Erdogan na prekretnici – Izbori koji odlučuju o budućnosti sna o “Novom Osmanskom carstvu”

U Turskoj se 1. studenog trebaju održati prijevremeni parlamentarni izbori. Po prvi put u mnogo godina vladajuća stranka AKP Recepa Tayyipa Erdogana nije uvjerena da će, čak ni u koaliciji s drugim strankama, moći ostati na vlasti i formirati vladu. Razlozi za to su mnogi, počevši od neuspjeha u unutarnjoj i vanjskoj politici, do općeg pogoršanja sigurnosne situacije i naglog porasta terorizma u zemlji. Posebnu težinu ima i ponovno aktualiziranje kurdskog problema. Politička nestabilnost je prvenstveno uzrokovana sudjelovanjem u destabilizaciji Sirije, sukobima i kršenjem mirovnog sporazuma između Kurda i turskih vlasti, što je Turska učinila pod izgovorom borbe protiv “Islamske države”, a sve se de facto pretvorilo u sukob s Kurdima i Sirijcima, odnosno pristašama Bashara Al-Assada. Zbog ovih i ranijih odluka predsjednika Erdogana i premijera Davutoglua je zemlja ubrzo postala leglo terorizma. Teroristički napadi visokog profila su u Ankari i Istanbulu i drugim većim gradovima na jugoistoku zemlje postali gotovo “normalna” pojava. Sve više je naznaka da Erdogan očito gubi kontrolu nad situacijom.

Novo Osmansko Carstvo?

Turskog predsjednika su u velikoj mjeri uništili pretjerana ambicija i tvrdoglavost. Nakon što so u arapskom svijetu počele “Obojene revolucije”, a režimi jedan za drugim počeli padati, Erdogan je odlučio iskoristiti situaciju i Turskoj vratiti vodeću ulogu na Bliskom istoku. San mu je bio izgraditi “Novo Osmansko carstvo” koje bi kao prave vazale uključivalo i arapske zemlje. Naravno, za taj su mu “projekt” bila potrebna i izdašna financijska sredstva i za provedbu svoje ideje je trebao naklonost Saudijske Arabije i Katara koji su trebali platiti vojne i političke aktivnosti Ankare.

Osovina Ankara – Rijad – Doha je uspostavljena na različitim razinama, uključujući vojnu i obavještajnu suradnju. No, ispostavilo se da iako ima snažnu vojsku i veliku političku moć, Turska za provedbu svojih planova nije imala financijskih sredstava. Rijad i Doha su odlučili financijski “pomoći” novom turskom sultanu Erdoganu, ali je rezultat toga bio da je Turska postala ovisna o političkoj liniji Saudijske Arabije i Katara. Suradnja Turske, Saudijske Arabije i Katara je bila očigledna u Libiji, Jemenu, a najrazornija u Siriji. Obzirom na novostvoreni savez, Erdogan je morao prigrliti i anti-iransku retoriku arapskih monarhija.

Ne samo to, nego i sam Erdogan sve više postaje radikalni islamistički politički lider. U želji za ostvarenjem svog sna, “Novog Osmanskog carstva”, ušao je u sukob s drugim velikim i utjecajnim zemljama regije, uključujući Iran, Irak, Egipat i Izrael.

S Izraelom, zemljom s kojom je Turska ranije imala vrlo dobre odnose i čak s njom održavala zajedničke vojne manevre, napetosti su porasle do razine otvorenog neprijateljstva. Napadno uplitanje u Siriji je na teritorij Turske dovelo milijune izbjeglica, koji su postali ozbiljan teret za državni proračun.

Osim toga, Ankara je sudjelovala u obuci i naoružavanju militanata i islamističkih terorističkih skupina koje su pristale na  borbu protiv Bashara Al-Assada, a na svom  je teritoriju saudijskim i katarskima novcem uspostavila više posebnih kampova za obuku islamističkih militanata.

Ankara je u više navrata pokušavala uvjeriti SAD da uvede zonu zabrane lete nad sjevernim dijelom Sirije, te je na sirijskom teritoriju pokušala stvoriti tzv. “humanitarni koridor” i tamo te duž svojih granica kao “zaštitu” rasporediti turske vojnike. Međutim, ta ideja nije prošla. Barem ne još. Washington razumije da Turci samo žele uspostaviti kontrolu nad kurdskim područjima, gdje bi potom provodili obuku i osposobljavanje militanata, ali da se nikako ne žele baviti  “Islamskom državom”.

Međutim, prije “Arapskog proljeća” su obje zemlje maštale o golemom profitu koji bi dolazio od suradnje u mnogim područjima. Washingtonu tada nimalo nije smetao turski koncept “Novog Osmanskog carstva”, jer bi se njegovom provedbom osigurao nadzor nad sirijskim  resursima, električnom energijom,  naftnim i plinskim resursima, vodom i poljoprivrednim proizvodima, a Damask bi se pretvorio u punopravni komercijalni i logistički centar u regiji. Naravno, bio bi potpuno ovisan o Ankari i Washingtonu.

Isti “cilj” je Erdogan pokušao ostvariti i u Libiji, zemlji s kojom je Ankara bila povezana jakim gospodarskim vezama. Međutim, turska avantura protiv Muammara Gaddafija je dovelo do toga da su sada Turci u Libiji čista “nula”.

Erdoganova politička linija ugrađivanja iračkog Kurdistana u “Novo Osmansko carstvo” je dovela do pogoršanja odnosa s Irakom, ali i samim iračkim Kurdistanom, koji je oduvijek bio važan gospodarski i energetski partner Ankari.

Što se tiče Irana, Turska posve neopravdano svaka dva do tri mjeseca provodi vojne vježbe i “igra se rata”, te stalno ucjenjuje Teheran odbijanjem kupovine iranskog plina ako Iran ne smanji njegovu cijenu.

Činjenica je da su šanse Erdogana i Ankare za pridruživanje Europskoj uniji ravne nuli, osobito nakon ljeta i jeseni ove godine kada su u dosluhu sa Saudijskom Arabijom Turci pokrenuli val stotine tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i Pakistana prema Europi, komentirajući izbjegličku krizu tvrdi analitičar Petar Lavov.

Dakle, potičući izbjeglički val prema Europskoj uniji ljudi koji su oko četiri godine boravili u kapovima u Turskoj, Erdogan se nema čemu nadati od Bruxellesa. Sa Sjedinjenim Državama je situacija također napeta i da se zaključiti da je Erdoganov projekt “Novog Osmanskog carstva” propala stvar.

Ekonomski problemi kao rezultat političkih pogrešaka

Među gospodarskim problemima u Turskoj treba naglasiti ekonomsku stagnaciju uzrokovanu padom turske liri. Stopa inflacije je viša nego što se očekivalo, dosegnuvši 8% u rujnu ove godine.

Situacija se posebno pogoršala nakon parlamentarnih izbora 7. lipnja 2015. Po prvi put u 13 godina je Erdoganov AKP izgubio apsolutnu većinu glasova, što je svakako imalo utjecaj na gospodarstvo države. Pokušaji da se formira koalicijska vlada nisu uspjeli. Tada je formirana privremena vlada i posljedica je da će se 1. studenoga morati održati prijevremeni izbori.

Drugo, izrazito negativni procesi migracije su dodatno pogoršali situaciju na Bliskom istoku općenito, a posebno u Turskoj.

Pružanje 2 milijuna izbjeglica su Tursku koštali 8 milijardi dolara i u kolovozu ove godine su rijeke arapskih izbjeglica doslovno tekle prema Europi.

Njihova ruta prolazi kroz Tursku, što znači da bi se EU trebala sporazumjeti s Turskom koja bi morala ograničiti dolazak izbjeglica na svoj teritorij, a Europska unija bi tako uštedjela milijarde eura izdataka za njihov prihvat, kao i tisuće tona materijala za izgradnju anti-imigracijske ograde.

Ali Turska, slušajući vodstvo Saudijske Arabije, očito ne želi pregovarati s Bruxellesom, što se vidi i po nesmanjenom protoku izbjeglica, iako je Ankara od Europske unije dobila obećanje da će za zadržavanje migranata na turskom teritoriju dobiti 3 milijarde dolara. Negdje u isto vrijeme, Erdogan se našao u društvu Angele Merkel koja ga je htjela uhvatiti na udicu “ulaska Turske u Europsku uniju”.

Treće, značajnu ulogu za gospodarsku recesiju Turske je odigrala apsolutno ničim opravdana politika Erdogana protiv Rusije, zbog čega je otkazana izgradnja sva četiri kraka plinovoda “Turski tok”, a zabilježen je znatan pad sudjelovanja Rusije u turskom turističkom sektoru.

Donedavno se činilo da će zamjena za “Južni tok” biti plinovod “Turski tok”, što je trebalo rezultirati strateški važnim savezom Rusije i Turske. Time je Turska mogla postati dominantna tranzitna zemlja i za južnu Europu biti energetsko čvorište na Bliskom istoku. Barem je tako sanjao Erdogan, a je sada svima jasno da je to nemoguće.

Ruska se strana umjesto umjesto planirana četiri kraka plinovoda s ukupnim kapacitetom od 63 milijardi kubnih metara plina godišnje odlučila ograničiti na jedan krak kapaciteta 15,75 milijardi m3 godišnje.

Tu su i izjave da će Turska odustati od kupovine ruskog plina, a sve zbog činjenice da su ruski borbeni zrakoplovi pri slijetanju u zrakoplovnu bazu u blizini Latakije na nekoliko sekundi slučajno uletjeli u turski zračni prostor.

No, je li to bio baš prikladan odgovor, posebno od turske strane čiji zrakoplovi skoro svakodnevno krše zračni prostor Sirije i Iraka, provode zračne udare na položaje sirijskih Kurda, a da to nitko na Zapadu i NATO savezu “nije primijetio”. Unatoč svemu, ipak se čini da je prijetnja odbijanja kupnje ruskog plina samo blef predsjednika Erdogana.

Trenutno Turska plin dobiva uglavnom iz tri države – Rusije, Irana i Azerbejdžana. Oko 60% prirodnog plina kojeg je troši Turska dobiva iz Rusije. Dakle, brojke jasno govore da bi Turska teško izdržala bez ruskog plina.

Osim toga, prirodni plin se ne koristi samo u kućanstvima i za grijanje, nego je vrijedna sirovina za proizvodnju električne energije. Milijuni turskih potrošača prirodnog plina vjerojatno mogu ruski plin zamijeniti tekućim, ali je to izuzetno teško provesti u slučaju kombiniranih ciklusa plinskih turbina koje se koriste za proizvodnju električne energije. Koliko bi to bio složen proces govori i podatak da oko polovica potrošnje električne energije ovisi o proizvodnji struje od prirodnog plina, a najmanje četvrtina koju potroše turske elektrane je ruski plin.

Turska jest povećala proizvodnju električne energije koristeći vodne resurse i ugljen, ali je nemoguće da se njima osigura cjelokupna potražnja.

Dakle, za proizvodnju električne energije Turska neizbježno treba plin i tu prestaje svaka priča o prekidu suradnje s ruskim dobavljačima.

Kada govorimo o prihodu od ruskih turista, stručnjaci kažu da je turistički sektor u Turskoj izgubio oko pola milijuna Rusa samo u prvoj polovici 2015. godine, što je 25% manje od prošlogodišnje brojke. Razlog znatno manjeg dolaska ruskih turista u Tursku je što su ruski građani ogorčeni u neprijateljskim izjavama turskih lidera i radije idu u Soči i na Krim. Naravno, važnu ulogu igra i politička nestabilnost i pojava prave terorističke prijetnje u Turskoj. Ukupni prihodi turističkog sektora u Turskoj su se u odnosu na prošlu godinu smanjili za gotovo 14%.

Osim toga, u sklopu ruske politike supstitucije uvoza je Ankara značajno povećala izvoz svojih poljoprivrednih proizvoda u Rusiju, gdje je praktično preuzela mjesto europskih dobavljača. No, Rusija turske proizvode lako može zamijeniti sa sličnim i jednako kvalitetnim podrijetlom iz Irana, koji bez ikakve sumnje mogu biti alternativa turskom voću i povrću.

U tom slučaju bi se turska poljoprivreda našla u problemima, jer turske proizvode ne bi trebala ni Europska unija, koja zbog ruskog embarga ionako ne zna kamo sa svojom robom.

Problemi s etničkim manjinama

Erdoganova politika prema kurdskoj i drugim etničkim manjinama u Turskoj je uvijek bila nedosljedna. No, sada se proširila na susjedne Kurde u Iraku i Siriji. Jasno je da su glavni “neprijatelj” Ankare vlastiti Kurdi i njihova Kurdistanska radnička partija (PKK).

Čelnik iračkog Kurdistana, Massoud Barzani, pokušava smanjiti vojne aktivnosti Kurda u sjevernom Iraku. Ali je to je teško jer su borci PKK postavili svoje kampove uz samu iračko-tursku granicu. Turski ratno zrakoplovstvo protiv njih provodi zračne udare od kojih često stradava i civilno stanovništvo  iračkih Kurda. Osim toga, PKK uživa simpatije obje strane, kako turskih, tako i iračkih Kurda. Na sjeveru Sirije turski zrakoplovi uglavnom bombardiraju položaje kurdskih snaga koji se bore protiv terorista “Islamske države”, koji opet gotovo nikada nisu meta turskih napada.

Dakle, jednako kao i u Turskoj, Erdogan se počeo ponašati i prema Kurdima u cijeloj regiji, ohrabrujući mržnju Kurda prema njemu osobno, ali i prema  Turskoj kao zemlji općenito.

Štoviše, čak i ako neriješeni kurdski problem ne bude utjecao na njegovu sudbinu, ostaje problem s drugim etničkim manjinama, ali i ciparskim Turcima.

Predsjednik Sjevernog Cipra Mustafa Akinci je nedavno za dnevni list Today Zaman rekao da bi se Cipar za nekoliko mjeseci mogao ujediniti. Iako su odvojeni od 1974. godine, plan za Cipar je da se ujedine turski i grčki dio, a pregovori s ciparskim Grcima će se izgleda nastaviti istim tempom.

Sjeverni Cipar je već počeo raditi na prijelazu s turske lire na euro, a ako Ankara bude pokušala spriječiti proces ponovnog ujedinjenja Cipra, Grčka i Cipar će blokirati svaku mogućnost ulaska Turske u Europsku uniju i tog će se stava držati sve dok se Ankara ne odluči promijeniti politiku kojom odlučuje o sudbini etnički podijeljene zemlje.

Ravnoteža snaga i izgledi na predstojećim izborima

Prije dana održavanja izbora se situacija u Turskoj zagrijava iz sata u sat. Štoviše, sve ankete pokazuju da strategija Erdoganovih političkih savjetnika ne funkcionira. Naime, birači se neće odreći podrške prokurdskoj Narodnoj demokratskoj stranci (HDP), koja bi u svakom slučaju trebala dobiti više od 10 posto glasova.

S druge strane bi AKP mogao izgubiti čak i do 5 posto glasova. Tursko stanovništvo nekada moćnu stranku AKP Erdogana i Davutoglua drži krivom za nerede, što je već u lipnju ove godine rezultiralo gubitkom većine u parlamentu.

Recep Tayyip Erdogan je upao u neku vrst izborne “močvare” u kojoj svakom novom odlukom tjera sve veći broj nefanatičnih pristalica AKP-a, od kojih više od polovice na izborima 7. lipnja svoj glas nije dalo stranci koju su ranije simpatizirali.

Posljednju šansu, navodno, vlasti vide u potpuno nepromišljenom i katastrofalnom scenariju. Prije izbora će se situacija na jugoistoku zemlje još više pogoršati, a možda zbog intervencije ruskog zrakoplovstva i kopnenih akcija sirijske vojske počne masovno iseljavanje militanata i terorista iz svih sirijskih područja na turski teritorij. Rezultat takve politike će biti pogoršanje sigurnosne situacije u Turskoj u obliku terorističkih napada i nemira.

Ipak je riječ o nekoliko desetaka tisuća naoružanih razbojnika koji bi se mogli naći u Turskoj i  vlasti u Ankari “morale” uvesti izvanredno stanje. Pod strogom kontrolom policije i žandarmerije u područjima od kojih zavisi i sudbina kurdskih stranaka osigurat će se “pravo” glasa. Rezultat bi bio da prokurdske stranke ne bi uspjele prijeći izborni prag od 10 posto, a AKP bi dobio više od 275 zastupničkih mjesta u parlamentu, što bi Erdoganu omogućilo da i dalje provodi  samostalnu vladavinu, a što je najvažnije – nitko se ne bi usudio nastaviti istragu o korupciji unutar njegove obitelji i užeg kruga suradnika.

Vjerojatno bi se na bilo koji način promijenio i turski ustav i uveo predsjednički sustav vlasti, a novostvorena situacija bi Tursku pretvorila u Irak Sadama Husseina.

Mnogima je već jasno da su turski politički lideri, na čelu s Erdoganom, čineći grešku za greškom zemlju doveli dom ruba ponora. AKP i Erdogan su, pokušavajući u Turskoj oživotvoriti mješavinu između sekularne države i političkog islama, u stvari ubrzano razvili još jednu bliskoistočnu diktaturu sličnu onima iz vremena Hladnog rata.

No, sama Turska izgleda da to neće dozvoliti. 60 posto stanovništva je već službeno glasovalo protiv vladajuće stranke, a prema jednoj od anketa, više od 70 posto Turaka se protivi uvođenju predsjedničke vladavine.

U ekonomiji situacija također nije ružičasta, što će sigurno imati vrlo jak utjecaj na rezultate izbora. Osim toga, Turci su kao narod izuzetno politički aktivni, a natjerati ih da učine nešto  protiv njihove volje će biti nevjerojatno teško.

Doduše, ova eksplozivna situacija  situacija može dovesti do katastrofalnih posljedica, uključujući i velike nerede diljem zemlje i novi vojni udar.

U bliskoj budućnosti je za Tursku teško zamisliti pozitivan scenarij koji bi se na neki način podudarao sa željama aktualne vlasti koja se već dokazala kao nesposobna.

Za vraćanje normalne klime u zemlji, Turskoj će vjerojatno trebati neki novi politički akteri. U protivnom će Erdogan morati donositi odluke za koje on jednostavno nije spreman. Prije svega, on treba preispitati svoj stav o sirijskom pitanju i zaboraviti na dvostruke standarde. Ako se Turska bori protiv terorizma, onda to mora biti borba protiv “Islamske države”.

Što više snaga bude uključeno u protuterorističke operacije u Siriji, to će se ISIL brže eliminirati, a time će manje migranata bježati u Tursku, što će opet olakšati gospodarsku situaciju u zemlji.

Dalje, izlaskom iz anti-sirijske koalicije, koju sada čini sa Saudijskom Arabijom i Katarom, Turska će moći nastaviti pregovore s Rusijom o četiri kraka plinovoda “Turski tok” i drugim projektima, čime bi zaista ostvarila svoj strateški cilj i postala centar Bliskog istoka. Takva politika bi svakako imala pozitivan utjecaj na gospodarsku situaciju u cijeloj regiji.

U protivnom će Turska izgubiti strateškog partnera, a Ankara će, naravno, morati donijeti teške odluke i po pitanju etničkih manjina. Kako se čini, Turska sada niti je spremna dati autonomiju Kurdima, niti Cipru vratiti sjeverni turski dio otoka. Zbog kurdskog pitanja u samoj Turskoj je važno shvatiti da borba protiv “Islamske države” ne može ujedno biti i borba protiv Kurdistanske radničke partije (PKK). Mirovni pregovori s Kurdima su politički mogući samo uz njihovu ravnopravnost i uz zastupljenost Kurda u turskom parlamentu gdje će sudjelovati i odlučivati o političkom životu Turske.

Uz iskrenu nadu da većina glasača u Turskoj razumije sve navedeno, treba pričekati izbore u nedjelju i konačne rezultate, jer ako AKP i jest ekonomski preporodio zemlju, time je učinio sve što je mogao i sada je zaista vrijeme da zbog dobrobiti Turske i svih drugih naroda u regiji, ako glasači tako odluče, odstupi s vlasti. Svako drugi scenarij je loš kako za Tursku, tako i za Bliski istok i cijeli prostor nekadašnjeg Osmanskog carstva o čijoj obnovi još uvijek sanja Recep Tayyip Erdogan.

FOTO – Rezultati izbora 7. lipnja 2015. (AKP – Republikanci/CHP – Nacionalisti / MHP – prokurdska Narodna demokratska stranka/HDP):

FOTO – Podrška 7. lipnja prokurdskoj Narodnoj demokratskoj stranci (HDP) na državnoj razini:

Poštovani čitatelji, uplatom donacije, makar i simbolične, omogućit ćete da AMSI nastavi s radom!


altermainstreaminfo.com.hr

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close