Engleski novinar: Australijo, ne čupaj krila leptiru. Novak je najveći

ENGLESKI novinar Damian Reilly u kolumni za The Spectator napisao je znatno drukčiji tekst o Novaku Đokoviću od onih koji dominiraju svjetskim medijskim prostorom. Ponudio je drugu stranu priče, koja ne ide na čast Australiji, za koju piše da je tijekom pandemije više puta pokazala da postaje autoritarna zemlja. Tekst prenosimo u cijelosti.

POPUT vas, i ja strašno uživam u drami s Novakom Đokovićem u Australiji. Kako i ne bih? Užasno je smiješno. Vrlo vjerojatno najzdravijeg čovjeka na svijetu vlada – koja je, u različitim točkama protekle dvije godine, ostavila više nego snažan dojam da je potpuno poludjela – proglasila je opasnošću za javno zdravlje nacije u kojoj dvije trećine odraslih imaju prekomjernu težinu.

Čak i u najgorim fazama pandemije ovdje, u Ujedinjenom Kraljevstvu, često sam potiho zahvaljivao na tome što ne živim u Australiji koja, kako vrijeme prolazi, sve više razotkriva svoju autoritarnu odlučnost, s kakvom se mogu mjeriti samo Kina i drugi tiranski režimi.

Australija je, barem izvana, postala nacija odlučna da se zatvori

Prvo sam mislio da je trud za ostanak kod kuće – Melbourne, gdje bi Đoković još mogao braniti svoj naslov na Australian Openu, bio je 262 dana u lockdownu – rezultat čiste lijenosti i rasprostranjene želje za više vremena uz roštilj.

Ali onda je policija počela isprobavati raspoznavanje lica putem smartphonea i tehnologiju geolokacije kako bi nadzirala poslušnost prema pravilima samoizolacije, kao i provjeravati sadržaje šalica za kavu u parkovima za slučaj da su ih građani koristili kao rekvizit u izbjegavanju obveze nošenja maski i shvatio sam da je u igri nešto više. Australija je, barem izvana, postala nacija odlučna da se zatvori.

Treba li nas onda uopće iznenaditi to što je država Viktoria iskoristila halabuku oko Đokovića da suzavcem pohotno prska njegove pristaše okupljene ispred ureda njegovih odvjetnika zbog protesta? Ako ste obraćali pažnju, ne treba. U rujnu iste su snage ispaljivale gumene metke i bacale topovske udare na prosvjednike protiv lockdowna. Toliko o opuštenom stilu života.

U svojim junacima vidimo karakteristike kojima se divimo. Dok ne progovore

Jedan od najčudnijih aspekata celebrity kulture u kojoj živimo je to što u svojim herojima vidimo kvalitete kojima se najviše divimo. Đoković je moj najdraži tenisač, na primjer, jer u njegovom načinu igre i ponašanja vidim nešto od karizmatičnog divljaka što mi se sviđa.

Iz istog razloga, iako se izuzetno divim njegovom stilu igre, nisam osobit fan Rogera Federera, koji je u mojem umu nešto buržujsko i korporativno. Da nije jedan od najvećih tenisača moderne ere, uvijek bih mislio da radi u investicijskom bankarstvu i vozi BMW te da je opako dobar u skijanju.

To je samo projekcija naših vrijednosti na ljude koje nikada nismo sreli, a zapravo znamo vrlo malo o njima, što je potpuno zastrašujuće kada otkriju da imaju mišljenje o politici sasvim suprotno našem.

Zato bi u ovim izrazito polarizirajućim vremenima sportskim zvijezdama (i svima drugima u industriji zabave) bilo najbolje začepiti i samo raditi ono što rade najbolje. Pokaži mišljenje o bilo čemu, od prava na abortus do imigracijske politike, i u trenu ćeš izgubiti polovicu navijačke baze. U tom je duhu politizacije svega priča o Đokoviću postala tako golema vijest.

Đoković je za jedne primjer, drugi ga u to žele pretvoriti

Za ljude koji necijepljene smatraju hodajućim mrtvacima koje tako treba i tretirati to što mu se događa potpuno je zasluženo. Za te ljude najbolji svjetski tenisač je iritantni narcisoid čija će zaslužena sudbina biti primjer svakome tko misli da se pravila na njega na odnose i tko pokazuje nepoštovanje prema teretu koji bi mogao staviti na zdravstveni sustav na koji se svi oslanjamo.

Ali za brigadu antivaksera Đoković je iznenada postao idealizirani primjer njihova pogleda na svijet – nije samo genij s reketom nego necijepljeni posjednik uma sposobnog da raskrinka beskonačnu propagandu globalnog medicinsko-industrijskog kompleksa. On je dovoljno hrabar da misli svojom glavom i zauzme stav, bez obzira na cijenu koju će platiti.

Ako što znači, žao mi je Đokovića. Čitao sam transkript njegovog ispitivanja pred australskom graničnom policijom i čini se jasnim da je u zemlju stigao s dobrim namjerama, vjerujući da je dobio potrebno izuzeće. Međutim, sažalijevanje nije razlog zbog kojeg se jako nadam da će osvojiti Australian Open kada konačno počne sljedećeg tjedna. Želim da pobijedi jer mi je, kao i svima drugima, već potpuno zlo od svakog aspekta ove pandemije.

Naprijed, Novače!

Za mene Đoković sad predstavlja ne samo ljudsku vitalnost koju je covid-19 sposoban uništiti nego i pojedinca protiv svih država – ne samo Australije – koje su iskoristile krizu da povećaju i učvrste svoju moć nad ljudima kojima bi trebale služiti. Želim mu da u toj borbi pobijedi, bez obzira na to koliko su izgledi protiv njega.

Đoković je na rubu sportske besmrtnosti – sudbine koju bi zapečatio još jedan Grand Slam. Da, pravila su pravila i birokracija kaže da se ne mogu raditi iznimke, čak ni za najiznimnije ljude. I da, kad se vrati kući, morat će pojasniti svoje kretanje u danima nakon što je otkrio da ima covid, 16. prosinca. U međuvremenu, Australijo, molim te, nemoj čupati krila leptiru, najvećem tenisaču svih vremena. Naprijed, Novače!

Index.hr