Romano Guardini: PRIHVAĆANJE
Veliku smo mudrost stekli ako smo naučili da se u temeljnim postavkama postojanja ništa ne može birati, nego se sve mora prihvatiti. To ne znači da se sve mora odobravati: sve prepustiti kako jest, posve sigurno ne. Mogu i trebam na sebi i svojoj osobnosti raditi, oblikovati je, poboljšavati je – ali najprije onome što jest trebam reći Da, inače sve ode ukrivo
Ako bi netko upitao: Htio bih se uputiti u moralni život, odakle da počnem? –, ispravno bi mu se odgovorilo: Odakle hoćeš. Možeš početi s pogreškom koje si svjestan u svome zvanju. Možeš početi od zahtjevâ zajedništva, od obitelji, prijateljstva, ondje gdje si ustanovio neko zakazivanje. Ili si iskusio da te negdje pritišće neka strast pa tražiš kako da s njom prekineš. U biti sve ovisi o tome da to iskreno misliš i da se za to odlučno zauzimaš, pa će jedno na drugo djelovati. Jer čovjekov život je cjelina: ako se s odlučnošću prihvati nečega na jednom području, to budi njegovu savjest i osnažuje moralne snage i na drugim područjima – slično kao što neka pogrešaka na jednom području života, utječe na sva druga.
Ako bi isti pitalac i dalje zahtijevao: Što je pretpostavka svakog moralnoga nastojanja, ako ono želi biti učinkovito, tako da se krivo ispravi, slabo ojača, jednostrano uskladi? –, tada bi mu se, vjerujem, moralo odgovoriti: To je prihvaćanje onoga što jest, prihvaćanje stvarnosti, tvoje vlastite stvarnosti, zatim stvarnosti ljudi oko tebe, kao i prihvaćanje vremena u kojem živiš.
Ovo vjerojatno zvuči pomalo teoretski, ali to nije samo ispravno nego je vrijedno posebne pozornosti svakog iskrenog nastojanja; budući da uopće nije samorazumljivo da ono što jest, također nutarnje, sa spremnošću svoga srca prihvaćamo.
Sad bi se opet i tomu moglo prigovoriti: Ali to je umjetan način mišljenja. Ono što jest, jest bez obzira «prihvaća» li ga se ili ne prihvaća. I uopće ne uzimajući u obzir da je jedno takvo uvjerenje vrlo komotno i da mora voditi u pasivnost. Hoćemo stoga odmah razjasniti da se ovdje ne radi ni o kakvom slabićkom pripuštanju da se događaju stvari kako se događaju, nego o tome da se istinu uoči i da se za nju založi – naravno, da se odlučno poradi na njoj, a gdje je nužno, uđe i u borbu za nju.
To je tek istinsko ljudsko. Životinja je bez daljnjega sama sa sobom jedno. Kažimo ispravnije: ona uopće nema pitanja. Onako kako jest, ona je uklopljena u svoju okoliš i u njem se utapa. Odatle onaj dojam o «prirodnosti» koji životinja na nas ostavlja: sva je takva kakva mora biti prema svojoj biti i prema danim okolnostima.
S čovjekom to stoji drukčije. On se ne utapa u onom što jest niti u onom što je oko njega. On se može od sebe samoga distancirati i o sebi razmišljati; može sebe prosuđivati; može ići iznad onoga što jest i željeti ono što bi mogao ili trebao biti – štoviše, može se izmaštati u nemogućem. Tako nastaje napetost između onoga što čovjek jest i onoga što želi biti, napetost koja može postati načelo rasta ukoliko onaj koji tome teži u svojoj predodžbi pred sobom drži sliku sebe sama, sliku koju on s onim što uistinu jest nastoji dosegnuti. Iz te napetosti može nastati ružan raskorak; bijeg do vlastite stvarnosti; isfantazirana egzistencija koja živi mimo danih mogućnosti kao i mimo prijetećih opasnosti.
Na to se mislilo kad se kazalo da svako djelotvorno moralno nastojanje počinje time da onaj koji to ozbiljno hoće prihvaća postojanje kakvo ono jest.
Pokušajmo shvatiti što znači prihvaćanje tako što ćemo si točnije posvijestiti što je to što mi pritom prihvaćamo.
To sam prije svega ja sam. Jer nisam ja neki općeniti čovjek, nego ovaj određeni čovjek; koji ima ovaj karakter i nikakav drugi; ovaj temperament među različitima koji postoje; ove snage i slabosti, ove mogućnosti i granice. To trebam prihvatiti i tu se, kao na prvu osnovu svoga života, osoviti. Ponovimo da to uopće nije samorazumljivo. Postoji ipak – i to baca oštro svjetlo na konačnost našega postojanja – prezasićenost vlastitim bićem, protest protiv sebe sama. Iznova se moramo sjetiti da čovjek nije životinja, zatvoren u sebe, nego se može nadvisiti. Može se zamisliti kakav bi rado bio – kao što neki žive više u idealiziranoj predodžbi nego u svijesti svoje stvarnosti. Poznajemo također neobično djelovanje kroz koje čovjek traži da se iskrade iz onoga što jest: preodijevanje, maska, igra. Zar iz toga, iako uzaludnoga, ipak uvijek iznova nametnutoga, ne govori nastojanje da se bude drugi od onoga koji se stvarno jest? Nameće se stoga stroga i nimalo za ispunjenje lagana obveza da se hoće biti doista ono što se jest – uvjereni da iza toga ne stoji nikakva mutna prirodna nužnost niti podmukli slučaj, nego uputa vječne Mudrosti.
Ovim je rečeno da ne trebam prihvaćati samo svoje snage nego i svoje slabosti; ne samo svoje mogućnosti nego i granice. Naime, tako zapravo stoji s našim neobičnim ljudskim bićem da ono što nas nosi, to nas i opterećuje; ono što nas osigurava, to nas i ugrožava. Svakom biću pripada ono pozitivno, ali i negativno, i ne može se birati.
Veliku smo mudrost stekli ako smo naučili da se u temeljnim postavkama postojanja ništa ne može birati, nego se sve mora prihvatiti. To ne znači da se sve mora odobravati: sve prepustiti kako jest, posve sigurno ne. Mogu i trebam na sebi i svojoj osobnosti raditi, oblikovati je, poboljšavati je – ali najprije onome što jest trebam reći Da, inače sve ode ukrivo.
Tko je jako osjetljiv i osjeća sreću postojanja, mora izdržati i njegove boli. Nitko ne može jedno htjeti zadržati, a drugo odgurnuti od sebe, nego, ako želi živjeti vjeran stvarnosti, mora cjelini svoje osobnosti reći Da. Tko ima hladnu dušu i neugodnoga se može lagano otarasiti, taj ništa ne zna o velikim uzletima postojanja
Čovjeku kojemu je dano ispravno služenje razumom, praktični uvid, odlučna ruka, najčešće zakaže stvaralačka fantazija i ljepota sanjanja, što pripada onomu umjetničke nadarenosti. Zato su ovomu potonjem nametnuti tamni trenuci praznine i obeshrabrenosti te poteškoća da se snađe u stvarnom svijetu i njegovim proračunima. Tko je jako osjetljiv i osjeća sreću postojanja, mora izdržati i njegove boli. Nitko ne može jedno htjeti zadržati, a drugo odgurnuti od sebe, nego, ako želi živjeti vjeran stvarnosti, mora cjelini svoje osobnosti reći Da. Tko ima hladnu dušu i neugodnoga se može lagano otarasiti, taj ništa ne zna o velikim uzletima postojanja.
To opet ne znači da bi se trebalo nazvati dobrim ono što nije dobro. Loše je loše, zlo je zlo, i odvratno se mora nazvati odvratnim. Ali svako nastojanje da se jedno razvije a drugo nadvlada, počiva na pretpostavci da se najprije zna što je. Netko naime fantazira o sebi i zavarava se o tome što jest. Buni se ako ga se upozori na neku pogrešku; i čudi se ako nešto ide ukrivo. Početak svih nastojanja je priznati ono što jest; također i pogreške. Tek ako na sebe iskreno preuzmem teret svojih pogrešaka, ulazim u stvarnost, i tek tada mogu započeti posao njihova svladavanja.
Mora se prihvatiti životno stanje kakvo je nekome dodijeljeno. Zacijelo, može ga se mnogo mijenjati, poboljšavati i prilagođavati ga vlastitim željama; tim više ako su te želje odlučnije i ako je čvršća ruka koja ih nastoji ostvariti – ali u biti opstaje postavka koja je izrasla u prvim godinama i koja određuje ono što dolazi kasnije. Psiholozi kažu da već s trećom i četvrtom godinom u djetetu nastupaju temeljna određenja. Ona ga prate u kasniji život – isto kao i utjecaji koje vrše ljudi iz okoline, društvene skupine, grad i krajolik.
I povijesna epoha u kojoj živim u mene je također ušla i nastavlja djelovati: njezini događaji, njezina stanja, njezine mogućnosti i ograničenja. Sve to moram najprije prihvatiti, prije nego što mognem nešto mijenjati. Koliko je to bitno, postaje jasno u stavovima onih koji to ne čine, nego, čak štoviše, traže da iziđu iz svoga vremena: u prošlost, kao romantičar koji sadašnjost smatra nezanimljivom, a samo ono prošlo lijepim; ili u budućnost, kao utopist koji juri unaprijed i živi samo u budućem. Iznova znači da je prihvaćanje stvarnosti ono što utemeljuje čestitost postojanja.
Još jedan korak dalje vodi k prihvaćanju sudbine. «Sudbina» nije slučaj; ona ima dosljednost koju izvanjski određuje sklop događaja, a unutarnje bit dotičnog čovjeka.
U životu prosječno obdarenoga čovjeka ne događaju se ni trijumfi ni katastrofe koje genijalac iskusuje. Gospodarski i organizatorski nadarena ne obuzima bespomoćnost, koja tako lako tišti umjetnički obdarena – isto kao što ovaj ne iskusuje pobjedu i poraz onako kako ih doživljava onaj koji je osposobljen za stjecanje moći i upotrebu moći. Tako narav nekog čovjeka istodobno tvori sito koje određena iskustva propušta, a druga zaprječuje.
Ono što svakoga može pogoditi – poput groma koji se u nevremenu sruči na kuću – različito je ako je čovjek, kojemu kuća pripada, od nesreće izbezumljeno rastrgan ili se kontrolira i kadar je to izdržati. U određenom smislu može se reći da je pojedincu s njegovom obdarenošću dodijeljen predložak njegove sudbine. Nikakva tvrdo utvrđena nužnost; tomu proturječi činjenica slobode koja uvijek iznova, u malom i velikom, suoblikuje tijek života, ali i pravac, temeljni karakter, često vjerojatnost određenog događanja. Ponovno se dolazi do toga da čovjek svoju sudbinu prihvaća kako bi odlučnije radio na njezinu usmjerenju i oblikovanju.
Životom današnjega čovjeka vlada predodžba, suprotna tjeskobi, a nalazi mu se u živcima, naime misao da se može osigurati od rastućih opasnosti. Doista se u tom pogledu može mnogo učiniti. Može se, da samo nešto spomenemo, proračunati koje su u određenom zvanju vjerojatnosti životnoga vijeka, a kolika u nekom drugom vjerojatnost nesreće; tim više što na raspolaganju stoje strojevi kojih do sada nije bilo a koji bi mogli provoditi izračune za obavljeni posao u različitim slučajevima. No, od samoga života čovjek se ne može osigurati, nego ga mora prihvatiti, sa svim što je u njemu poleženo, veliko i malo, mogućnosti nesreće i sreće. Prihvatiti sudbinu znači zapravo prihvatiti sebe i stajati uz sebe. Ova je misao našla svoj pogansko-skeptični oblik u pojmu amor fati [ljubav prema usudu, prema dosuđenom]: iz prkosa rođena «ljubav» za vlastitu sudbinu. Njezina vjernička forma u potvrdi je puta koji je zacrtan u vlastitoj naravi, u povjerenju da sve počiva na Božjem određenju.
Dosljednost mišljenja vodi nas još dalje: onamo gdje se bol i nesreća puko ne odbacuju, ili pak ako se ne mogu odstraniti, da se hrabro podnose, nego se njihova oporost prihvaća. Da bi se to moglo, moralo se to naučiti u Kristovoj školi, jer naša se narav ponaša drukčije. Ona prosvjeduje protiv boli i protiv toga se u prvom trenutku ne može ništa prigovoriti – tim manje što također postoji iz boli izniklo potvrđivanje te boli, štoviše bolesna pomama za njom. No, puko odbijanje boli gubi smisao koji bol ima u životu. Ispravno shvaćena i nošena bol produbljuje život, pročišćuje ga, dovodi čovjeka u jedinstvo sa sobom, jer se sjedinjuje s Božjom voljom koja stoji iza svega što se događa.
Sama bol dakako time može postati lakšom. Ako se neki čovjek suočava s teškom patnjom – bila ona tjelesne ili duševne prirode – i ako uspijeva ne opirati joj se nego joj se predati, tada se ono nametnuto preobražava i on iskusuje duboku slobodu, slobodu u patnji.
Najzad ono posljednje: prihvaćanje sebe znači da sam suglasan što uopće postojim.
Ova tvrdnja zvuči čudno sve dok nekom ide dobro. Tada se zapravo živi uglavnom u svom postojanju i djelovanju i ne misli na drugo. Dolaze međutim drukčiji trenuci, trenuci nesreće, neuspjeha, zasićenosti; tada se rastvara pukotina između mene i mene samoga. Nisam imao mogućnost birati svoju vlastitu egzistenciju niti se odlučiti hoću li postojati, nego sam stavljen u postojanje. Izišao sam iz života svojih roditelja; iz života predšasnika, iz okolnosti vremena. Događaj rođenja mi je ispripovijedan: Sad si ovdje. Živi onda! U nekim trenucima može netko unutarnje pomisliti koja je milost smjeti postojati; smjeti disati, osjećati, stvarati. No, može i drukčije krenuti tako da nekomu temeljna riječ vlastitog postojanja ne zvuči kao «odobravanje» nego kao «nametanje». Kad izdaju snage, stvari postaju otežale, obveze pritišću; u vremenima dugotrajne bolesti ili nevolje, u trenucima obeshrabrenosti ili malodušnosti može se roditi prosvjed: «Ja nisam bio pitan. Nisam htio postojati. Zašto moram?» Tada se osjeća, kao ohrabrenje se može osjetiti da treba živjeti – te da je u dubini egzistencije čin koji treba biti izvršen: prihvatiti život. Jer život može biti i odbačen. I to na umoran, nejasan način kojim čovjek svoj život dalje živi rezignirano slijeganjem ramena – ali također u stavu zdvajanja; jer broj onih koji odbacuju život zastrašujuće je velik i izgleda da raste; onih kojima je dar postojanja postao teretom, i koji ga nisu željeli uzeti na sebe; možda to naprosto i ne mogu jer ih nije poučila ni vjera ni ljubav da razumiju tu tešku zagonetku.
U svemu ovome sa čisto ljudskim motivima ne možemo dalje. Trebalo je to zapravo kazati još na početku našeg razmišljanja. Jer kad smo razmišljali da sebi ne možemo dati život, nego ga primiti, moralo je slijedeće pitanje glasiti: Od koga? I odgovor bi glasio: Od roditelja, od povijesne situacije, od predšasnika. I konačno, i kroz sve te međučimbenike – od Boga. Stoga se ne može postići prihvaćanje – ono ispravno prihvaćanje, ako nam nije jasno odakle trebamo prihvatiti ono što je naše: iz nejasnoće prirodnoga procesa, iz besmislenosti slučaja, iz zloće demona – ili iz čiste Božje mudrosti i ljubavi. I želimo si uvijek posvijestiti da je Kristova objava koja nosi sve drugo ona koja kaže kako Bog naklon prema nama.
Postoji pitanje koje je zacijelo ludo, ali treba biti postavljeno jer nam pomaže u ophođenju s uzvišenim Bogom: Zna li zapravo Bog što od nas očekuje, on koji nema sudbine, jer ne postoji nijedna moć koja bi mu mogla nešto nametnuti? Nije li njegova volja, ako se tako smije kazati kad «odozgor» dolazi, uvijek olimpska, iz opuštene hladnoće nekoga ničim Nedodirljivoga?
Pravo prihvaćanje moguće je samo na onoj instanciji kojoj čovjek može vjerovati, a ta je živi Bog. Što se ono što trebamo prihvatiti više tiče našega života, što točnije to prihvaćanje znači nadilaženje nas samih – unutarnje «sebe-napuštanje», kako su govorili srednjovjekovni duhovni učitelji, opušteno predanje onome što jest – tim više trebam spoznati koje je vrste to svemoguće mišljenje koje se prema meni usmjeruje.
Postoji pitanje koje je zacijelo ludo, ali treba biti postavljeno jer nam pomaže u ophođenju s uzvišenim Bogom: Zna li zapravo Bog što od nas očekuje, on koji nema sudbine, jer ne postoji nijedna moć koja bi mu mogla nešto nametnuti? Nije li njegova volja, ako se tako smije kazati kad «odozgor» dolazi, uvijek olimpska, iz opuštene hladnoće nekoga ničim Nedodirljivoga?
Ovdje nam progovara objava o tajni koja je koliko utješna toliko i nepojmljiva: Bog je u Kristu odložio tu nedodirljivost. Utjelovljenjem On je stupio u prostor koji za one koji u njemu žive tvori jedini lanac sudbine, stupio je u povijest. Kad je vječni Sin postao čovjekom, postao je to bez zaštite i iznimke; ranjiv riječju i djelom; poput nas upleo se u zamršenu mrežu djelovanja, koja dolaze iz zbunjenih ljudskih srdaca. Ali je ipak to bilo drukčije, jer netko je zahvaćen tim djelovanjima snažnije, što je veći njegov duh, što je otvorenije njegovo srce, što je životvorniji njegov život. No, imati sudbinu znači svakako i trpjeti – što je netko sposobniji trpjeti, to je u njegovom životu izražajniji element sudbine. Kakav se tu samo niz misli ne otvara! Kakve uspone doživljava taj pojam! Sin Božji ulazi u povijest da okaje naše grijehe i dadne nam novu mogućnost. On to čini spreman prihvatiti sve što mu se bude događalo, bez ustezanja, bez izmicanja, bez otpora i lukavstva. Ljudi koji zapravo nemaju nikakve vlasti nad njim, kojemu je dana «sva vlast na nebu i na zemlji», nameću mu najgorču sudbinu; ali je ta sudbina način kojim se vrši Očeva volja nad njim. Tu volju on sam hoće; nju vršiti njemu je «hrana» života (Iv 4,32). Tako se pritisak sudbine obrće u slobodu. Najviša sloboda i najteža moralna obveza postaju jedno – vidi njegovu otajstvenu riječ na putu u Emaus: «Zar Krist nije morao trpjeti i tako ući u svoju slavu?» (Lk 24,26).
Bog dakle nije «apsolutno biće» čiste filozofije, nego onaj koji je takav da se u tom djelovanju izražava njegovo najnutarnjije biće, naime njegova ljubav. Njegovo gospodstvo je pak najuzvišenija sloboda koja je sposobna i voljna to izvršiti.
Tek odatle se može razumjeti i ovladati postojanjem. Ne od bilo koje filozofije osobe i njezina odnosa sa svijetom, nego iz vjere u ono što je Bog učinio i u zajedništvu s njime. Slika za to je križ, kao što je on rekao: «Tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe i uzme svoj križ i ide za mnom» (Mt 16,24). Svatko «svoj»; onaj križ koji mu je «poslan» [geschickt/suđen]. Tada će Učitelj u njemu ostvariti tajnu svete slobode.
Iz knjige: Romano Guardini, Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 20-29. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O biti kreposti, Istinoljubivost
Polis.ba
