Eugen Fink: Čuditi se?

Pitanje kao filozofski problem izvire iz čuđenja. »Jer iz čuđenja su ljudi, kako sada tako i prije, počeli filozofirati.. .«

Autor: Eugen Fink

Pravo čuđenje je uvod u filozofiju. Najprije ćemo poku­ šati kratku analizu čuđenja. No nije li ona tako, kao tema neke analize, nešto neposredno zatečeno i predpoznato, jedan tipično poznati subjektivni doživljaj? Nije li čuđenje uobičajeni način kako čovjek reagira na »čudnovate«, »neočekivane«, »zagonetne« stvari i događaje? Ili pak taj svakodnevni fenomen čuđenja možda nije ništa drugo do prolazno svjetlucanje jedne većinom prikrivene mogućnosti čovjeka, takoreći kratko, udaljeno sijevanje iskonske egzistencije? Što je dakle to »čudnovato« i »zagonetno«?

 

Je li to svojstvo stvari, i čak određenih stvari — ili je to odnos, odnošenje stvari spram čovjeka, način susreta koji nas od strane svakog bića može iznenaditi? Najprije bi se moglo učvrstiti mišljenje da je ono »začuđujuće« zapravo svojstvo samih stvari, baš njihova neshvatljivost i neprozirnost za ljudski razum, s čime se čovjek može zadovoljiti. Nadalje, da postoji naročito, odlikovano područje onoga što je vrijedno čuđenja, upravo na granici svijeta prisne životne prakse: tajanstveno vladajuća sudbina, moći koje se ne mogu imenovati, ono nadosjetilno itd.

Jedna je te ista životna tendencija ta koja je ono čudnovato učinila takoreći »stalnim« svojstvom i svojstvom koje »čvrsto pripada stvarima«, te ga tako izgurala na rub života, da bi tamo ostalo: tendencija k osiguravanju ljudske prisnosti s bićem. To pak uvijek nanovo pokazuje zabludu svake sigurnosti: ono prognano »tajanstveno« i »zagonetno«, ono protiv čega čovjek brani polje svoje životne prakse, brani ono mirujuće i stalno, jednom zauvijek razumijem poredak stvari, može ga odjednom napasti s leđa, posred onoga samorazumljivoga i potpuno prisnoga. Tu i tamo, posvuda može na do sada poznate i prisne stvari pasti sjena otuđenja, ona neprijatna i uzbuđujuća promjena odnosa bića prema čovjeku, koja mu se događa u čuđenju. Poznato mu ne postaje odjednom naprosto nepoznatnim, prisno mu ne postaje odjednom neprisnim, a prije svega mu ne postaje nepoznatim i neprisnim u onome poznatom i prisnom smislu što ga unutar općerazumljivo protumačenog svijeta ima ono što još nije spoznato, ono što spoznajno još nedostaje. Ono što u čuđenju nadire i oblikuje se jedna je — prema svome smislu nepoznata — nepoznatost onog poznatoga, jedna do sada neprisna neprisnost onog prisnoga. U čuđenju se dakle događa osebujan preokret: ono samorazumljivo postaje nerazumljivim upravo na način da ne prelazi u svoju suprotnost, nego baš kao samorazumljivost postaje upitno. Upravo je ono neupitno u svojoj neupitnosti upitno, ono samorazumljivo upitno je u svojoj samorazumljivosti. U čuđenju se svijet izokreće.

Čuđenje prepada: — neslućeno i nepozvano, može ono navrijeti u čovjeka kao iznenadna promjena njegova pribivanja pri biću. Prisnost u kojoj je bio udomaćen unutar stvari lomi se. Čuđenje izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u svakodnevnoj, zajednički dijeljenoj, tradicionalnoj i otrcanoj prisnosti i stavlja mu tu zaokupljenost nasuprot. Čuđenje iz-bacuje; ono izbacuje čovjeka iz zaokupljenosti u koju je prije toga bio premješten i baca pred njega tu zaokupljenost kao takvu; ona mu kao to pred-bačeno (pro-blema) postaje problemom. Time što se onaj koji se čudi oslobađa svoga mirujućeg, smirenog razumijevanja svijeta njegovo se razumijevanje bića ponovno pokreće. Čuđenje kao konkretno događanje ima za nas razlike svoje unutarnje sile. Čuđenje je kao vatra, koja bukne sad ovdje, sad tamo, tjerajući čovjeka iz naviknutog ophođenja sa stvarima svijeta, ponekad opet brzo ugašena, katkada međutim i šireći se do beskrajnoga svjetskog požara, u kojemu sva tradicija, sva prisnost s bićem, sve prethodno dato, neizvorno, tradicionalno preuzeto razumijevanje svijeta postaje gorućom upitnošću — u kojemu svijet postaje problemom.

Čuđenje ima bitne razlike u svojoj dubini. Najpovršnije je čuđenje ono nad neobičnostima, nad osebujnim, upadljivim stvarima ili događajima, ono oko nerazjašnjenog i tajanstvenog. No najdublje je čuđenje nad onim najsamorazumljivijim; u tom se naime čuđenju zbiva najveći preobražaj onoga tko se čudi. Namjerno smo analizu čuđenja zadržali tako formalno naznačujućom. Ovdje nam nije stalo do raščlanjivanja i opisa doživljaja, nego samo do uvida u strukturu čuđenja, u njegov način kako izokreće svijet. U njemu se uvijek događa takvo iskustvo da jedan oblik znanja, a da ne bude izbrisan i nevažeći, biva nadvladan novonastalom mogućnošću znanja, mjereno prema kojemu to više nije stvarno znanje. Što je to o čemu je svako čuđenje? O biću; na najpovrš- niji način o čudnovatim stvarima, a na najdublji pak o samorazumljivosti bića. To najdublje čuđenje je početak filozofije. Sad je moguće prvo pozitivno određenje predmeta filozofije: ono neposredno kao takvo, tj. neposrednost neposredno danoga bića. Čuđenje nas mora iz-baciti iz zaokupljenosti u samorazumljivome i time omogućiti pitanje što ono kao takvo jest. No do sada smo uvijek govorili o čuđenju. A jesmo li se zaista i sami začudili?

Iz: Uvod u filozofiju, prevela Božica Zenko, MATICA HRVATSKA, Zagreb 1998

 

 

Izvor Filozofski magazin

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close