UZ PRVI MEĐUNARODNI DAN LJUDSKOG BRATSTVA (4. VELJAČE 2021.)
Deklaracija pokazuje da promicanje kulture susreta i upoznavanja drugoga nisu utopija, već neophodani uvjeti za život u miru i za izgradnju boljeg svijeta u kojem hoćemo živjeti i kakvog želimo ostaviti generacijama nakon nas
Što se to u čovjeku opire da drugog čovjeka prizna bratom, sestrom? Zavist ili prezir, predrasude ili anestezirana ljudska savjest? Što god da je, valja nam o tom promisliti. Nije stvar u jednostavnom oslovljavanju drugoga tom imenicom, to nerijetko može zvučati patetično a zna biti i prijetvorno, nego je riječ o nečem važnijem: o čovjekovu životnom stavu, ponašanju, pogledu na svijet.
Čini se da je trenutna svjetska zdravstvena situacija, kako je to krizama i svojstveno, jasnije pokazala ono što se krije u nama. Pojedini su se, vjerojatno već u svakoj zemlji svijeta, jasno izjasnili da nemaju povjerenja u druge, pa ni u autoritete, odnosno da se radi o uroti i da ne prihvaćaju ovakvu stvarnost. Poneki su odmah preuzeli ratnu terminologiju ili su svoj bijes usmjerili prema ljudima iz zemlje za koju se izvještavalo da je izvor zaraze. Bilo je ksenofobnih izgreda, čak i pojedinih fizičkih napada na Azijce, bez obzira na to što su neki od napadnutih rođeni i odrasli u Europi ili Americi. Poslije su virusna prijetnja postali Talijani, Austrijanci i drugi. Na koncu, kad se ispostavilo da virus zapravo nema državljanstvo, isti su zaključili da je riječ o podvali globalista. Sve to, posebice nagli porast varljivih lažnih vijesti i umrežene mržnje, pokazalo je još jednom da krize pozivaju na preispitivanja i reforme zdravstva, ekonomije, obrazovanja te na društvene, crkvene i napose osobne duhovne promjene. Iz kriza – kako podsjeća Papa Franjo – ne izlazimo isti: ili ćemo biti bolji ili gori. Ili ćemo prihvatiti da smo dio jedne ljudske obitelji ili ćemo izoštriti uvriježene podjele i izumiti nove.
Moglo bi se krivo pomisliti da i nije toliko važno što u sebi osjećam i kako osobno gledam na druge, na one skupine koje se po nečemu razlikuju od mene i mojih. Upravo zato vrijedi podsjetiti da ratovi i nasilje započinju baš tu, u čovjekovoj nutrini i svijesti, od onoga što osjećamo i mislimo, u nakupinama mržnje i prezira, u hranjenju naših mitova, u nereagiranju na govor mržnje. Kao takav, čovjek može biti lako podložan zapaljivoj retorici autoviktimizacije pa da takvu kontemplaciju svjesno ili nesvjesno pretvori u akciju “protjerivanja ugrozitelja naše sigurnosti”, bez obzira na to koja bi skupina ljudi bila ili već jest proglašena našom prijetnjom i što bi točno podrazumijevalo tu našu sigurnost.
Svjesni opasnosti zapaljivog govora mržnje, konstantnih pojava nasilja i ratova koje valja zaustavljati, kao i mnogih nepravdi koje valja ispravljati, Papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib potpisali su prije dvije godine u Abu Dhabiju Dokument o ljudskom bratstvu u kojem pozivaju sve – kršćane, muslimane ali i sve druge ljude dobre volje – na pomirenje i bratstvo te na usvajanje kulture dijaloga kao puta, suradnje kao kodeksa ponašanja, uzajamnog razumijevanja kao metode i kriterija. To nije tek islamsko-kršćanski tekst već dokument otvoren za sve ljude. Mnogi su ga nazvali “povijesnim”, a nema sumnje da je riječ o prekretnici međureligijskog dijaloga koji je lijek za rane svijeta. Prekretnica označava točku na putu koja se ne podudara ni s polaskom ni s dolaskom. U tom smislu, Papa Franjo je pojasnio da “s katoličkog gledišta, dokument nije prešao ni milimetar dalje od Drugog vatikanskog koncila. Nimalo. Dokument je izrađen u duhu Koncila” koji kaže da “ne možemo zazivati Boga, Oca svih ljudi, ako odbijamo bratski se ponašati prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku” (NA, 5).
Deklaracija iz Abu Dhabija visokokvalitetna je fotografija ljudske čežnje za pravdom i mirom, za sveopćim ljudskim bratstvom. Ona želi biti – istaknuto je u njenim posljednjim recima – poziv na pomirenje i bratstvo među svim ljudima dobre volje, poziv svakoj ispravnoj savjesti koja odbacuje abnormalno nasilje i slijepi ekstremizam, poziv onima koji njeguju vrednote bratstva, svjedočanstvo dara vjere u Boga koja ujedinjuje podijeljena srca i uzdiže ljudsku dušu, te simbol zagrljaja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga i svih koji vjeruju da nas je Bog stvorio da se upoznamo, surađujemo i da živimo kao sestre i braća koji se vole. Deklaracija pokazuje da promicanje kulture susreta i upoznavanja drugoga nisu utopija, već neophodani uvjeti za život u miru i izgradnju boljeg svijeta u kojem hoćemo živjeti i kakvog želimo ostaviti generacijama nakon nas. Bratstvo pretpostavlja solidarnost a to očito sugerira unutarnji stav blizine kojom bismo izrazili ljubav prema bližnjemu, napose onom potlačenom i potrebitom. Pozvani smo graditi mostove umjesto zidova i ne povisivati ograde nego produživati stolove.
Al-Azhar i Katolička crkva traže da ‘Dokument o ljudskom bratstvu’ postane predmetom istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i odgojnim ustanovama kako bi nastajale nove generacije koje će donositi dobro i mir, koje će posvuda braniti pravo potlačenih i posljednjih. Pozivaju intelektualce, filozofe, umjetnike, medijske djelatnike i ljude kulture diljem svijeta da ponovno otkriju vrednote mira, pravde, dobra, ljepote, ljudskog bratstva i zajedničkog života. Pozvali su i Ujedinjene nacije, koji su poziv potom i prihvatili, da datum potpisivanja ‘Dokumenta o ljudskom bratstvu‘ (4. veljače) bude Međunarodni dan ljudskog bratstva, odnosno dan zalaganja za izgradnju kulture mira, tolerancije, uključivosti, međusobnog razumijevanja i solidarnosti.
Pluralizam, ne samo religijski nego i naših društava, je stvarnost koja nas poziva na razmišljanje o identitetu bez kojeg nema autentičnog dijaloga. Za međureligijski a i svaki drugi ljudski dijalog potrebni su identitet, hrabrost drugosti i iskrenost namjera (Papa Franjo). Dijalogom se ne želi reći da su sve religije jednake, već da svi vjernici, oni koji traže Boga a i svi ljudi bez religijske pripadnosti ili vjere, imaju jednako dostojanstvo. Stoga se moramo obvezati da Stvoritelj svih ne bude razlog za podjele već za jačanje ljudskog bratstva i solidarnosti. Bogu koji pita: “Gdje ti je brat?”, nitko više ne bi smio odgovoriti: “Ne znam” (usp. Post 4,9).
Branko Jurić, polis.ba
