Esad Bajtal: Znanje mržnje i mržnja znanja

U njihovom ideološki ispranom i isprazno neargumentovanom, frazerskom jeziku, demonstirano je zavidno znanje mržnje, s jedne, i mržnja znanja, sa druge strane. Budući da nisu ni čitali (knjigu), ni slušali (promotore), umjesto od-govora ti advokati propasti i branitelji očiglednog kolapsa BiH, odlučili su se na govor. Govor žargonski jeftinih dosjetki, improvizacije i mržnje. Govor po direktnim ili samopodrazumijevanim instrukcijama onih kojima, pozvani i nepozvani, vjerno služe.
(Esad Bajtal – Tacno.net)

Dana, 27. oktobra, u prepunom amfitetaru Akademinje nauka i umjetnosti BiH, održana je promocija knjige Mustafe Čengića „Alija Izetbegović, jahač apokalipse ili anđeo mira“.

562f7fe3-06b0-430e-990f-6d840a0a0a6d-promocija-knjige-mustafe-cengica-1-previewOrg

Promotori su bili Nerzuk Ćurak, Slavo Kukić i Esad Bajtal. Moderirala je Vildana Selimbegović, urednica sarajevskog dnevnika „Oslobođenje“.

Nakon samo dan-dva počela je prizemno-psovačko, neargumentovana i orkestrirana hajka na autora, knjigu i aktere promocije. Ponovilo se po ko zna koji put isto: napadači (po vlastitom priznanju) ne  samo da nisu vidjeli ni pročitali knjigu, nego, neki od njih, javljajući se iz debele provincije, očito nisu bili ni na samoj promociji.

Sapienti sat!

Uprkos tome, u svojoj navijačkoj ostrašćenosti, i po onkelovskom principu „Nije kriv onaj ko zlo čini, nego onaj ko na zlo ukazuje“, jezikom ulice, osuli su drvljem i kamnjen, psovkama i obezvređivačkim fantazmima, po knjizi, autoru, promotorima pa i samoj Akademiji.

U njihovom ideološki ispranom i isprazno neargumentovanom, frazerskom jeziku, demonstirano je zavidno znanje mržnje, s jedne, i mržnja znanja, sa druge strane. Budući da nisu ni čitali (knjigu), ni slušali (promotore), umjesto od-govora ti advokati propasti i branitelji očiglednog kolapsa BiH, odlučili su se na govor. Govor žargonski jeftinih dosjetki, improvizacije i mržnje. Govor po direktnim ili samopodrazumijevanim instrukcijama onih kojima, pozvani i nepozvani, vjerno služe.

Naravno, pri svemu tome naprasno zaboravljaju činjenice koje dobro znaju:

Karadzic-i-Izetbegovic

Karadžić i Izetbegović, foto: bosnjaci.net

Ko se to zajedno s Radovanom Karadžićem borio protiv probosanski orijentisanh  „komunista i Nijaza Durakovića“;

Ko je s Radovanom slavio bajrame po hotelu Evropa;

Ko je uz pomoć džamijskih struktura agitovao da se glasa za Radovana, Biljanu Plavšić i druge vođe SDS-a;

Ko je, nakon svih zločina po BiH, i nakon genocida u Srebrenici, odbio čak i Holbrukov postdaytonski predlog za ukidanje terorističke SDS stranke… itd. itd.

Kako je, nakon svega toga, moguće takvo iracionalno, srednjoškolcima vidljivo, samoporažavajuće srljanje u blato nekritičkog sljepila?

Očito, „Niko nije tako slijep kao onaj što neće da vidi“.

I onaj ko ima debele koristi od svog sljepila.

f45952d2fe703fe3670f1246cf7163d2

printscreen youtube

Ukratko: na sceni je idejno programirani pokušaj zastrašivanja, ušutkavanja i suzbijanja šireg kritičkog vala. Traži se „okrugli kvadrat“: nijema, poslušnička etno-demokratija.

Kako će se ko, individualno, boriti s tom prijetnjom, ne znam.

Ali, znam nešto drugo.

Mene zastrašiti neće, iz vrlo jednostavnog razloga:

Stid bi me bilo da se – bilo koga bojim.

A još više bih se stidio – da se neko mene boji.

Dakle, uzalud im galama, psovke i laži na koje sam unaprijed računao, i jasno ih (kako će čitaoci vidjeti iz promotivnog slova), najavio kao vrstu etno-sluganske, klero-podaničke i duhovno-provincijalne neizbježnosti.

Mustafa Čengić:
Alija Izetbegović
Jahač apokalipse
Ili anđeo mira

Promotivno slovo

ANUBiH, Sarajevo, 27.10. 2015.

alija

ODGOVOR UNAPRIJED

Davne 1970. godine, dakle, u jednom mnogo boljem, ljudskijem i civilizovanijem vremenu od ovoga u kome danas živimo, pojavila se u Zagrebu prva knjiga filozofa i estetičara Kasima Prohića pod simptomatično simboličkim naslovom: ODVAŽNOST IZRICANJA, u kojoj Prohić dolazi do spoznaje da je svako izricanje čin odvažnosti.

Govoriti piše Prohić, znači prihvatiti autentični ljudski poziv: biti na putu na kojem nam nije osigurano da će naša pustolovina završti uspješno i sretno.

Knjiga M. Čengića, koja nas je ovdje okupila, spada u red prohićevski rizičnih i odvažnih štiva koje ne čeka oficijelna – quasi kritička dobrodošlica.

Dakle, ne piše joj se baš najbolje.

Povijest Idolatrije ne poznaje dobrodošlicu Kritike.

Međutim, ako kritiku razumijemo kao racionalnu moć suđenja i prosuđivanja, koja čovjeka spašava od varki, zabluda i nekritičkog dogmatizma, ideologizirane stvarnosti, onda je ona (uprkos toj nedobrodošlici) društveno neizbježna djelatnost. Jer samo kritika zajednicu vuče naprijed budeći je iz zaspalosti i zapalosti u idejnu monolitnost. Odnosno, iz prećutno podrazumijevane beskonfliktnosti autoritarno monistički ušutkanih društava i zajednica, izvlačeći ih iz porazno-slijepe, idejno-egoističke samodopadnosti i autističke samodovoljnosti.

Upravo zato Čengićeva knjiga, na tragu jasnog razlikovanja dobrog i vrijednog, od onoga lošeg ibezvrijednog, pojavljuje se kao trezveni glas šminkanjem potisnute strane idejno markirane, moralno demaskirane, i – aksiološki masakrirane stvarnosti. Odnosno, civilizacijske i ljudske nestvarnosti kojoj nevoljno (niotkog pitani) pripadamo.

Tu nestvarnost, tačnije, iracionalno nestvarnu stvarnost u kojoj živimo, najbolje opisuju dva, ovih dana nasumice uzeta portalska naslova:

  1. Svaki šesti stanovnik BiH nema novaca za jedan obrok dnevno.[1]
  1. Uplakani sanjaju o toplom domu i obroku: Više od 80% djece u BiH liježu u krevet gladni. [2]

Da ne nabrajam dalje: nezaposlenost, kupovna moć najmanja u Evropi, glad, bijeda kontejneri, narodne kuhinje, samoubistva razočaranih i gladnih boraca, kriminal, korupcija, nepotizam … To je porazna slika odsustva pravne države i vladavine zakona. Socijalno-državni ponor iz koga odzvanja ljudski, patriotski i moralni krik Čengićeve knjige.

Krajnje reducirano govoreći, u pojmovno-sadržajnom smislu ove knjige, radi se o sudaru sistematski idealizirane slike stvarnosti, s jedne, i povijesno loše realnosti s druge strane. Realnosti iznikle na  temeljima nacionalističke, anti-integralističke, antibosanske i klero-etničke logike, porazne za opstojnost nedjeljivog specifično demografskog kolorita i civilizacijskog šarenila Bosne.

U tom kontekstu, ono što ovdje mora da se kaže, zbog budućih čitalaca (kako onih koji su izvan znanstvenog diskursa, tako i zbog onih koji su iz bilo kog razloga s tim diskursom u zavadi; jeste sljedeće:

Ovo je ozbiljna knjiga.

Knjiga ozbiljnog autora.

Knjiga u kojoj nema ni emocija, ni taštine, ni navijačkih strasti u bilo kom pravcu. Radi se o istraživačkom, metodološki korektnom kritičko-analitičkom poduhvatu. Konkretno: 374 stranice autorskog teksta, popraćeno je sa 338 opširno priloženih fusnota.

Odnosno, kad se sve to sabere na jedno mjesto kako je Izdavač i uradio, dobije se punih 50 stranica gusto kucanog notnog materijala. Upravo time, i ne slučajno, ova kritički-ozbiljna i ljudski odvažna  knjiga osigurala je sebi promociju u Akademiji nauka; kući naučnog prestiža, spisateljske akribije i etičke uzvišenosti.

Zašto ovo govorim?

Zato što će, ćoranovski govoreći, uvijek biti onih koji su „za“ i onih koji su „protiv“, bez obzira da li je riječ o raju ili o kupleraju. Tome, po svemu sudeći, neće umaći ni ova knjiga. Tim prije što se autor usudio i odvažio zaviriti s one strane ideološke zavjese i progovoriti jezikom realne zbilje koja je doslovni i namjenski produkt jedne prozirno politizirane klero-ideologije.

Jer, stvarnost nikada ne pada s neba.

Ona je samo, i uvijek,  posljedica.

Posljedica političkih filozofija koje su joj prethodile.

Ovdje se, doslovno, o tome radi.

Ukratko, ovom knjigom, Mustafa Čengić, hladno, analitički, metodološki korektno, slijedom logike uzročno-posljedičnih veza (činjenički, faktički, i kontekstualno), ilustruje zašto smo danas, kao država, društvo i građani, tu gdje jesmo.

A jesmo na dnu Evrope i na dnu svijeta.

Ljudski poraženi, civilizacijski izdani i vrijednosno prevareni, pretpolitički nezreli, idejno zaostali, podanički čamimo u okovima hladno-memljive i beživotne klero-etničke tamnice.

Upravo zato, ovo vrijeme vapi za radikalnom kritikom svega postojećeg. Jer bez nje, bez racionalne kritike; bez njenih emancipatorskih potencijala, svaka aktuelna praksa je osuđena na devijaciju, koja gura u neizbježnu propast sve one kojih se tiče i dotiče. U ovom slučaju propast građana BiH. Otuda neizbježnost kritike. Ovakva kritika je dvostruko nužna i ljekovita. Dakle, ne samo u slučaju loše stvarnosti (kakva je naša), nego i tamo gdje je ta stvarnost relativno dobra. Jer ništa nije  tako dobro da ne bi moglo biti još bolje.

Taj, antropološki kodiran, i neizbježni ljudski hod ka boljem sutra, racionalno trezeveni Ivan Meštrović, davne 1933. opisuje ovako:

Dobro hoće da bude bolje.
Bolje da postane najbolje. 

A samo tupo i glupo, 

misli da je dovoljno samo sebi
i da je dobro takvo kakvo je.

U tome je kritički, praktični, ljudski, i životni smisao Čengićeve kritike i ove knjige.

I još nešto, vrlo važno.

Čengićeva knjiga, nije personalno jednodimenzionalna, kako bi se to, brzopleto i neoprezno, moglo zaključiti iz njenog presonalno obojenog naslova. Konkretno i jasno: Čengić nikada ne zaboravlja politički kontekst ukupnih ideološko-političkih zbivanja. Ni aktere drugih  strana agresije na Ovu Zemlju.

Pažljivo pazeći da ne padne u zamku izjednačavanja, autor pokazuje metodološki zrelu, i čak – rekao bih – etički njegovanu, autorsku i povijesnu odgovornost, spram životnih činjenica i pojedinačne uloge svih ključnih aktera opore ratne, i žalosne poratne bosanske zbilje.

Upravo zato, svaki ideološki apriorizam; svaki anti-stav spram Čengićeve knjige, moraće, prije toga, svoju ljudsku, moralnu i teorijsku legitimaciju, potražiti u sučavanju sa našom životnom, egzistencijalno poraznom stvarnošću. Stvarnošću koja je, ovakva kakva je, direktni produkt ideja koje Čengić sociološki i politološki precizno secira, čineći to sa stanovišta probosanski-integralističkih pozicija i, shodno logici prirodnog šarenila života.

A život bi, da svoju promotivnu priču završim prohićevski (onako kako sam je i počeo), porekao sam sebe, kad bi se sveo na samo jedan svoj lik. Čak i nalik ljepote.

Čengićeva knjiga ustaje upravo protiv tog, klero-etničkog, životno neprirodnog redukcionizma.

To, naravno, nije, niti će biti svima po volji.

Biće tu galame.

Možda i psovki.

Pa čak i laži.

Ali, pobjede se ne postižu, ni galamom, ni psovkama, ni lažima.

Pobjede se postižu činjenicama i argumentima.

A njima je ova knjiga pretrpana.

Upravo zato, vrijeme će dati za pravo

i knjizi,

i Autoru

i Izdavaču.

———————————————–

[1] http://www.fokus.ba/124039/biznis/svaki-sesti-stanovnik-bih-nema-novca-za-jedan-obrok-dnevno/

[2] http://www.klix.ba/vijesti/bih/uplakani-sanjaju-o-toplom-domu-i-obroku-veliki-broj-djece-u-bih-u-krevet-lijezu-gladna/151019025?utm_source=facebook

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close