To su ljudi koji na svom putu provedu tri-četiri godine da bi došli do svojih željenih destinacija. Na tom putu svi imaju potrebu da provedu jedan normalan dan, da rade ono što vole, da to nije samo još jedan dan koji provode u kampu. Tu ljudsku stranu smo kroz medije pomalo zaboravili.“
Konačno, njena struka i ekspertiza pomoći će nekim mladićima iz ovog kampa da možda, u dalekoj Evropi, ostvare svoje snove.
Periferija kao furka
Gdje još u Bihaću tražiti optimizam i otpor, ako ne u nezavisnoj kulturi? No čak je i tu sjenka posrnulog industrijskog diva duga i neizbježna. KRAK je skraćenica za Klub radnika Kombiteksa, a Centar za savremenu kulturu koji je ovo ime naslijedio jedno je od kulturnih žarišta Bihaća. Okuplja istraživače/ice, aktiviste/ice, radnike/ice u kulturi koji osmišljavaju inovativne i savremene umjetničke programe i programe u zajednici. Riječima umjetničkog voditelja Irfana Hošića:
„KRAK je nezavisni prostor i nezavisna organizacija. Ne nalazimo se u centru grada nego na margini, periferiji, a nama to i paše, mi se identificiramo se s tim, to nam je đir, to nam je furka. Afirmiramo neke alternativne ideje kad su u pitanju kultura i umjetnost.Tragamo za nekim obrascima koji su inventivni, tako da smo ‘treći prostor’, idealan balans u takvoj jednoj sredini. U dobrim smo odnosima sa svima, sa aktuelnom politikom također. Mi nismo grubi glasni aktivisti koji galame radi galame, imamo super odnose sa zajednicom, bilo da je to politika, ili djeca iz mahale, tete u komšiluku koje nas ponekad zovu na ručak. Dio smo grada, nikakvu toplu vodu nismo otkrili, ali radimo nešto što dosad niko nije radio, popunjavamo jednu prazninu koja postoji“.
KRAK Centar
Međutim, program KRAK-a često nije pristupačan širokom sloju potencijalne publike. I sam kaže da je, recimo, muzički program koji su nedavno pokrenuli za prosječnog uživaoca često „neslušljiv“. Pitam ga postoji li u Bihaću publika za takve sadržaje i kakva je zainteresiranost.
„Mi ne koristimo riječ publika, nego riječ zajednica. Super kad imaš zajednicu i kad koristiš metode angažmana u zajednici, tada se događa nešto potpuno drukčije, događa se, iznutra, neki proces uvezivanja ljudi, publike. Naša publika je bolja od nas, mi im se divimo, fascinirani smo njima, ja ih previše volim. To je jedna ekipa koja se okupila u ovih nekoliko godina, i nije samo lokalna i bihaćka.“
A kako se KRAK, kao takav, uklapa u kulturni život i scenu Bihaća?
„Bihać, kao i svaka sredina, ima i institucionalni, mainstream kulturni centar koji organizira nekoliko godišnjih većih događaja kao što su Bihaćko ljeto, pozorišni festival, Dan grada, što se dešava nekoliko puta tokom godine. U zadnjih pet godina s novom političkom nomenklaturom desila neka kvalitativna, možda i kvantitativna promjena, mada je ta politička ekipa više inspisana logikom turizma. U svakom slučaju, dali su svakodnvnici male sredine jednu novu energiju, novi dah. Tu su i gradska galerija, Muzej USK, Galerija „Enver Krupić“. Bihać je malen, sva kultura stane u pet-šest prostorčića, no ipak se može svašta, ali potrebni su ljudi koji će osmišljavati i raditi.“
Dok sjedimo sasvim blizu kompleksa koji je nekad bio Kombiteks, shvatam koliko je industrijsko naslijeđe Bihaća od velike važnosti za KRAK, ali i Hošića lično. Kao autor inovativnog fakultetskog kolegija „Umjetnost i dizajn u vrijeme krize“ koji se izvodio na Univerzitetu u Bihaću od 2017. godine, Hošić je osluškivao duh grada i potrebe studenata.
Pitanja su bila brojna: kako će urbanistički prostor Kombiteksa izgledati nakon privatizacije, koliko će tu biti biznisa, a koliko reakreacije i kulture. Mogu li se iskoristiti iskustva drugih sredina – Maribora, Ljubljane, može li se iz njih učiti. Simpoziji, izložbe, natječaji koji su uslijedili značili su da se u blizini Kombiteksovog kompleksa, tada „zaraslog i podivljalog“ – radi. Tako nastaju prvi obrisi KRAK-a koji oduvijek zamišljan kao križanac socijalnog centra i umjetničkog inkubatora. „Ne možeš kopipejstati neku ideju, svaka sredina ima svoje zakone i dinamiku koje treba poštovati. Rekao bih da smo mi do ove ideje došli organski, vrlo sporo, osmislili je, pa je onda dinstali, njegovali i onda se ona razvila u konkretnu praksu“.
Dok pričamo, mira mi ne da formulacija koja se u ovom tekstu ponovila već dva puta: metafora praznog prostora koji čeka biti popunjen idejama i ljudima koji ih provode u djelo.Ono po čemu Bihać nalikuje na mnoge druge bh. gradove jeste da nedostaje inicijativa i ideja upravo zato jer ljudi koji bi ih trebali provesti u djelo – odlaze. U duhu teme, htjela bih pitati šta je to što ga zadržava ovdje. Ali pitanje koje izgovaram je pretenciozno pitanje o savremenom identitetu grada. Sva sreća da je odlično pročitao moju namjeru:
„Ja sam za Bihać vezan, ja sam odavde. Imao sam priliku da malo putujem, da malo odlazim, i da živim drugdje. Kad sam bio mlađi bilo je motiva da se ode odavde, ali i dobar motiv i da se vratim. Bio sam vezan vrlo duboko za ovu sredinu. Kao dječak sam bio izbjeglica, bez roditelja u Njemačkoj i u mojoj je mladosti vrlo snažno ankerovana želja da budem kući. Kroz godine sam ovdje uvijek živio i uvijek bih se ovdje vraćao. Ali, naravno, to je vrlo subjektivno.“
Kada zanemarimo lično, depopulacija i jeste samo jedan od aspekata dugotrajne evolucije gradova.
„Bihać je jeste bio industrijski grad, možda ne kao Zenica ili Tuzla, ali je imao tu vrstu identifikacije. Bilo je tu četiri-pet tvornica koje su nosile u ekonomskom smislu cijeli grad, ali toga više nema. Kao i mnogi gradovi na prostoru bivše Jugoslavije, pa i srednje Evrope, koje zahvata porast lobalnog turizma, Bihać se pokušava reidentificirati kroz turizam. Ne znam da li je to realno, ali to je trenutno jedina priča, jedino što možda ima nekog smisla, mada se i to radi nepromišljeno: idemo sada izgraditi dvadeset hotela i uništiti sve ostalo. Ne postoji plan, ne postoji vizija, pika se broj turista i to polako postaje pošast. To se dešava zato što nema drugih privrednih grana i ljudi su upućeni na lakšu zaradu. Ja, naravno, nisam turistički radnik, ja sam istoričar umjetnosti i radim u nastavi na univerzitetu, i kroz taj posao i freelance kustoski rad, promišljam ovo pitanje. Mislim da nisam dao nikakav odgovor, ali to je vrlo otvoreno i proces koji traje. Rekao bih da Bihać spada u kategoriju gradova koje nazivamo ‘shrinking cities’ – najprepoznatljiviji u svijetu takav grad je Detroit. Vlada neizvjesnost, nije jasan pogled u budućnost, kreiraju se neke bottom-up inicijative i zamjene za nepostojanje države i sistema koji bi trebali nositi razvoj.“
Turizam – potreban svima?
Hošić nas je ispratio s lektirom: naramkom knjiga i publikacija koje je KRAK izdvao prethodnih godina. Dok se na putu nazad pomalo sablasni postindustrijski pejzaž na povratku pretvara u prepoznatljivi bihaćki centar, razmišljam o tome da li turizam za zajednicu može biti promišljan na drugačije načine, na način da jedini cilj nije „dovesti milion turista“, kako je to Hošić kazao. Komentar tražim od još kreativnog menadžera KRAK, Mehmeda Mahmutovića, koji je uključen i u rad Turističke zajednice Grada Bihaća. Na pitanje šta je to što privlači turiste Bihaću, odgovara ponešto poetski:
„Jedinstvenost ovoga kraja sa prirodnih, geografskih i socijalnih aspekata. Mogućnost oduševljenja nad bojama koje postaju, nestaju, rađaju se. Mogućnost oduševljenja nad interakcijama i krajiškom pristupu. To, uz sve znamenitosti, historijske elemente, karakteristike i mikro-lokacije privlači turiste.”
Osim toga, Mahmutović smatra da je turizam u Bihaću izuzetno transformativan za zajednicu.
“Kao neko ko sudjeluje u identificiranju prilika, kreiranju, promišljanju, provedbi i evaluacijama; biću slobodan reći kako se uticaj turizma na Grad osjeća pozitivnim svakim danom. Posebno kada je riječ o ljetnom periodu. Posmatrajući bihaćko društvo iz drugih perspektiva (koje ne bi bile lokalne/bihaćke ili nacionalne/bosanskohercegovačke), ali ih ipak posmatrajući iz svog bića, zaista je jedan drugačiji osjećaj. Optimističniji. Turizam je potreban svima. Posebno zemljama u razvoju, zemljama koje na svojim kartama historije imaju razna traumatska iskustva. Turizam je, dakle, ukoliko mu znamo pristupiti, neka vrsta modernog lijeka.”
Japodski otoci su meka za turiste
No da bi se to postiglo, turizam u Bihaću mora težiti senzibilizaciji, uspostavljanju jasne i kvalitetne mikro radne i uslužne razine, mora biti funkcionalniji, pristupačniji. No interesantan je i praktični aspekt, u kontekstu naše teme – koliko šansi za zaposlenje turizam nudi i da li takve prilike mlade ljude uopšte zanimaju. Mahmutović kaže da “ovim tempom, turistički sektor donosi puno”:
“Interes mladih ljudi da rade u ovome sektoru je izražen. Neugodan gost u životima mladih bi bile odrednice sa obrazovnih razina; dok je turizam ugodan gost. Interesuju nas jasne strategije, promjene, mogućnosti i otvaranja prostora za rad/prakse/volontiranja; sve kako bismo učili i razvijali vještine te ih kasnije koristili u stvarnim okolnostima, kako za dobrobit sredine, tako i sopstveni.”
Moj sagovornik kaže i da turizam ne treba promatrati iz perspektive ograničenja, nego kao priliku, a „potražnja i ponuda nastaju iz mnogih uvida u prilike ili neprilike sredine u kojoj neko nastoji analizirati ili postaviti ponudu i potražnju.”
Optimizam u njegovim promišljanjima hrabri, ali o tome govore i podaci. Mahmutović kaže da konkretne podatke za aktuelnu sezonu još čekamo, ali da je evidentno kako broj gostiju raste, što je spoznaja koja prija. No uz optimizam, poziva i na oprez: “Moramo biti izuzetno osjetljivi i pametni u odnosu na sve ono što nas okružuje kada govorimo o trendovima, statistikama, kojekakvim brojevima, povećanjima…”. Posebno mi se značajnom čini, konačno, njegova primjedba da smo “nad turizmom odgovorni sada za ono što nas čeka narednog mjeseca ili narednog ljeta”.
Ipak, turizam još uvijek ne može ponuditi dovoljno sigurnih radnih mjesta za mlade osobe koje svakodnevno napuštaju ovaj kraj. Apsolventica na bihaćkom Odsjeku za njemački jezik i književnost Ajla Čaušević se svakodnevno susreće s temom depopulacije, kako u svakodnevnim razgovorima s ljudima njene generacije, tako i na poslu. Čaušević u slobodno vrijeme predaje njemački jezik, uglavnom osobama koje planiraju iseljenje.
“Svjedočim sve većem i većem broju kandidata koji rješenje vide u odlasku vani. Uče jezik, polože, spakuju svoje stvari u nadi da će ih tamo negdje dočekati ono što zadovoljstvom zovu. Najčešći razlozi: prije svega novac, zatim uvjerenje da u inostranstvu možemo zaraditi dovoljno, što znači da se u BiH osjećamo kao radnici čiji rad nije dovoljno plaćen, samim tim niti cijenjen. Kupovina radnih mjesta, poželjnost da budemo dio jedne od političkih partija još su neki od razloga”, kaže Čaušević.
Čaušević zasad ne razmišlja o odlasku vani i kaže da bi voljela ovdje “dati sebe”. “Dosad sam, zahvaljujući svom znanju, energiji i želji da prvo ovdje pokušam, radila razne poslove, ali najdraži posao će uvijek bit instrukcije, jer kroz njih sam dio puta svih onih koji odluče ići vani”. Njene instrukcije njemačkog jezika pohađaju ljudi od 18 do 50 godina. “Što se tiče mlađe populacije to su djeca koja većinom završe medicinsku srednju školu u Bihaću, te idu vani na dalja usavršavanja. Starije osobe idu na spajanje porodice, to su često žene čiji muževi su već zaposleni vani, pa i one odlaze.”
U gradu koji, poput tolikih bosanskohercegovačkih gradova, traži sebe, potrebe su vrlo jasne, a formula za ublažavanje efekata depopulacije sasvim jednostavna. Riječima moje sagovornice, mlade ljude bi u Bihaću mogla zadržati “sigurna radna mjesta, zaslužena radna mjesta, radna mjesta koja će nam pokazati i dokazati da se isplatio put kojim smo išli”.
Autorica: Maja Abadžija, Naratorium.ba
Fotografije: Naratorium
