Ljudi nisu evoluirali od majmuna i znanstvena teorija evolucije to uopće ne tvrdi. Čovjek, kao i svi ostali oblici živog svijeta na Zemlji, u ovakvu formu je nastao razvitkom iz drukčijih formi života. Majmuni, oni koje imamo prilike vidjeti danas, samo su naši bliski taksonomski “rođaci”
Još tokom svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovnog iskustva u BiH primijetio sam da je evolucija bila jedna od naučnih tema koja nedostaje u predodređenom nastavnom planu i programu javnih ustanova koje sam pohađao. Još više me je zbunjivala činjenica da je ona uredno stojala u razrednim udžbenicima predviđenim za predmet biologije u gimnazijama, iako toj očito tabu temi nismo posvetili niti jedan jedini sat nastave. Redovno smo, pak, preskakali stranice iz knjiga koje su se bavile ovom temom, istovremeno uredno poštivajući ostatak nastavnog materijala iz njih. Ne znam zašto se ovo dešavalo, dešava li se još uvijek i ako ne – kakva je zaista kvaliteta i naučna objektivnost tih predavanja koje je moja generacija propustila? Ne bih dalje ni ulazio u čitavu ovu politiku odlučivanja šta djeca u BiH uče (a šta ne). Prinuđen silnim obeshrabrujućim iskustvima dijaloga o evoluciji koje sam kroz nastavak života osobno doživio od strane upravo onih ljudi koji su relativno nedavno izašli iz tih istih (kao i srodnih) bh. obrazovnih ustanova, želim samo popuniti tu obrazovnu prazninu koja im je, po mom skromnom mišljenju, potpuno neopravdano oduzeta. Želio bih da ukratko popričamo o ovom zabranjenom voću i društvenom tabuu – evoluciji.
Kako bi se uopće mogao započeti neki dublji i ozbiljniji razgovor o evoluciji, moraju se prvo ukloniti zablude o njoj, te se mora razumjeti šta evolucija nije. Ono prvo što se nameće i ono što gotovo uvijek zajedno iz usta ljudi izađe sa onim „evolucija“, svakako je i ono „teorija“. Teorija, u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru, ljudima uglavnom predstavlja nekakav skup pretpostavki koje mogu, a i ne moraju biti tačne. I tu odmah u startu nastaju problemi, u shvatanju te riječi. Teorija, u znanstvenom smislu, podrazumijeva sistem međusobno povezanih i uskladištenih tvrdnji koji nastaje sažimanjem i regeneracijom izvora parcijalnih empirijskih nalaza, kao i smislenom interakcijom većeg broja provedenih činjenica, hipoteza (predloženih objašnjenja fenomena ili razumnih pretpostavki koje predlažu moguću korelaciju između više fenomena) i zakona (izvještaja izvedenih na temelju opetovanih pokusa ili opažanja, koji opisuju ili predviđaju niz prirodnih pojava) koji se odnose na jedno područje stvarnosti. Ukratko rečeno – teorija, kada se o njoj govori u naučnom smislu, označava sistem objašnjenja, model koji najbolje odgovara svim činjenicama. Vrlo važno je spomenuti i da se teorije (i zakoni) razlikuju od hipoteza. Za razliku od hipoteza, teorije i zakoni mogu se jednostavno nazvati znanstvenim činjenicama. Dakle, isto onako kako su, recimo, germinativna teorija bolesti ili teorija relativiteta znanstvene činjenice – to je i evolucija.
Međutim, primjetno je, problem u razumijevanju evolucije nije samo ovaj lingvistički. Evolucija se često miješa sa drugim prirodnim procesom nazvanim abiogeneza. Abiogeneza, u najkraćem mogućem smislu, prirodni je proces pomoću kojeg je život nastao iz nežive materije, poput jednostavnih organskih spojeva. Iako su detalji ovog procesa još uvijek nepoznati, mnogi znanstveni pristupi istražuju kako su nastale samoreplicirajuće molekule, pa je tako danas najprihvaćenija hipoteza da je život na Zemlji potekao od RNK svijeta. Za samu evoluciju i temu ovog teksta, pak, sve ovo je sekundarno. Prva ćelija na Zemlji mogla je nastati procesom abiogeneze ili biti „stvorena“ od strane nekog drugog izvora, sve to je još (neke stvari manje, neke više) hipotetski, no suština je sljedeća – stoji apsolutno dokazana činjenica da se život u današnjem smislu istog razvio iz jednoćelijskih organizama, kroz procese evolucije.
Pogrešna ilustracija koja proizvodi brojne zablude o evoluciji, sugerirajući nešto što teorija evolucije i ne tvrdi
Možda i najveća zabluda oko evolucije, a koja opstaje u ljudskoj percepciji te znanstvene činjenice, sasvim sigurno je ona koja (na)laže da je “čovjek nastao od majmuna”. Ovdje odmah uvijek sebi priznajem: predugo vremena je to bila zabluda koja je osobno i mene držala u svojim raljama. A krivca za ovo svakako imam – ona vjerovatno svima popularna slika koja se udomaćila u našoj pop kulturi, a koja navodno prikazuje evoluciju čovjeka u 6 jednostavnih koraka. Ta slika, izvor toliko snažne zablude, nastala je 1965. godine i objavljena je u knjizi originalnog naziva “Early Man” (“Rani čovjek”), antropologa Francis Clark Howella. Istina, knjiga uopće nije insinuirala ikakve pretpostavke da je “čovjek nastao od majmuna”, a čak je upozoravala da ilustracija nije doslovna progresija hominida (porodice primata u koju se, pored orangutana, gorile i čimpanze – ubraja i čovjek, znanstveno definiran kao: homo sapiens) od onog krajnjeg lijevog do onog krajnjeg desnog, ali ipak je među ljudima postala popularna kao takva. Slika je, ustvari, prikazivala oblike hominida koji su postojali prije čovjeka. Sa nekim prikazanim i označenim hominidima, homo sapiens nije ni u kakvom evolutivnom srodstvu, niti je evoulirao od neandertalaca (koji su prije izumiranja samo bili bliski taksonomski “rođaci” čovjeka, zasebna vrsta). Ova zabluda je toliko dugo postojana jer odgovor na pitanje “iz čega je onda čovjek evoulirao?” nije nimalo jednostavan, kratak i iziskuje nešto dublje poznavanje znanstvenih termina i materije, te uključuje mnoge druge naučne discipline – poput antropologije, genetike, itd. No, sljedeće je vrlo važno naglasiti i konačno utvrditi: ljudi nisu evoluirali od majmuna i znanstvena teorija evolucije to uopće ne tvrdi. Čovjek, kao i svi ostali oblici živog svijeta na Zemlji, u ovakvu formu je nastao razvitkom iz drukčijih formi života. Majmuni, oni koje imamo prilike vidjeti danas, samo su naši bliski taksonomski “rođaci” u istoj taksonomskoj “porodici”, sa svojim posebnim tokom evolucije. Detaljnije o ljudskoj evoluciji, postepenom “postajanju” čovjeka ovakvog kakav je danas, svakako preporučujem knjigu “Priče naših predaka”, u kojoj autor Richard Dawkins na jasan i jednostavan način dočarava ovu materiju.
Evolucija je zasigurno, sama po sebi, danas još uvijek kontroverzna uglavnom zbog toga što ide u kontru kreacionističke teologije koja se miješa sa osobnim ljudskim religijskim uvjerenjima. No, čovjek ne mora nužno ni biti religiozan u svom životu, pa da bez ikakvog prethodnog preispitivanja prihvati neke od ovih ili neke slične zablude o evoluciji. Dovoljno je samo da ove zablude budu dovoljno općeprihvaćene u društvu oko njega, pa da zaboravi da je funkcija nauke razumijevanje svijeta oko nas i kako on funkcionira, a ne namjerno uništavanje individualnog integriteta. Ljudi tokom svojih života prethodno steknu neka svoja uvjerenja o svijetu oko sebe i kada nauka otkrije nešto novo što ide u suprotnost tim uvjerenjima, ona bi barem trebala samim tim tjerati ljude da ta shvatanja ponovno preispitaju. Mnogima se ovakvo preispitivanje, međutim, ne sviđa i odbijaju povjerovati nečemu što je drukčije od onoga u šta su vjerovali njihovi prethodnici ili u ono što vjeruje njihova porodica i njihovi prijatelji. Nauka već stoljećima, uprkos ovom dijelu ljudske prirode, nastavlja objašnjavati fenomene koje su društva i civilizacije u povijesti pripisivali nadnaravnim bićima i za koje su bili uvjereni da su apsolutna istina, fenomena prirodnog svijeta koji se kreću od izlazaka i zalazaka Sunca, do udara gromova. Siguran sam u to da će, uprkos svemu ovome, doći vrijeme u kojem će ljudi i na teoriju evolucije gledati onako kako danas gledaju na, recimo, teoriju gravitacije – činjenicu koja je sastavni dio svijeta u kojem živimo.
Damir Omerbegović, Prometej.ba
