Internacionalni duh koji je obilježio Španski građanski rat (1936–1939) bio je jedan od posljednjih velikih moralnih uzleta evropske inteligencije prije mraka Drugog svjetskog rata. Španija je postala simbol – ne samo teritorij borbe protiv frankizma nego i metafora otpora protiv tiranije uopšte. Umjetnici su tada prepoznali da neutralnost nije estetska pozicija, nego politička kapitulacija.
Piše: Dino Mustafić
Pablo Picasso je, potresen bombardovanjem Gernike, naslikao „Guernicu“, pretvarajući bol jednog baskijskog grada u univerzalni krik protiv rata. Federico García Lorca, ubijen na početku sukoba, postao je mučenik slobodne misli – njegovo stradanje simboliziralo je obračun fašizma s poezijom i drugačijom Španijom. Ernest Hemingway i George Orwell nisu ostali posmatrači: obojica su otišli u rat; Orwell je svjedočio iskustvu revolucije i izdaje, dok je Hemingway špansku tragediju učinio dijelom svjetske književnosti. André Malraux je organizirao eskadrilu dobrovoljaca i pisao o ratu kao sudbini Evrope, a pjesnici poput W. H. Audena i Langstona Hughesa davali su glas internacionalnim brigadama. Španija je tada bila moralni kompas jedne generacije – mjesto gdje su se umjetnost i politika spojile u uvjerenju da je šutnja pred fašizmom saučesništvo.
Danas, gotovo stoljeće kasnije, nalazimo se u drugačijem, ali ne manje složenom moralnom pejzažu. S radošću sam dočekao i potpisao kao teatarski reditelj inicijativu „Resistance Now: Free Culture“, koju je pokrenula European Theatre Convention – apel evropskim institucijama da sistemski zaštite umjetničku slobodu i autonomiju kulture. U njenoj osnovi je jednostavna ali često zaboravljena istina: kultura nije dekor demokratije, nego njen temelj. Bez autonomne scene nema autonomnog društva.
Upravo zato je simptomatičan i nedavni istup Wima Wendersa kao predsjednika žirija Berlinskog filmskog festivala. Upitan o političkom kontekstu i ratu u Gazi, izjavio je: „Ako pravimo filmove koji su posvećeno politički, ulazimo u polje politike; mi smo protivteža politici, suprotnost politici; moramo raditi posao ljudi, a ne političara.“ U istom obraćanju dodao je: „Filmovi mogu promijeniti svijet, ali ne na politički način.“
Te rečenice, izgovorene s mjesta koje simbolizira evropsku filmsku savjest, izazvale su burne reakcije. Među onima koji su reagirali bila je i indijska književnica Arundhati Roy, koja je javno izrazila šok i povukla svoje učešće, upozoravajući da šutnja o masovnom stradanju nije neutralnost nego moralni izbor. Taj „berlinski incident“ nije tek polemika oko jedne izjave; on je simptom dubljeg problema – straha pojedinih umjetnika da jasno artikulišu stav u trenutku političke polarizacije.
Da li je insistiranje na apolitičnosti zapravo nova forma autocenzure? Cenzura danas rijetko dolazi kao zabrana; češće dolazi kao atmosfera. Ona se ne nameće dekretom, nego anticipacijom posljedica – strahom od gubitka finansiranja, institucionalne podrške festivala, tržišta ili javne reputacije. U tom smislu cancel kultura i kalkulantski oprez proizvode tišinu koja se predstavlja kao profesionalna neutralnost. Između otvorene represije i tržišne ucjene umjetnik se povlači u zonu komfora, uvjeren da tako štiti umjetnost od „kontaminacije“ politikom.
Ali historija nas uči drugačije. Vaclav Havel nije pristao na šutnju u vrijeme totalitarizma; njegova drama bila je čin otpora, a njegov zatvor potvrda dosljednosti. Ai Weiwei je umjetničkim instalacijama razotkrivao autoritarnu kontrolu i platio cijenu pritvora i progona. Navalnji je, iako primarno politička figura, postao simbol onoga što znači govoriti protiv sistema koji kažnjava neposluh. U Turskoj su brojni teatarski i filmski umjetnici procesuirani zbog kritičkog stava; u Mađarskoj i Poljskoj kulturne institucije su restrukturirane prema političkoj lojalnosti. Ipak, paralelno s tim pritiscima, postoje i brojni primjeri prkosa: festivali koji odbijaju cenzorske uslove, glumci koji javno podržavaju progonjene kolege, teatri koji uprkos rezovima ostaju prostor kritičkog dijaloga.
Ne radi se o nametanju političke lojalnosti umjetnicima, nego o dosljednosti etike javne riječi. Ako je u vrijeme Španskog građanskog rata bilo jasno da umjetnik ne može biti izvan istorije, kako je moguće da danas biramo distancu kao sigurnosnu zonu? Šutnja može biti taktika, ali ne smije postati trajno stanje savjesti.
Rat, pozorište i javni prostor bile su moje škole etike. U njima sam naučio da postoje trenuci kada je šutnja saučesništvo, a govor rizik. Bertolt Brecht me naučio da pozorište treba biti subverzivno; Jean-Paul Sartre i Albert Camus da je odgovornost uvijek lična; Miroslav Krleža i Danilo Kiš da se mitovi razgrađuju bez mržnje, ali s nepokolebljivom lucidnošću. Antonio Gramsci je pisao o borbi za kulturnu hegemoniju; Herbert Marcuse o umjetnosti kao prostoru mogućeg; Pierre Bourdieu o neravnomjernoj raspodjeli kulturnog kapitala. Sva ta čitanja potvrđuju jedno: bez autonomne kulture nema ni autonomnog društva.
U Bosni i Hercegovini dodatni sloj problema čini antiintelektualni narativ koji relativizira znanje i diskredituje kritiku. Intelektualac je često prikazan kao elitista, umjetnik kao trošak, a javna riječ kao provokacija. U takvom ambijentu, svaki javni stav nosi rizik političke instrumentalizacije ili medijskog linča. Ipak, odustajanje nije opcija. Upravo u društvima koja su prošla rat i tranzicijsku traumu kultura mora biti prostor suočavanja, a ne zaborava.
Etika otpora za mene ne znači ideološku rigidnost, nego dosljednost univerzalnim principima: dostojanstvu, solidarnosti, pravu na slobodnu misao. Ona podrazumijeva i samokritiku, ali i spremnost da se govori kada je govor potreban. Kultura ne može zaustaviti rat, ali može odbiti da ga normalizira. Može odbiti da prihvati šutnju kao vrhovnu vrlinu. I može, uprkos svemu, ostati prostor u kojem društvo uči da misli – slobodno, ali odgovorno.
Ako danas biramo tišinu, sutra ćemo je nazvati sudbinom. Ako biramo riječ, možda nećemo promijeniti svijet „na politički način“, ali ćemo sačuvati ono bez čega nema ni politike ni umjetnosti – ljudsko dostojanstvo.
tačno.net
