Edin Urjan KUKAVICA: Zašto se naši problemi ne mogu riješiti u BiH

Bosna i Hercegovina nikada nije imala problem s tolerancijom, uvažavanjem drugog i drugačijeg, otvorenošću prema novim idejama i zamislima; to je stoljećima ovdje bio jedini (rijetko općeprihvaćeni) racionalni modus života i suživota. Povremeno bi ovaj skup ljudskih vrijednosti bio poremećen pojavom fašizma: isključivosti, paranoidnog straha od drugih i ostalih, atavističke potrebe zaokruživanja vlastitog životnog prostora bez „drugih i ostalih”, što bi neminovno vodilo narušavanju svih osjetljivih i teško uspostavljenih ravnoteža. To su, u najvećem broju slučajeva, bili incidenti (nipošto pravila) trajanja od nekoliko dana do nekoliko godina, nakon čega bi se, relativno brzo, život vraćao u normalu. Odnosno, tako bi se stvari odvijale i završavale kad su stanje i situacija u Bosni i Hercegovini inicirani iznutra unutrašnjim razmiricama, kada su svoje međusobne probleme rješavali Bosanci i Hercegovci.

Sakrivanje sramota

Međutim, krajem 20. stoljeća, globalnim tektonskim poremećajima, Bosna i Hercegovina sa svim svojim karakteristikama, u najmanjem šarolikošću nacionalne strukture, koliko god to prepotentno zvučalo, postaje globalno pitanje i idealan laboratorij, da ne kažem poligon, za empirijsko ispitivanje opcija za izazivanje i „rješavanje” prognoziranih (čitaj: planiranih) sličnih ili istovrsnih problema i situacija u drugim područjima i zemljama u Europi, ali i svijetu. Zloćudnost, ali i tačnost prognoza/planova potvrdit će se prvih godina 21. stoljeća – naporedo s tim surovim i bešćutnim istraživanjem, besramnom, ali pragmatičnom pokušaju da se konačno riješi pitanje (problem!) cijelog jednog autentičnog europskog naroda, koji su stjecajem okolnosti muslimani.

To je godinama vodilo zatvaranju očiju i okretanju glave, prešutnom odobravanju, pa i otvorenom doprinosu agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a uporedo s tim (ili, pak, time) trajao je pokušaj da se obdržavanjem (pa i podgrijavanjem) rata u Europi odgodi, oteža, možda spriječi formiranje novog, jakog ekonomskog bloka u to vrijeme zvanog Europska ekonomska zajednica – sada EU.

Historičaru, pa i najnaivnijem, teško je ne povući paralelu između paljevine Rajhstaga i paljevine tornjeva WTC-a, ali i namjere i metoda konačnog rješavanja jevrejskog i bošnjačkog pitanja. Potreba da se nacistička Njemačka zaustavi u – do tada – uspješnom pokušaju uvođenja njemačkog kao službenog jezika cijele Evrope i dijela ostatka svijeta, rezultirala je Drugim svjetskim ratom i – nakon brojnih otezanja i odugovlačenja – formiranjem međunarodne koalicije koja za cilj nije imala samo okončanje svjetskog rata nego i sakrivanje teško nabrojivog mnoštva sramota i strahota uzrokovanih činjenjem i nečinjenjem.

Bez obzira na to što agresori na BiH nisu imali globalne okupacione namjere i mogućnosti uprkos apetitima („Srbija do Tokija” i „Hrvatska do Zemuna”), motivi „rješavatelja” problema u Bosni i Hercegovini, u dijelu koji se odnosi na sakrivanje vlastitih sramota i strahota, ostali su nepromijenjeni.

Tvrdnja Karla Bilta (Carl Bildt), ministra vanjskih poslova Švedske i nekadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, likom i karakterom anemičnog političara kojeg se stanovnici BiH sjećaju još iz rata više po vezi sa djevojkom slikovitog imena Jugoslava (nije metafora) nego po doprinosu bilo kakvom i bilo čijem (osim svom) dobru, da se „problemi u BiH ne mogu riješiti u Luksemburgu ili Briselu već u BiH samoj”, jedna je od najlicemjernijih i najbezobraznijih koje su se zadnje vrijeme mogle čuti iz usta jednog od vodećih međunarodnih hohštaplera.

Drskija je i bezobraznija čak i od izjave člana Predsjedništva BiH da ne navija za reprezentaciju zemlje kojom predsjedava jer se „navija samo za ono za što si emotivno vezan”, te da on „od djetinjstva navija za Partizan”. Morat ćemo, za ovu priliku, zanemariti izjavu najstarijeg Grobara (u) BiH, dijelom zbog prostornih ograničenja, a dijelom i zbog toga što riječi i djela više od polovine političara u ovoj zemlji pokazuju da je riječ o ozbiljno emocionalno uskraćenim ljudima još od najranijeg djetinjstva, bilo time da ih majke nisu dovoljno dugo dojile ili su ih, pak, pogrešno zadojile.

Udar na džep

Bosna i Hercegovina kakvu danas imamo rezultat je Ustava u kojem je isključivost, netolerancija, privilegiranost jednih (drugih, trećih) nad svima ostalima, majorizacija i minorizacija, segregacija u svim sferama i domenima života… ozvaničeni su, proglašeni, promovirani kao pravilo, da ne kažem civilizacijska tekovina. To, naravno, više govori o njegovim kreatorima, sastavljačima i provoditeljima nego o Bosancima i Hercegovcima.

Da je bosanskohercegovačke probleme moguće riješiti u Bosni i Hercegovini, oni bi odavno bili riješeni. Biltova izjava nije samo pokazatelj njegovog upitnog mentalnog i psihičkog stanja, nego i, najblaže rečeno, šamarčina svim trenutno angažiranim političarima počevši ili zaključno sa Fileom (Fule), jer ih naziva impotentnim i/ili besplodnim čime im ne udara samo na obraz, nego i na džep!

Kako su obraz i politika nespojive, odnosno međusobno isključive kategorije, može li se očekivati da vodeći Europljani pokažu da su makar u jednom slični Bosancima i Hercegovcima kojima je „džep” osnovno osjetilo, pa da makar iz tog razloga pokažu osjetljivost prema onima koji iz potpuno drugih i drugačijih – da ne kažem ostalih – osjećaja i osjetila navijaju za Bosnu i Hercegovinu.

avaz