Engleski historičar koji se u posljednjih nekoliko godina prometnuo u jednog od najstručnijih poznavatelja one, mračne, četiri godine iz hrvatske historije koje prate zlokobna tri slova – NDH. Rory Yeomans, …
… znanstvenik mlađe generacije, radi i djeluje tamo negdje ‘gore’, na otoku. I umjesto da kao i prosječni Englez brigu brine o Brexitu, on izbacuje znanstveni rad za znanstvenim radom na temu ustaša i Endehazije, napisao je već tri knjige, priprema još dvije pa zatim piše otvoreno pismo hrvatskim političarima, negativno komentira revizionizam, daje izjave za lokalne medije i slično.
Čini se kao da nikome ništa jasno nije, barem ne prosječnim građanima, čitateljima, tu sad neki Englez s malom lampom lampicom i žlicom kopa po najvećem mulju Hrvatske povijesti. I to će spomenuti Yeomans u našem razgovoru, kako je u stvari na početku, bio jedini povjesničar van ovih prostora koji se prihvatio te teme.
Rory Yeomans 2017. poslao je otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, u njemu je osim zabrinutosti zbog sve veće rehabilitacije ustaškog režima, spomenuo i zabrinutost zbog spomen-ploče u Jasenovcu s pozdravom koji se koristio jedino u NDH, nikad prije toga. O tome što misli o ponašanju hrvatski političara, razgovarali smo na kraju, za početak razgovora za 100posto Rory Yeomans objasnio je kako se uopće došao do toga da svoj profesionalni život posveti izučavanju Nezavisne Države Hrvatske.
Ploča s ustaškim pozdravom, koja je prvo postavljena u Jasenovcu
Kao prvo, povjesničar nema nikakve obiteljske poveznice s ovim krajevima. Yeomans je porijeklom iz Ujedinjenog Kraljevstva, osim s Hrvatskom nema rodbinskih vezna ni s ostatkom bivše Jugoslavije, a kazao nam je kako nema ni židovskih ili romskih korijena. “Odrastao sam u jugo-zapadnoj Engleskoj, ali dio obitelji mi je iz Škotske, također imamo korijene u Francuskoj i Skandinaviji, dosta miješano nasljeđe. Dodiplomski studij pohađao sam na Sveučilištu Glasgow i zatim sam radio kao asistent za jezik na brojnim njemačkim institutima višeg obrazovanja prije nego sam upisao master iz Slavenskih studija i doktorat iz Povijesti i političkih znanosti na University College London”, objasnio je ukratko.
U proučavanju NDH završio slučajno
Trenutno radi na dva projekta: na knjizi o festivalima i izložbama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te istraživanje o teroru, svakodnevnoj ekonomiji i privatnim životima tijekom rata u Hrvatskoj pod ustaškim režimom. Plan mu je knjigu o festivalima završiti do sredine 2020., a istraživanje o svakodnevnoj ekonomiji do 2021.
“Ova posljednja je prvi dio istraživanja usmjerenog na ekonomiju svakodnevnog života tijekom Holokausta u Hrvatskoj. Prvi dio pokazuje iskustva običnih Hrvata i Muslimana u ustaškoj državi, a drugi dio proučava ekonomsko uništenje Srba, Židova i Roma, politike nasilne demografske promjene i kolonizacije”, nabrojao je na čemu trenutno radi Rory Yeomans. Kao što se može primijetiti njegovi radovi fokusirani su na svakodnevni život, svakodnevnu kulturu i slično. U razgovoru za 100posto kazao nam je i da je na Princetonu započeo još jednu knjigu koja će govoriti o transnacionalnim razmjenama i putovanjima među stanovnicima Nezavisne Države Hrvatske u Hitlerovoj Novoj Europi.
Rory Yeomans
Sigurno se pitate kako je uopće došlo do njegovog interesa da istražuje taj dio hrvatske povijesti? Njegov iskren odgovor pokazuje kako tu nije bilo nikakvih skrivenih ambicija. “Nikad nisam namjeravao proučavati niti Jugoslaviju niti NDH jer sam namjeravao temeljiti svoj postdiplomski studij na kulturalnoj politici Njemačke Demokratske Republike. Živio sam tamo pune dvije godine nakon studija i htio sam razumjeti kako su obični ljudi doživjeli život u DDR-u te zašto su neki Istočni Nijemci ostali tako vezani za njenu uspomenu te pogotovo njezin ‘antifašistički’ identitet. Dok sam živio u Njemačkoj proveo sam brojne intervjue s nekadašnjim stanovnicima te zemlje i htio sam to iskoristiti kao početak mog istraživanja. Na nesreću, to nije bilo moguće jer je došlo do sukoba osobnosti između mene i osobe koja bi mi trebala biti mentor”, objašnjava pozadinu Yeomans.
Međutim, iako je kao mladi znanstvenik gotovo ostao bez teme koju je pripremao dvije godine u njegovim radovima postojao je i esej o etničkim Nijemcima iz Vojvodine. Napisao ga je tijekom svog diplomskog studija, a jedan od predavača koji je radio u Jugoslaviji nakon što ga je pročitao vrlo mu se svidio.
“Kada je došlo vrijeme da napravim završnu tezu za svoj magisterski studij, htio sam napraviti nešto drugačije, on mi je predložio da odaberem nešto o Jugoslaviji. Mislio sam da bi NDH mogla biti zanimljiva građa za pisanje – taman sam pročitao Titovu biografiju od Richarda Westa koja je sadržavala mnoge zanimljive detalje o ratu i ustaškoj državi. Mislio sam da bi pisanje o kulturnoj politici donijelo nešto novo, jer je bilo jako malo napisano o toj temi. U to vrijeme nisam čitao hrvatski, ali srećom Ustaše su izdavale brojne dnevne novine i na njemačkom, poput ‘Neue Ordnung’ i slično tako da sam koristio njih umjesto nekih drugih izvora”, nastavio je.
Kako je u svom radu postigao to što je i htio – razliku od svega postojećeg – rad se svidio Wendy Bracewell, glavnoj stručnjakinji za Jugoslaviju na njegovom sveučilištu. Ona je predložila da mu taj rad bude baza za disertaciju. “Ostalo je povijest, kako kažu”.
Ante Pavelić za vrijeme NDH
Ono po čemu ga NDH najviše privukao je njezina ekstremna priroda i kompleksnost onoga što se dogodilo u samo četiri godine postojanja. “U UK-u obično ne koristite arhive prije nego počnete raditi na postdiplomskom radu tako da mi je korištenje arhiva bilo potpuno otkriće. Novine i dnevnici daju neku predodžbu o tome kakvi su režimi i društvo bili, ali tek kada dobijete uvid u povjerljive misli i ideje ljudi steknete pravu sliku o tome kakvi su zaista”, kazao je Yeomans.
Ogromnu pažnju posvećuje žrtvama
Bilo je tu također i određene privlačnosti u činjenici što je obrađivao vrlo kontroverznu temu koja nije toliko ‘prožvakana’. Svjedoči kako u to doba, kada je započeo rad na doktoratu, nitko izvan Hrvatske nije bio zainteresiran za tematiku. “Ono što sam radio smatralo se ekscentričnim, čak i ludo odvažnim. Sada ima mnogo više ljudi koji obrađuju ovu temu i također koriste više vrsta interdisciplinarnih i komparativnih pristupa koje sam i ja koristio, tako da je situacija sada puno bolja. I dalje, cijelo vrijeme učim o ustaškom pokretu i NDH te kada pogledam neke od mojih ranijih radova mislim da su bili prilično jednodimenzionalni. Ali to je također priroda isprobavanja novog – radite pogreške”, kazao je.
Ono što je bitno, naglašava, je učiti iz vlastitih pogrešaka te se nada kako on je. “U svakom slučaju, postoji toliko toga o NDH što ne znamo jednostavno zato što je to bilo ignorirano kao tema ozbiljnih istraživanja mnogo desetljeća, tako da sumnjam kako će te tema presahnuti”, rekao je.
Knjige koje je napisao povjesničar Yeomans
Njegov prvi rad na temu NDH ‘Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism’ (Vizije uništenja: ustaški režim i kulturna politika fašizma) objavio je Pittsburgh University Press, 2013. Objavio je i dva dopunjena izdanja:
‘Racial Science in Hitler's New Europe’ (Rasna znanost u Hitlerovoj novoj Europi) Nebraska University Press, 2013. i ‘The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia’ (Utopija terora: Život i smrt u ratnim vremenima Hrvatske), Rochester University Press, 2016.
Njegova nadolazeća knjiga zvat će se ‘The City of the Dead: War and Martyrdom in Fascist Croatia’ (Grad mrtvih: Rat i mučeništvo u fašističkoj Hrvatskoj), na engleskom će je izdati njemački akademski izdavač Harrassowitz Verlag.
“Na početku svog rada uglavnom sam bio fokusiran na kulturnu politiku i intelektualni život, moji noviji radovi su više usmjereni na svakodnevni život, društvenu povijest i obične ljude iako i dalje održavam interes za kulturnu politiku i vjerojatno ću i uvijek jer sam i općenito zainteresiran za popularnu kulturu”.
U svom istraživanju svakodnevnog života NDH, kaže da u radu voli koristiti interdisciplinarni pristup. “To znači da koristim što više različitih izvora: arhivski, novine, tiskovine iz tog perioda, filmovi i filmski žurnali, pisma i korespondencija, a trenutno i mnogo ekonomski podataka. Također mi je sve zanimljivije korištenje usmene povijesti i intervjuiranje kao i memoari i autobiografije. Moja nova knjiga o mučeničkoj kulturi, na primjer, uključuje cijelo poglavlje o mentalitetu žrtve i načinima kojima su preživjeli masovna zvjerstva i genocid – koristim primjer tri masakra u Glini – procesuiraju ta sjećanja na načine koji su često zbunjujući, kontradiktorni i problematični, što ne znači da nisu u osnovi istinita.
Progon nepodobnih za NDH
“Mnogi povjesničari, vjerujem, koriste svjedočanstva na vrlo pojednostavljene i nemaštovite načine. Gledaju ih samo s aspekta točnosti ili uvjerljivosti (je li se to stvarno dogodilo, je li ta tvrdnja pouzdana, hoće li tvrdnja A potvrditi tvrdnju B?). Ja radije gledam značenje iza svjedočanstva: za mene je ne toliko bitno što osoba kaže, nego kako to misli i kako se osjeća. Često nam svjedočanstva žrtava ne može otkriti mnogo o tome što se dogodilo, ali mogu nam reći kakav je bio osjećaj”, uvjeren je u svoj pristup Yeomans.
Iznenadio ga je razmjer sukoba u svim smjerovima
Ono što smatra svojim najvećim otkrićem je razmjer kaotičnosti NDH. “Moje glavno otkriće u istraživanjima je, vjerujem, saznanje točno koliko je kaotična, podijeljena i frakcionirana zapravo bila NDH i Ustaški pokret. Mislim, znao sam da su bili, ali što me stvarno začudio je opseg toga. Ustaški režim je 1941. pokrenuo rat protiv Srba, Židova, Roma kao i protiv antifašista Hrvata i Muslimana, liberala, slobodnih masona, seksualnih manjina i drugih ‘neželjenih elemenata’ – ali također su bili i u ratu među samima sobom do masovnog istrijebljenja.
Ante Pavelić je zavađao te frakcije među sobom ali to mi je bilo manje zanimljivo, ono što sam pokušao saznati je što se događalo na osnovnoj razini. Stvarno, nije postojala takva stvar poput ‘ustaškog režima’: umjesto njega to je bila disperzirana i raznolika kolekcija frakcija i internih skupina koje su se borile za vlast pod jednom središnjim oznakom.
Sve glavne kulturne inicijative ustaškog režima koje sam najprije iznio u svojoj prvoj knjizi Vizije uništenja – radikalni ekonomski program nacionalizacije, oduzimanja i ekonomskog uništenja; novi ustaški muškarac i žena; druga revolucija; i povratak Revoluciji krvi kojoj se pokret vratio na kraju – dok se stanje raspadalo iznutra i za vrijeme kojeg se pokret okrenuo protiv samog sebe – te frakcije su vodile međusobne borbe. Toliko je onoga što je država radila zbog pokušaja da jedna frakcija ukloni ili zamijeni drugu: umjereni, tvrdolinijaši, veterani, mladi, radikali, konzervativci.
Druga stvar koju sam otkrio i o kojoj pišem u svojoj novoj knjizi je opseg kojeg je vlast ustaškog pokreta imala u građanskom ratu. Ne samo u građanskom ratu između Hrvata fašista i ultradesničara s jedne i Hrvata antifašista s druge strane, nego i generacijski i klasni ratovi unutar samog pokreta. S podjelama između mladih članova i veterana koje su bile posebno oštre. Ustaški pokret pokrenuo je mnoge kampanje – na primjer, protiv kapitalizma, protiv manjina, protiv vrijednosti srednjeg sloja – koje su se potpuno otele kontroli i kojima su proveli iduće četiri godine pokušavajući ih zauzdati ili obrnuto.
Treća stvar koja mi je postala jasna i koja me iznenadila je do koje su se razine obični, bazni članovi pokreta ulagali u vlastitu propagandu i kako su stvarno vjerovali kampanjama za kulturnom i nacionalnim čišćenjem. Za mnoge to nije bila samo propaganda ili priča, to je bio način života”, istaknuo je tri stvari koje je smatra svojim najvećim otkrićima.
Za kraj razgovora ostavili smo njegovo obraćanje hrvatskim političarima, bilo je to, nakon što je krajem 2016. postavljena spomen ploča HOS-a na kojem se našao sporni pozdrav ‘Za dom spremni’. Objasnio je zašto je poslao otvoreno pismo adresirano na premijera i predsjednicu.
“Povijest ne bi trebalo gledati kao nešto preko čega treba prijeći nego nešto s čime se treba suočiti i pomiriti. Sve nacije imaju svoju tamnu povijesti: Britanija se bori s naslijeđem kolonijalnog genocida; Francuska ima problema s dekolonizacijom i nacističkom okupacijom.; Srbija ima izazove sa svojom ulogom u masovnim zločinima koje je počinila srpska paravojska u ratovima devedesetih i Nedićevim režimom. Naravno, Hrvatska ima svoje izazove, djelomice vezane uz ratove devedesetih ali i s nasljeđem ustaškog režima. Vrlo je veliki problem kada lokalne vlasti odluče preimenovati kulturne centre zato što je njihovo originalno ime označeno kao ‘kontroverzno’ i ‘razdorno’ ako odaje počast žrtvama masovnog grozota.
Jasenovac
Također je vrlo veliki problem kada lokalne vlasti dopuštaju koncerte rock pjevačima koji pripadaju radikalnoj desnici i koji slave ustaše. Slično tome, također je problematično kada političari posjete Yad Vashem i s velikom tugom pričaju o Holokaustu, a kad dođu doma povlađuju političkim nasljednicima onih koji su provodili Holokaust ili čak inzistiraju da ti ljudi nisu fašisti, nego patrioti. Ili, još gore, kada predlože izgradnju spomenika Holokaustu kao način da preprave povijest Holokausta u njihovoj zemlji. Ne možete biti anti-fašist u inozemstvu, a fašist kod kuće.
Hrvatski mainstream tisak,moram reći, je daleko eksplicitniji u ispitivanju ekstremnog nacionalizma i revizionizma nego, na primjer, ekvivalentna štampa u Srbiji. Ali trenutno, sve države bivše Jugoslavije koriste povijest kao oružje jedna protiv druge, a mnogi povijesni instituti širom regije održavaju na životu te destruktivne nacionalističke narative. Ono što bivšoj Jugoslaviji treba je, vjerujem, stalni institut koji će okupljati akademike iz cijele regije i šire kako bi istraživali ta pitanja u profesionalnom, a ne ideološkom okruženju, stavljajući žrtve u središte priče i da bi, što je više moguće, došli do dogovorene verzije prošlost.
Prije godinu i pol pisao sam u Balkan Insightu da je najučinkovitiji način za obračunavanje s revizionizmom Holokaust ai ustaške nostalgije u Hrvatskoj, takav da se o Holokaustu i okupaciji razgovara na emocionalno- poistovjetljiv način, sa žrtvama u središtu priče. Zato sam i ohrabren i ne čudi me što je film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ izazvao tako snažnu i pozitivnu reakciju u Hrvatskoj. Većina Hrvatske, smatram, i dalje ostaje anti-fašistička unatoč povećanom isticanju ustaških apologista u kulturnom životu. ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ napravio je više za pobijanje laži i mržnje nego bilo koji broj akademskih napisa. Povjesničari Holokausta u bivšoj Jugoslaviji također bi dobro postupili da zainteresiraju čitatelje na sličan način, onaj koji se obraća emocijama isto kao i intelektu”, zaključio je Rory Yeomans.
(Jutarnji.hr)
