NIJE PROBLEM NI U KARDINALU NI U MISI ZA POKOJNE, UBIJENE, STRADALE: Stvari su vrlo jednostavne, evo šta najviše muči Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj…
Nakon sveopće histerije koja se posljednjih dana događa u Bosni i Hercegovini i regionu, postavlja se pitanje zbog čega se digla tolika prašina i šta je stvarni uzrok problema
Ove godine nema obilježavanja godišnjice stradanja na Bleiburgu, ali je veliku prašinu u javnosti podigla najava služenja svete mise za poginule na Križnom putu, koju će u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova predvoditi kardinal Vinko Puljić.
Nakon najave protesta u glavnom gradu, žestokih reakcija javnosti, političara i dijela međunarodne zajednice, postavlja se pitanje svih pitanja – koji to problem muči Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?
Odgovor na to kompleksno pitanje dao je profesor Hrvoje Klasić.
„Kad smo kod Crkve, započinjanje mita da se nije dogodilo ubijanje nedužnih ljudi nego da se radilo o žrtvi i o genocidu nad Hrvatima, za to su najzaslužniji svećenici. I to oni koji su sebe do 1945. godine nazivali ustašama. Tako da crkvena objašnjenja da svaki kršćanin zaslužuje da se za njega izmoli, to sve stoji, međutim bilo je mnogo kršćana, dakle ljudi koji su kršteni, a koji su poginuli na Sutjesci, Neretvi, mladih Dalmatinaca, Hrvata, koji nisu bili članovi partije, pa nisam primijetio da se Crkva gura da ode na Sutjesku, na Neretvu ili neka druga mjesta stradanja ili da ode u Jasenovac, gdje su, također, ubijeni kršćani, da odu tamo i dokažu kako im nije stalo do ideologije nego do svakog ljudskog života.
Odnos prema prošlosti do 1990. godine bio je, u svakom slučaju, i selektivan, tendenciozan i ideologiziran, i nema spora da je trebalo napraviti reviziju, ali na znanstvenim principima, međutim ono što smo napravili od tih devedesetih godina je da smo ponovno napravili tendenciozni, selektivni i ideologizirani pristup, samo ono što je bilo crno, postalo je bijelo, a ono što je bilo bijelo, sada je crno. Bilo je dovoljno da ste u toj općoj atmosferi mržnje prema svemu komunističkom, jugoslavenskom ili srpskom, bili protivnik i da vas proglase mučenikom. Istina je ta da je Katolička crkva na području NDH, uključujući i brojne franjevce, a govorim i o visokom svećenstvu, evo, recimo o sarajevskom nadbiskupu Šariću, ali i o mnogim drugim franjevcima.
Istina je ne da su podržavali nego su aktivno sudjelovali u ustaškom pokretu, da su bili činovnici u aparatu Ante Pavelića te da su bili na visokim političkim i vojnim funkcijama. Dakle, to su bili ljudi koji su, inače, bili svećenici.
Širom NDH primjera je bilo od najnižih svećenika do nadbiskupa. Oni su to pokazali i nakon 1945., kada su mnogi od njih otišli u emigraciju, a mnogi su do današnjih dana po župama zadržali spominjanje Ante Pavelića, slike NDH do Drine, itd. To, naravno, ne znači da su svi svećenici bili suradnici i simpatizeri ustaškog režima, i naravno da je i tijekom rata i nakon rata velik broj ljudi stradao ili je ubijen zbog kolaboracionizma, a da, vjerojatno, nisu bili kolaboracionisti i da nisu trebali biti kažnjeni na način na koji su kažnjeni. Tu nema spora. Međutim, danas od svih svećenika i cijele Crkve raditi žrtvu, to me podsjeća na situaciju nakon 1945. godine, tamo šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se od terorista koji dolaze na Radušu, dakle one „Bugojanske skupine“, kada ih se naziva hrvatskim patriotima, a ne ljudima koji sami sebe nazivaju teroristima. To su dvostruki kriteriji. Crkva, nažalost, ni u Hrvatskoj niti u BiH nije prošla proces suočavanja sa prošlošću, već 30 godina oni isključivo kritiziraju komuniste, i komunistički sustav, a sebe proglašavaju žrtvom, što je potpuno netočno“, kazao je za „Slobodnu Bosnu“ hrvatski profesor Hrvoje Klasić.
(SB)
