Esad Duraković: “Allahu ekber” kao ratnički poklič
Piše: Esad Duraković
No, u samoj biti stvari i u skladu s valjanim shvaćanjem islama, obje strane su dvostruko gubitničke. Na jednoj strani oni se biološki zatiru, uništavaju i vlastita materijalna dobra, privredu i td., što znači da su dunjalučki gubitnici, koji srčano rade u korist vlastite štete, ali i u korist onoga Inicijatora koji je aktivirao u njima potencijale destrukcije. Valja pokušati zamisliti šta bi danas imale arapske zemlje (pa i nearapske, kao što je Iran) da nisu stupile u ta razorna sektaška ratovanja već da su novac koji su dali za oružje uložili u privredni razvoj. Na drugoj strani, i jedni i drugi su gubitnici (Bog to najbolje zna) na Ahiretu, jer prema onome što Kur'an kaže – najveći grijeh je da musliman ubije muslimana, osim ako za to postoji valjan argument, a taj argument ne može biti vjerovanje jednoga koje je, po sudu drugoga, krivo, dostojno toga, navodno, da ga treba smaknuti. Jer čini se logičnim pretpostaviti kako ne može biti da svi danas u ratno opožarenom dijelu muslimanskoga svijeta krivo vjeruju: zaraćene sekte se uzajamno optužuju za krivovjerje i kreću u ratove za dominaciju vlastitoga „načina vjerovanja“. Ako bismo tako konsekventno promišljali, izveli bismo zaključak kako tu danas zapravo i nema pravih muslimana, a to se čini nevjerovatnim. Međutim, pošto je riječ o potpunom paradoksu, ipak to jest tako: nijedna od tih militariziranih formacija nije islamska u autentičnom značenju, ma šta oni mislili o sebi, o valjanosti „svoje“ vjere. Štaviše, njihova borba je borba protiv islama. U nastavku izlaganja objasnit ću zašto je to borba protiv islama. Prije toga, želim navesti još jedan argument o samoobmanama muslimanskog svijeta u borbama jednih protiv drugih. Riječ je o sporazumu Irana sa zemljama Zapada o iranskom razvoju nuklearne tehnologije a što sam ranije samo uzgred spomenuo. Izlaganje o ovom sporazumu može se učiniti digresivnim, ali poenta i jest u tome što je sporazum vrlo funkcionalan u postojećim konstelacijama i ratovima na Bliskom istoku a što je, opet, u tijesnoj vezi sa sektaškim i antagonim shvaćanjima islama.
Nužno je odmah napomenuti da u cjelokupnom svome izlaganju nikome ne „držim stranu. Cilj moje analize upravo je taj da pokaže kako su na pogrešnom putu sve strane, sve zaraćene frakcije, odnosno da pokažem kako oružani sukobi u muslimanskom svijetu općenito imaju krajnje negativne posljedice po čitav taj svijet.
Izvod iz teksta nove knjige akademika Esada Durakovića „MEĐUMUSLIMANSKI RATOVI DANAS: KRIVO SHVAĆANJE ISLAMA“.
(vijesti.ba)
——————–
“Allahu ekber” kao ratnički poklič(II.dio)
Piše: Esad Duraković Apsurd je nadomak savršenstva, ali – samo nadomak, jer u tome uzajamnom uništavanju ima još nešto važno o čemu ću kasnije govoriti kao o ljudskoj uzurpaciji Allahovih prerogativa. Zasad valja reći kako se apsurd usavršava time što će svaka zaraćena muslimanska strana izgovarati isti poklič, ali je – gledano s pozicije svake strane posebno – najveći „dobitnik“ upravo onaj koji je poginuo jer je dostigao stepen šehadeta, dok ona strana sa zadimljenom zoljom na ramenu kliče Allahu ekber! u uvjerenju da je učinio najveće bogougodno djelo – da je upravo smaknuo „krivovjernika“, a ne da je proizveo šehida. Stoga su vjerski ratovi najkrvaviji i najnehumaniji, ali su oni istovremeno (nema tu kraja paradoksima) i najbezbožniji ratovi jer se ubijaju ljudi u ime Boga koji se istovremeno predstavlja kao Bog Milosti, Praštanja, konačno – kao Stvoritelj ljudi koji, kao takav, zadržava suvereno pravo da raspolaže ljudskim životima. Zamislimo sada – a to jest svakodnevna stvarnost – sunita kao metu i šiita kao nišandžiju, ili obrnuto: svaki je uvjeren da je upravo on pravi musliman, a onaj drugi je krivovjernik, pri čemu je to njegovo uvjerenje toliko snažno i imperativno da ga tjera na čin ubistva kao bogougodnog djela i čini ga spremnim da pod tim imperativom svoje „jedino ispravne vjere“ dostigne najviši stepen – šehadet kao pogibiju za blaženu vječnost. Kao što rekoh, ovdje nije riječ o hipotetičnoj situaciji već o stvarnosti koja traje dugo već, i nije riječ o pojedincu, čak ni o pojedincima, već o čitavim armijama, čak o milionima pripadnika sekti, surovo i optimalno militariziranih. Zdravom razumu postavlja se pitanje: Koja od ove dvije strane je u pravu, a to znači i pitanje: Ko je tu na dobitku? U zabludi može biti pojedinac, čak i izvjestan broj pojedinaca, ali ako se radi – kao što ovdje jest slučaj – o milionskim skupinama i formacijama koje u deliriju vlastite vjere jurišaju na one druge koji imaju istu motivaciju kao i oni, onda se čini nerealnim (naročito iz njihovih pozicija) i pomisliti na mogućnost da „mi“ nismo u pravu. No, pošto je riječ o nevjerovatno razvijenom apsurdu, proizlazi kako nijedna strana, zapravo, nije u pravu već obje čine fatalne greške. Isto tako, niko u tome ratu nije na dobitku, već naprotiv – svi su gubitnici iako oni nisu u stanju vidjeti to, budući da su omamljeni vjerskim fanatizmom, a oba pojma (omamljenost i fanatizam) iskrivljuju percepciju pošto osujećuju razumski i racionalan pristup. Jer, kako može neko smatrati da je gubitnik čak i ako pogine ukoliko vjeruje da je time postigao šehadet a on upravo to drži najvećim dobitkom?! Nastavak sutra Izvod iz teksta nove knjige akademika Esada Durakovića „MEĐUMUSLIMANSKI RATOVI DANAS: KRIVO SHVAĆANJE ISLAMA“.
(Vijesti.ba)
————————
“Allahu ekber” kao ratnički poklič (I)
Piše: Esad Duraković
U najvećem dijelu muslimanskog svijeta – pri čemu mislim, prije svega, na Bliski istok, neke afričke zemlje, Afganistan – muslimani ratuju međusobno. U nastalom haosu nije jednostavno pratiti koliko ima međusobno sukobljenih sekti, frakcija, naroda i td., što i nije cilj ove moje analize koja treba da se zadrži na nivou općih pojava i tendencija, bez zalaženja u tu jedva preglednu fragmentaciju na sekte, armije, milicije i sl. Na općem planu, može se prepoznati konfrontacija sunizma i šiizma u čije ime nastupaju brojne frakcije (al-Qaida, Nusra, aleviti, Hizbullah, fantomski vojno-politički konstrukt ISIL i dr.). Dakle, poenta je u tome da je riječ o vjerskom ratu, sa osnovnim ciljem i sunizma i šiizma ponaosob da ostvare dominantan religijski, ali i politički utjecaj u regiji, što znači da su ovdje na djelu religijsko i političko u jednome, da se uzajamno podstiču. Ta sinteza ima naročite efekte jer svaki od zaraćenih „faktora“ vjeruje da vodi sudbinski važan rat u ime i radi Allaha, radi „pobjede“ „vlastite vjere“. Na taj način vjera se preobraća u politiku i obrnuto.
To je najopasnija vrsta ratovanja jer ratnik vjeruje da mu je pogibija najveća nagrada, da njome stiče status šehida, a to je izuzetan domašaj i veliki izraz Božije milosti, prema vjerovanju tih ratnika. Nijedna vrsta patriotizma, ili političke motiviranosti, ne može se izjednačiti s tom vrstom motivacije, i nijedna ne može imati efekte kao ona. To je motiv za kojega ne postoji prepreka, čak ni ona vrsta prepreke koju zovemo instinktom samoodržanja: ratnik je spreman da s radošću položi vlastiti život ubijajući što više „protivnika“, jer ginući, prema njegovoj vjeri, prelazi u stanje vječne usrećenosti. To je motivacija koja je u stanju regrutirati mnoštvo ljudi oba spola, i to u životnom dobu kada je za očekivati da im je život najmiliji, da je instinkt samoodržanja dominantan.
U tome sektaškom sukobljavanju nisu potrebni stranci bilo koje vrste (strani vojnici, pripadnici drugih religija i sl.) već su muslimani s jarošću identificirali jedni druge kao neprijatelje u vjeri (niko od njih neće reći da je pripadnik sekte, već je uvijek „onaj drugi“ pripadnik sekte, otpadnik), a to je postalo neiscrpan izvor energije za totalni rat.
Izraz takve motivacije možemo slušati, odnosno gledati svakodnevno mnoštvo puta na TV – kada muslimanski borci pucaju jedni na druge, a pogađanje mete praćeno je fanatičnim i euforičnim uzvikom Allahu ekber! Svaka strana uzvikuje iste te riječi pri usmrćivanju ili razaranju mete, što znači da se uzajamno uništavaju u ime istoga Boga, u ime Allaha, sa istim osjećajem trijumfalizma i sa istim čvrstim uvjerenjem u božansku valjanost svoje ubilačke i razorne akcije. Štaviše, da bi apsurd bio potpun, veći uspjeh od uništenja drugog muslimana (koji se ponaša na isti način) može biti samo čin šehadeta – vlastite pogibije kao „sigurne investicije“ u najveću i vječnu Božiju Milost u ime koje se uzajamno tamane. Ratnički poklič Allahu ekber pri uništenju drugog muslimana/drugih muslimana treba da izrazi onu vrstu trijumfa kakva je neizreciva bilo kakvim drugim eksklamativom. Naime, poklič o kome je riječ, u aktu uništenja drugog muslimana, izražava, između ostaloga, borački trijumf, pobjednički poklič najvišeg reda i najvećeg emocionalnog naboja, ali u ovome slučaju poenta je u tome što se njime istovremeno eksplicira, pobjednički, kako se razaranje i smaknuće vrši u ime Allaha, radi trijumfa one „vrste vjerovanja“ kakvo ispovijeda i za kakvo se bori onaj što pogađa svoju metu kao neprijateljsku. Riječ je, dakle, o njegovom uvjerenju, čak o svetom činu, o krunisanju vjerskog misionarstva, a sami Allah – tako vjeruje onaj što pogađa metu – omogućio mu je takav ratnički podvig, što znači da vjeruje kako će ga Allah na najbolji način nagraditi za taj „podvig“. Onaj musliman koji je upravo poginuo zarad toga pokliča – praksom je to dokazano – izgovorio bi isti poklič sa istim sadržajem i porukama da je uspio uništiti onog drugog muslimana. Paradoks se dalje usavršava ovako. Musliman „pobjednik“ (ubica!) uvjeren je u svetost svoga „podviga“, ali onaj koji je ubijen vjerovao je (isto kao i onaj koji ga je ubio!) da će eventualnom smrću u borbi protiv muslimana koje ne smatra „pravim“ vjernicima dostići stepen šehadeta: one vrste podvižničke smrti za koju ga čeka vječna i najveća Allahova nagrada.
Nastavak sutra …
Izvod iz teksta nove knjige akademika Esada Durakovića „MEĐUMUSLIMANSKI RATOVI DANAS: KRIVO SHVAĆANJE ISLAMA“.
(Vijesti.ba)
