AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Tko su neprijatelji Europe koji se naslađuju skorom pobjedom populista i suverenista na izborima za Europski parlament u svibnju ove godine? Ima ih mnogo, a njihov broj raste izgleda iz dana u dan.
U prvom redu, neprijatelji ujedinjene Europe su oni koji su lažnim informacijama, zapravo dezinformacijama, koje danas nazivamo fake news, onemogućili usvajanje Europskog ustava 2005. godine.
Valja se prisjetiti: Francuzi su odbacili prijedlog Europskog ustava na referendumu koji je održan 30. travnja 2005. godine, a poslije se pokazalo da su nasjeli dezinformacijama, lažnim vijestima lansiranim u javnost da će Europski ustav ugroziti francuski jezik, potisnuti francusku kulturu i pridonijeti padu životnog standarda, te da će, osim toga, Francuzi izgubiti svoj identitet i pretopiti se u bezličnom melting potu koji stvaraju zagovornici ujedinjene i federalne Europe.
Dva dana nakon toga propao je Europski ustav na referendumu u Nizozemskoj, a pokazalo se opet da su Nizozemci nasjeli lažnim vijestima da će zbog Ustava osiromašiti, jer će se njihov BDP preliti u džepove siromašnih Europljana, onih rođaka na istoku koji su se svega godinu dana ranije, u velikom prasku, pridružili Europskoj uniji nakon uporne borbe da odbace stigmu kolaboracije s komunističkim režimom i sovjetskom hegemonijom.
Nakon toga uslijedila je 2007. velika ekonomska kriza, grčki brodolom i zagovaranje politike štednje koja je pogodovala velikima, kao što su i svi ratovi dosad pogodovali i obogatili one promućurne koji su i u ratovima gledali samo na svoj interes, što nam je uostalom poznato i iz vrlo bliske hrvatske prošlosti.
Iza krize koja je pokazala nesposobnost europskih vodstava da lansiraju jedan Newdeal koji bi pomogao svima, od najvećeg do najmanjeg, da prevladaju krizu i da mobiliziraju sve raspoložive resurse države i društva, europska vodstva su nastavila zagovarati pogubnu privatizacijsku politiku koja je, uz kombinaciju s rigidnim financijskim mjerama stabilnosti i štednje, proizvela ogromne socijalne nejednakosti i siromaštvo – u svim članicama EU, negdje više, a negdje manje.
Nakon toga je nastupila emigrantska kriza 2012. koja je pogodila mediteranske zemlje, a EU se nije uspjela prilagoditi valovima izbjeglica te iznaći zajedničku politiku koja bi solidarnošću i multilateralnim akcijama tu krizu pretvorila u priliku za razvoj i pomlađivanje već gotovo senilnih europskih društava s depopulacijskim sindromom i za kreiranje jedinstvene politike prema zemljama, ne više u razvoju, već u očitom zaostajanju.
Emigrantska kriza – i nepostojanje odgovora na nju – izazvala je reakciju zatvaranja granica, bodljikavih žica, zidova i oživljavanje nacionalizama, rasizama i svih oblika ekskluzivizama koji su kulminirali u pobjedi populista i nacionalista u istočnoeuropskim i balkanskim zemljama.
Lažne vijesti, kojima su, kako se kasnije pokazalo, manipulirali protivnici EU, uzrokovale su i njihovu pobjedu na britanskom referendumu o Brexitu.
U posljednjoj fazi, u posljednjem valu kritika i osporavanja europske integracije i europskog jedinstva, neprijatelji EU su osvojili vlast u Italiji, zemlji koja spada u osnivače europske integracije zajedno s Francuskom, Njemačkom i zemljama Beneluksa, djelujući kao primjer i drugim neprijateljima Europske unije.
No u svom tom kaosu propuštenih prilika, propuštenih šansi da se ostvare osnovni ciljevi Unije pobrojani u osnivačkim ugovorima od 1957. do sada – a ti su mir, blagostanje i solidarnost zasnovani na poštivanju univerzalnih ljudskih prava – među najopasnijim neprijateljima Europske unije pokazali su se i sami eurobirokrati, ljudi koje su zemlje članice poslale u centre europskog odlučivanja da upravljaju tim glomaznim aparatom i tvornicom odluka s dalekosežnim posljedicama.
Oni su stvorili baš onaj Levijatan, čudovište koje guta ogromnu energiju i sredstva i koje na trenutke izgleda kao da je samome sebi svrha.
Stvorila se kasta eurokrata, europskih birokrata prema kojima populisti i suverenisti mogu mirne duše upirati prstom kao na primjer odrođene politike, političke kaste koja je sama sebi svrha i koja administrira europsku svakodnevicu bez vizije europske cjeline budući su ih tamo poslale isto takve političke kaste s nacionalnih razina, zaokupirane više svojim vlastitim opstankom nego općim dobrom o kojemu bi morale voditi računa.
Godine 2009. Europski parlament je skresao plaću svojim članovima: dotada su eurozastupnici bili plaćeni onoliko koliko su primali parlamentarni zastupnici u njihovim zemljama. Primjerice, europarlamentarac iz Italije primao je plaću od oko 15.000 eura, dok je zastupnik iz Estonije dobivao 800 eura, kolika je tada bila plaća estonskog zastupnika u nacionalnom parlamentu.
Prvi korak bio je ujednačavanje plaća svih europarlamentaraca, koji sada primaju oko 7000 eura mjesečno.
Ali zato članovi Europske komisije, funkcionari Europskog vijeća i vrh europske administracije i dalje primaju basnoslovne plaće. Najviše ”utržuju” predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, oko 30.000 eura mjesečno (405.415 eura godišnje).
Ono što je najgore, nakon pet godina provedenih na tom mjestu, oni će uživati mirovinu od 60.264 eura godišnje, do kraja života! Iza njih slijedi Federica Mogherini, nazvana ”Lady CFSP” jer pokriva vanjsku i sigurnosnu politiku, koja prima 376.815 eura godišnje, a uživat će nakon kraja mandata mirovinu od 56.772 eura godišnje, iako joj tek 46 godina.
Slično ubiru i potpredsjednici Komisije Frans Timmermans, Valdis Dombrovksis, Andrus Ansip o Jyrki Latainen; njihova je plaća 362.743 eura, s predviđenom mirovinom od 54.588 godišnje.
Tim se primanjima dodaju i obiteljski dodatak ako supruga ne radi, troškovi školarine, dodaci za putovanja i dnevnice od oko 300 eura dnevno, te naknada za pronalaženje novog posla nakon isteka mandata.
No u budućnosti će upravo spomenute mirovine biti problem za EU: Fond za mirovine je već u deficitu i od 2017. bilježi godišnji manjak od 305 milijuna eura, a glavni tajnik Europarlamenta već je upozorio da će isplata takvih zlatnih mirovina doći u pitanje već 2024. godine, s mogućim posljedicama za sve države članice koje plaćaju svoje članske kvote.
Razumljivo je stoga da se vanjskim neprijateljima pridružuju i ovi unutarnji, koji daju protivnicima EU jak argument protiv političke kaste koja svojim napuhanim primanjima dezavuira samu ideju pravednosti i solidarnosti – dva ugaona kamena u filozofiji EU.
autograf.hr
