AUTOR: MILJENKO JERGOVIĆ
Što se sve zbilo u dvadesetak godina, koliko u Hrvatskoj postoje web portali, ili, kako bi se to mondenim jezikom zakonodavca reklo – elektroničke publikacije, i u desetak godina, koliko dugo su društvene mreže važne u formiranju javnog mnijenja?
Smanjio se broj novina na kioscima, nestali su mnogi ozbiljni listovi, magazini i časopisi, ugušen je Vjesnik, Hrvatska radiotelevizija radikalno je srezala proizvodnju ozbiljnijih informativnih, obrazovnih, dokumentarnih, dramskih sadržaja, kultura je izbačena, ili je radikalno trivijalizirana u gotovo svim novinama, te na programima takozvanog javnog emitera.
Novopokrenute elektroničke publikacije od samih svojih početaka – opet uz jedva poneki izuzetak – nemaju kulturne rubrike, ne bave se tradicionalnim novinskim formama, ne obrađuju teme koje se tiču društva i politike, osim kada je njima moguće skandalizirati, uznemiriti, izbezumiti javnost.
Prividno gledano, rečene publikacije ideološki se i politički razlikuju, ali razlika između njih ne može se opisati kao pluralizam mišljenja ili pogleda na svijet.
Uglavnom se razlikuju po tome protiv koga su spremni pokrenuti kampanju, koga hejtaju, čije nepodopštine “istražuju”.
U biti, međutim, medijski pluralizam sasvim je zagušen, jedva da i postoji, jer su u tih dvadesetak godina sustavno uništavani alati za bavljenje novinarstvom.
Prvi problem svakog hrvatskog web portala je taj što nikome, zapravo, nije jasno što se tu proizvodi, čime se trguje, što se prodaje? Novine proizvode originalne novinske tekstove, koji se zatim, otisnuti na papir, prodaju na kioscima. Pritom se iz prodanih naklada izračunava, premda ne do kraja pouzdana, njihova čitanost, te posredni utjecaj na javnost, što se onda odražava na vrijednost reklamnog prostora u novinama, ali i vrijednost samoga branda.
Na malo drukčiji način svoje sadržaje proizvode radio i televizija, ali i tamo se, kao i u novinama, jasno razaznaje što je predmet poslovanja i čime se zapravo trguje.
Kako nije postojao zakon koji bi regulirao taj čarobni svijet elektroničkih publikacija, ili je, istinitije rečeno, zakon postojao, ali ga se nitko nije držao, idealni hrvatski web portal zamišljen je kao publikacija koja će se zasnivati na preuzimanju, prepisivanju, prepjevavanju ili mehaničkom prevođenju tuđih sadržaja, što ne samo da je najjeftiniji način za proizvodnju medijske iluzije, nego je i po svaku hrvatsku politiku, lijevu koliko i desnu, najsigurniji način simuliranja medijskog pluralizma.
Naravno da se pritom stvara i taj privid da na internetu nisu regulirana autorska prava – privid, koji je, istina, već razbijen kada je riječ o fotografijama, gdje fotografi vrlo efikasno sudski štite svoja autorska prava – a samo uređivanje takvih web portala nešto je između punjenja poštanskog sandučića i kontejnera za sortirano smeće.
Ubacuje se sve, bez ikakve svijesti o tome što je društveno relevantno, ali s izvanrednim njuhom za organske i anorganske smradove. Smeće koje najgore zasmrdi, većini je hrvatskih elektroničkih publikacija najatraktivnije.
U čemu se sastoji atraktivnost smeća? Zašto je baš svaki oblik političke, mentalne, emocionalne, pa i tjelesne, pornografske nakaznosti najatraktivniji materijal za većinu hrvatskih elektroničkih publikacija?
Zato što je to onda neograničeni prostor za orgijastične nastupe čitavih hordi, kohorti, legija i falangi anonimnih komentatora, čiji nastup stvara iluziju o nečuvenoj klikabilnosti, čitanosti i relevantnosti platformi na kojima nastupaju.
Iz toga se onda stvara bizarni i groteskni svijet najčitanijih i tobože najrelevantnijih web portala, a iz tog poretka se, navodno, prema krajnje mutnim načelima i algoritmima, stvara i svojevrsno tržište usluga i dobara.
Iz Ministarstva kulture, predvođenog Ninom Obuljen Koržinek, potekao je nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim medijima. Taj tekst teško se čita, zamoran je, preopširan i slabo fokusiran, kao da je nastao iz nečiste savjesti.
Recimo, kao da je pisan samo zato što je iz tih poštanskih sandučića i kontejnera za smeće počeo izbijati smrad koji već pomalo ugrožava i protagoniste političkog sustava koji ga je stvorio.
I onda bi htjeli stvoriti zakon koji će omogućiti da sve ostane isto, ali tako da se u svakom trenutku mogu kontrolirati posljedice.
Čim neka elektronička publikacija pokaže izraženo neprijateljstvo prema nositeljima društveno-političke moći, oni će, usvoji li se ovakav mutan i nejasan zakon, imati mogućnost da ih visokim novčanim kaznama praktično likvidiraju.
Istovremeno, ista će se publikacija, slobodno kao i dosad, baviti neometanim progonom i maltretiranjem onih koji ne raspolažu takvom moći.
Prijedlog zakona je tim sumnjiviji, jer je sam problem prilično jednostavan.
Prvo, jednostavno je definirati razliku između poštanskog sandučića ili kontejnera za smeće, i uređenog medijskog sadržaja. Neuređen javni prostor ne može se smatrati medijem, niti može poslovati kao medij.
Drugo, ne mogu postojati mediji bez originalnih sadržaja, niti se medij može zasnivati na krađi, krivotvorenju i plagiranju tuđih sadržaja. Sve je to i po sadašnjim zakonima kažnjivo.
Treće, nedopustivo je stvaranje frankenštajnovskih čudovišta, gdje je nešto dopola medij, a otpola društvena mreža, dopola portal, otpola fejsbuk.
I četvrto: urednik je odgovoran za svaku riječ koja je objavljena na virtualnom teritoriju publikacije koju uređuje, uključujući i anonimne komentare objavljene ispod tekstova. Ne može postojati prostor koji je izuzet od uređivanja, koji funkcionira kao poštanski sandučić, u koji se može ubaciti sve.
Ako, pak, postoje tekstovi koji nisu potpisani imenom i prezimenom autora, svejedno jesu li objavljeni kao takozvani originalni sadržaj na portalu, ili kao komentar ispod tog sadržaja, ili su potpisani pseudonimom, urednik je dužan znati tko je njihov autor.
Ako, pak, to ne zna, sam preuzima svu odgovornost za ono što je napisano.
Nije cenzura anonimnim komentatorima trajno oduzeti pravo na riječ.
I to je, zapravo, sve, ili skoro sve što bi trebalo biti regulirano novim zakonom.
Time bi se stvari umnogome vratile na svoj početak, tojest na vrijeme kada su u Hrvatskoj pokretane prve elektroničke publikacije, ali drukčije se naprosto ne može.
Nužno je ukloniti cijeli jedan paramedijski svijet, koji je slobodno nicao i razvijao se u podnožju hrvatskih web portala, u komentarima ispod tekstova i na pomoćnim platformama integriranim unutar publikacija, svijet koji se zasnivao na nekontroliranoj mržnji, inkompetenciji, sramoćenju i širenju straha, svijet na kojem su parazitirali vlasnici takvih medija, uporno stvarajući iluziju o klikabilnosti, čitanosti i utjecaju.
Malo je vjerojatno da upravo to žele Andrej Plenković i njegova vlada, ali kada bi bilo tako, kada bi trajna likvidacija tog kolosalnog izvorišta mržnje, netrpeljivosti, gluposti i ekstremizma, što čuči i vonja u podnožjima naših elektroničkih medija, bila cilj novoga zakona, tada bismo premijeru i njegovima pored svega drugog morali priznati i neočekivanu hrabrost u postupanju.
Osim što bi se na taj način odrekli jednog od vrlo efikasnih oružja vlastite vladavine, u trenutku bi ogolili i sav jad i svu bijedu onoga što je ostalo od hrvatskog novinarstva.
Nakon ustrajne borbe svih hrvatskih vlasti, i desnih, i lijevih, kao i velike većine utjecajnijih hrvatskih političara, protiv slobode i autonomije medija, te nakon višekratnih egzistencijalnih, profesionalnih i intelektualnih kapitulacija, što su ih potpisali sami novinari, tehnološki je napredak doveo do toga da su stvoreni elektronički mediji, čiji su uređivani sadržaji samo platforma i šlagvort za bujice mržnje, gluposti i prostaštva.
Onaj političar u Hrvatskoj koji bi se odrekao te bujice, i svih usluga koje mu ona pruža dok je na vlasti, ili dok pokušava doći na vlast, zavrijedio bi, bez obzira na svjetonazor i ideološku orijentaciju, najveće moje poštovanje.
Ali nekako mi se ne čini da je Andrej Plenković taj. Kao što to nije ni njegov prvi oponent, Zoran Milanović.
Obojica su, svaki na svoj način, tvorci i žrtve zajednice koja ne podnosi ozbiljne medije. Stoga mi se čini da je prijedlog Zakona o elektroničkim medijima samo pokušaj da se toj bujici mržnje stvori takvo korito, koje će joj omogućavati da i dalje nosi sve pred sobom, ali da oni ostanu trajno zaštićeni.
I još nešto, možda i uzgred: vratite se malo “polemici” te dvojice ljudi, poslušajte argumente, ali, više od toga, obratite pažnju na stil. Ne čini li vam se odnekud poznato svo to jezgrovito hejtanje?
Dok sam ih slušao, bilo mi je kao da čitam komentare anonimnih komentatora.
(Anonimnim komentatorima trajno oduzeti pravo na riječ nije cenzura. Nije dozvoljeno preuzimanje ovoga sadržaja bez odobrenja autora. Prenosimo s autorova portala).
