‘Jel’ Saraj'vo gdje je nekad bilo?’
Ovih dana mediji pišu kako se u pojedinim ugostiteljskim objektima u Sarajevu ne može se dobiti tražena usluga ukoliko se ona protivi šerijatskim propisima ramazanskog vremena. Sarajevski tjednik Slobodna Bosna u ovotjednom izdanju nabraja pojedine ugostiteljske objekte od Ilidže do Starog Grada u kojima je zabranjeno točenje alkohola, ali i „neprilično“ dodirivanje i ljubljenje. Sve to uz budno promatranje konobara – posmatrača, koji bi one koji prekrše pravilo uredno „ispratili“ iz objekta. Ove zabrane su plod inicijative Vlade Kantona Sarajevo nastale za vrijeme mandata kantonalnog ministra Denisa Zvizdića, SDA-ovog kadra. Iz Kantona su, kako navodi Slobodna Bosna, ovo demantirali tvrdeći kako svaka općina ima svoje nadležnosti, te da se Kanton u to ne može miješati. Međutim u sarajevskoj općini Stari Grad, najposjećenijoj turistima, ovakvim se uredbama iz 2007, koje se odnose na zabranu točenja alkohola u ugostiteljskim objektima u „neposrednoj blizni (do 5 metara) obrazovnih institucija, vjerskih objekata, harema i dvorišta istih“, među turistima i „domaćim izdajnicima“ izaziva nevjerica.
Poštujući muslimanski sveti mjesec Ramazan, ovakve i slične uredbe potiču na bar dva pitanja. Prvo pitanje odnosi se na smisao ovih zabrana. Je li smisao ovih zabrana provođenje šerijatskih ramazanskim propisa tako što ćemo u jednom, često nazvanom, demokratskom društvu punom religijskih i društvenih svjetonazora, nametnuti svakome jedan model ponašanja i djelovanja? Tako bi jedan Irac koji bi nakon razgledanja Sarajeva sjeo na Baščaršiji i naručio ćevape ostao žedan kad bi nakon toga svratio naručiti pivo. Ili je smisao ovih zabrana jasno dati do znanja da se one tri multi komponente Sarajeva, koje se često naglašavaju, moraju uskladiti prema principu demokratske većine? Ova pitanja je opravdano postavljati, ali izbjegavajući jednostranosti odgovora potrebno je naglasiti pravi smisao Ramazana, kao priprave i propitivanja vlastitog djelovanja koja se često kose s vjerskim i moralnim načelima. Ukoliko svaki vjernik musliman Ramazan shvati kao priliku za samokritičko promatranje i propitivanje smisla vlastitog života ove zabrane postat će besmislene jer njima se dokida temeljno pravo svakog čovjeka, a to je pravo slobode izbora.
Drugo pitanje odnosi se na Sarajevo kao grada hvaljenog kosmopolitizmom koji se od rata pretvara u grad naglašenih vjerskih dominacija dok se duh laičnosti i sekularnosti sve više potiskava. Tako danas u Sarajevu na svakom koraku možemo svjedočiti paradoksu. Poslije rata sagrađeni vjerski objekti često podignuti na vidljivim mjestima upitne umjetničke vrijednosti, uglavnom poluprazni, i sve siromašnije stanovništvo koje nije trenutna briga vjerskih zajednica. One vjerske organizacije zadužene za pomoć socijalnih slučajeva sigurno više muku muče da svakodnedno osiguraju jedan obrok najpotrebnijima, nego vrh vjerskih zajednica koji milijune i milijune troši za gradnju džamija ili crkvi. O ovom paradoksu se ne govori u vjerskim krugovima, ali se zato pjeni u besmislenom argumentiranju zabrane alkoholnog pića u ugostiteljskim objektima.
Prometej/I.K.
