Enes Ratkušić: Igra oko hodžinog jorgana

Kako objasniti da je zainteresiranost za poziciju na ovom nivou zakonodavne vlasti posebno izražen. Ono što se, također, da jasno uočiti jeste činjenica da je zainteresiranost za fotelju u Predsjedništvu BiH u potpunom neskladu sa izjavama kandidata, posebno obećanjima koja šalju prema javnosti.

Ovdje, naravno, mislim isključivo na bošnjačke kandidate za državni vrh. Kandidati za hrvatskog odnosno srpskog člana državu BiH spominju tek sporadično, uglavnom u kontekstu apstraktnih naklapanja o evropskim integracijama.

No, takve priče su, ma kako to apsurdnim izgledalo, manje problematičnije od obećanja da se u Predsjedništvu namjeravaju angažirati kako bi zemlju izvukli iz ekonomske i političke krize. Ako već imaju takve ambicije onda bi zainteresiranim za ulazak u Predsjedništvo BiH bilo daleko pametnije da su kreativnu energiju i sposobnosti ostavili za uloge federalnog ili kantonalnih premijera, pozicije u vladama na raznim nivoima vlasti, a ne da se s tolikim žarom bore oko funkcije čija su ovlaštenja preslaba, skoro nikakva za takve vrste obećanja.

Navedeni nesklad kao i zainteresiranost za bošnjačku fotelju u Predsjedništvu BiH u ovako izraženoj mjeri upućuje samo na zaključak da je cijela strka, ipak, uzrokovana bitno drugačijim razlozima.

Na taj način rezoniraju oni koji ne grebu po površini i zaključke ne izvode iz saopćenja, izjava, širina protokolarnih osmjeha i sličnih detalja koji prate “moderne” političke promocije.

No, upravo iza tog nesklada između obećanja i mogućnosti uzrokovanih ingerencijama funkcije koju namjeravaju zgrabiti, leži cijeli smisao ove strke, koju je svojom kandidaturom najprije ozvaničio bivši reis-ulema dr. Mustafa Cerić. On je potegao priču o izvlačenju zemlje iz krize, iako svako iole upućeniji dobro zna da se Predsjedništvo BiH ne bavi unutrašnjom nego vanjskom politikom.

Slučajni izbor

Pitanje je, naravno, da li Cerić, koji je na poziciji ranijeg šefovanja u Islamskoj zajednici odlučivao i o najmanjim sitnicama, može razumjeti filozofiju zakonskih ograničenja, nadležnosti, proceduralnih limita itd. No, to je najmanje bitno. Ono što je u cijelom slučaju daleko važnije jeste činjenica da cijeli problem zapravo i jeste u izboru bošnjačkog člana, i to baš u kontekstu vanjske a ne unutrašnje politike.

Izbor bošnjačkog člana Predsjedništva BiH nema skoro nikakve veze sa borbom protiv ekonomske i političke krize. S druge strane, niko od kandidata za ovu funkciju nije “slučajan izbor”. Ipak, Cerićeva kandidatura je u kontekstu razumijevanja glavnih razloga stampeda prema fotelji bošnjačkog člana Predsjedništva BiH daleko najilustrativnija, najpodesnija za dešifriranje prave prirode cijele strke.

Problem je samo što je priroda medijskih obrada koje su u kontinuitetu preferirale nebitne detalje Cerićeve dunjalučke pojavnosti, u najvećoj mjeri prikrivale suštinu njegovog političkog identiteta i ambicija. Preferiranje kritika koje su dolazile sa Fakulteta islamskih nauka (FIN), od grupe ljudi zavidne obrazovne širine, koji s razlogom nisu podnosili njegovu ekscentričnu figuru, unosilo je samo dodatnu zabunu u razumijevanje prave prirode njegove “preangažiranosti”.

Taj aspekt je, dakako, značajan, ali nije i jedini. Jer, kad čovjek uđe u politiku uvjeren da bi taj posao mogao valjano obavljati, uzgred osigurati i vlastitu egzistenciju, onda je to sasvim normalan motiv. Ali, kad čovjek umisli da će društvo bez njega krenuti u strmoglav, da će se ukoliko se baš on ne angažira raspasti, urušiti, nestati sa historijske pozornice, onda je to oboljenje, alarm za psihoterapeutske intervencije gotovo egzorcističke naravi.

Činjenica, međutim, da postoje ljudi koji ne mogu zamisliti život bez funkcije, opredjeljuje djelovanje onih drugih, koji upravo takve traže. Takav moralno-psihološki profil je jako tražen od strane stvarnih kreatora političkih procesa i tokova. Zato je registriranje odnosno njihovo prepoznavanje, otkrivanje “novih talaneta” najvažnija faza političkog marketinga, jer takvi profili su najpodesniji za realizaciju političkih programa i planova.

Samo neupućeni i naivni misle da se logika političkih zbivanja odvija po šablonu kandidati se prijavljuju – glasači biraju, da iza cijelog paravana te estrade nema scenarista i režisera, da je politički angažman isključivo stvar ličnog izbora, uz podršku supruge i orkestralno navijanje rodbine. Režiseri su tu da pronađu ličnosti uvjerene da su kosmički predestinirani spašavati društvo od nedaća i opasnosti. Oni su tu da ih prepoznaju, angažiraju, da im ojačaju uvjerenja o posebnim moćima i sposobnostima, da ih uklope u vlastite programe.

Kome i zašto smeta Turska?

Drugim riječima ispred nas se ne odvija bilo kakav spontani proces. To je najmanje borba za bošnjačku fotelju u budućem sazivu Predsjedništva BiH. Što se kreatora u ovom slučaju tiče, njih treba tražiti iza paravana ne samo bosanskih zbivanja nego i političkih prilika u istočnoj polovini nekadašnje države, dakle, u Srbiji. Bez takve vrste poniranja svaka analiza suštinski ostaje samo naivna priča.

Šta se to toliko važno događa u ovom dijelu Balkana?

Evidentno je da je Turska na navedenim prostorima ostvarila ekspanzivan ekonomski uticaj, koji se nimalo ne sviđa Evropskoj uniji, pogotovo njenim finansijskim institucijama i lobijima. Zato će Evropa oličena u njemačko-britanskoj koaliciji učiniti sve da ih u tom pohodu zaustavi.

Naravno, ne zbog nekakvih strahova koje naivni i dobro plaćeni balkanski demagozi vežu za osmanlijske pohode, naklapajući o nečemu što sa stvarnosti nema veze. Ekonomski i politički interesi su u pitanju. Na evropskoj političkoj instalaciji u liku Aleksandra Vučića je da tu ekspanziju u Srbiji zaustavi, po svaku cijenu. I arapskim sredstvima ako treba, što on revnosno i čini. Njegova priča o „Beogradu na vodi“, čije bi podizanje bilo realizirano arapskim novcem, na najbolji način demantira demagoge koji ovaj dio Evrope zastrašivaju nekakvom ekspanzijom islama.

U čemu je, onda, poenta? Zbog čega bi turski kapital bio nepoželjan, arapski
dobrodošao, iako se i u jednom i u drugom slučaju radi o muslimanima, pitanje je koje se razložno nameće?

Odgovor, ma kako to na prvi pogled izgledalo, nije nešto posebno kompliciran. Arapski kapital je pod kontrolom Engleza, Amerikanaca, bolje rečeno svakog osim Arapa. Turski kapital kontroliraju Turci, lišeni bilo kakvog tutorstva. Eto, tu je cijeli problem. Pojednostavljenim jezikom rečeno Turci rade dok Arapi spavaju, mirno posmatrajući kako drugi gospodare njihovim resursima, ostavljajući im mrvice. Na toj ležaniji, međutim, i pristajanju na podređeni položaj Zapad nastoji definirati i odnos prema Turcima, ali oni ne trpe džeparenje.

Drugim riječima, Turci djeluju izvan tih podaničkih gabarita koje je nametnula zapadna logika oplodnje kapitala. Zato im Erdoganov koncept smeta. Zato mu pakuju proteste, zabeluhavajući svijet pričama kako Turska nije demokratska zemlja i drugim trivijalnostima.

Svjetski moćnici hoće Tursku kao dužnika, a ne kao državu koja se drznula da MMF-u pozajmljuje viškove ostvarenih prihoda. A mediji i nevladina udruženja su tu da isticanjem njihovog odsustva volje za organizacijama gay parada i sličnih “demokratskih” besposlica, prikrivaju toliko očigledna svjedočanstva o spektakularnoj ekonomskoj ekspanziji, koju svijet zasnovan na “zakonima” prevare ne može da proguta.

Ono što je, međutim, najgore u cijelom slučaju jeste činjenica da kapital o kome Vučić priča nikad neće doći u Srbiju. Zapravo, doći će samo mrvice. Veliki novac i ulaganja su samo šarena laža koja iz Srbije ima potisnuti turske poslovne inicijative. Čim ih potisnu priča s arapskim kapitalom će biti nastavljena po logici da je on potrebniji Britancima, Nijemcima ili Francuzima, dok će Srbija i dalje stenjati u grču ekonomske besperspektivnosti.

Mrtvozornik za Srbiju

Utjehu za to vrijeme pružat će im ohrabrujući izvještaji raznih evropskih komisija u kojima će se javnom mnijenju podastirati da je Srbija napravila još jedan značajan korak prema evropskim integracijama.

Mrtvozornik za Srbiju je, dakle, pronađen, ali kako su Turci sve više poslovno i investiciono prisutni i u Bosni, valja ga i tu pronaći i ustoličiti. Zato je sva logika evropskih intencija svedena na pronalazak bosanskohercegovačkog Vučića.

Potraga za njim uostalom traje već dvije godine. Prvo je pronađen u Zlatku Lagumdžiji, ali je takva ideja odbačena, zbog njegovih sve češćih motanja po Turskoj. Nakon Lagumdžije ugledali su ga u Radončiću, na kojeg se tipovalo s obzirom da je otvoreno legitimirao svoj animozitet prema turskim inicijativama, bez obzira na njihovu prirodu. No, on se pokazao lošim implementatorom?!

Pošto plan “A”, koji je imao biti realiziran preko protesta, te, zbog početničkih grešaka, nije uspio, aktiviran je plan “B”. Ali, kako realizacija ovoga puta ne bila prepuštena slučaju, eventualnim iznenađenjima, u kombinaciji se pojavio glavom i bradom i Mustafa ef. Cerić.

No, da li je on uistinu “glavni kandidat” ili vrsta ispomoći, teško je u ovom trenutku sa sigurnošću reći, mada su svi kandidati za bošnjačkog člana budućeg saziva Predsjedništva BiH istrčali na pozornicu.

Ono što je neupitno jeste činjenica da je bivši reis-u-lema u ovom trenutku jedan od glavnih saradnika na projektu sklanjanja Bakira Izetbegovića, zainteresiranog za još jedan mandat u Predsjedništvu BiH, odnosno njegovog pospremanja u arhiv političke prošlosti, jer on previše koketira s državom koja se ne uklapa u obavezujuće ekonomske trendove “dužničkog ropstva”.

Na koncu, Cerić je odavno legitimirao vlastiti animozitet spram Turske, nakon što svoje i ambicije sandžačkog muftije Muamer ef. Zukolića nije uspio uglaviti u interese turske države. Takav njegov kurs je, očito, dobro pročitan u Londonu, Briselu, ali i u Berlinu, gdje se pojavio ovih dana i navodno govorio u Bundestagu.

Na pojedinim medijima je, naravno, da eventualno oštrije intonirane kritike na račun njegove kandidature amortiziraju na razne načine, što oni vrlo revnosno i čine. Jedan od načina bio je da se javnosti ponavlja da je to njegovo legitimno pravo, u skladu sa savremenim demokratskim standardima. Takva priča je, dakako, sama po sebi suvišna.

Nabacivanje glasova

Naravno, da ima pravo, i, naravno, da je ono legitimno. Ali, kad se tome dodaju lijepo upakovane nebuloze, kako Cerić nije jedini koji je iz medrese zakoračio u politiku, onda je jasno u kom pravcu ide cijela ta kampanja. Jer, kao takva uistinu je najobičnija obmana!

Ni Haris Silajdžić, ni Safet Halilović ni Enes Karić ni Salmir Kaplan niti ostali sa liste, koja se podastirala javnosti, u politiku nisu došli iz medrese. Medresa je samo srednjoškolska stepenica njihovog obrazovanja, zbog čega ju je besmislica preferirati presudnom.

Što se opservacija sa druge strane, izvan bošnjačkog kruga, one su, također, podređene istom cilju. Intonacija takvih kritika je više nego prepoznatljiva. S te strane bivši reis-ulema se napada kako bi kod bošnjačkih glasača izazvao revolt. Takve kritike mu suštinski “nabacuju” glasove, po nekoj logici stvari rezerviranih za Izetbegovića zbog kojeg iskreno rečeno i jeste cijela strka. Bez obzira na umjerenu politiku, otvoreno zalaganje za evroatlanske integracije, evropski pokrovitelji nisu sigurni da bi on mogao održavati već spomenuti zid, koji su Turci u dobroj mjeri izbušili.

Ne treba podcjenjivati ni jednog kandidata u utrci za budućeg bošnjačkog člana Predsjedništva. No, iako mu mediji ne daju neke posebne šanse on je suštinski gledano najozbiljniji protivnik Izetbegoviću, kao i svakom drugom kandidatu za kojeg se opredijele režiseri cijele ove predstave, ukoliko to, naravno, glavom i bradom nije upravo on. Konkurencija je jaka, jer veliko je pitanje kako će glasači razumjeti cijelu igru.

Ne zaboravimo da se u Bosni puno toga događa uinat. Pitanje je samo da li bi Cerića, formatiranog na osamnaest, mogla zadovoljiti ta mizerija od četiri godine vladavine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Klix.ba