Emir Hadžihafizbegović za Faktor: Primitivizam je naš najveći problem

Loša socijalna karta nikada ne smije biti alibi za primitivizam. Nemam para, izvrnem djeci ljulju na Vilsonovom; nemam para, bejzbol palicom polupam poštanske sandučiće u svom haustoru; nemam para, zagrebem komšiji nova kola koja je kupio. Djeca šamaraju profesore, krvavi su nam bajrami, tinejdžeri u četiri ujutro hodaju pijani po Sarajevu i ostalim bh. gradovima

Razgovarala: Merima Čustović

Plavo-žute nijanse, kao one na zastavi jedine nam domovine, posljednjih mjesec i po vode u čaroliju Kamernog teatra 55. Za patriotski ulazak u svijet dasaka koje život znače, a koji je donedavno ličio na smetljarnik, „krivac“ je proslavljeni glumac i patriota Emir Hadžihafizbegović, koji je od 13. oktobra na čelu ovog hrama kulture, a u čijem je glumačkom ansamblu inače već 11 godina.

Vizuelni identitet Kamernog teatra upotpunio je i vraćanjem u fokus njegovog osnivača, velikog Jurislava Korenića, čije fotografije je postavio na značajna mjesta, a inicirao je i pokretanje manifestacije “Dani Jurislava Korenića”, na kojoj će nagrada za najboljeg glumca nositi ime po sjajnom Žanu Maroltu, glumcu koji je ostavio neizbrisiv trag u Kamernom tetaru i bh. glumištu.

-Sve što radim u životu, od posvećenosti pravljenju neke gastronomske delicije, pa do glavne uloge u teatru i filmu, radim uz maksimalnu koncentraciju i sa gasom do daske. Tako je i u ovih manje od dva mjeseca na mjestu upravnika Kamernog teatra 55. Dugo igram na ovoj sceni, znam sve uposlenike, kolege glumce posebno, tako da ne startam kao neko ko je u Kamerni teatar pao s Marsa. To je zdrav kolektiv, sjajna povijest, 300 pozorišnih premijera, velike predstave, umjetnici, turneje, nagrade… Ali, naravno, ima se šta popravljati i raditi. Spomenuli ste na početku taj morbidni prolaz, i to je prvi kontakt publike s našim teatrom. Smeće, smrad, psi lutalice, prljavi zidovi i još ko zna šta, upregli su me u prvi posao a to je vizuelni identitet teatra. Također, renoviramo garderobe, glumački studij, hodnike, mijenjamo logotip teatra… Sve to ostavlja me na poslu skoro dvanaest sati u toku dana. Sve ono što je mene u mom teatru frustriralo kao glumca, pokušavam promijeniti kao rukovodilac. Mislim da je početak marta iduće godine, vrijeme kada ćete dolazeći u Kamerni teatar 55, ulaziti u jednu predivnu bajku o pozorištu, kaže Hadžihafizbegović na početku razgovora za Faktor.

FAKTOR: Kakav koncept rada mislite uspostaviti kada je u pitanju repertoar?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Koncept rada na finalnom proizvodu svakog pozorišta zvanom predstava, još usvajam. Konsultujem se sa svojim dramaturgom, šefom marketinga, mladim rediteljima, svršenim dramaturzima ASU i sklapam već načelne dogovore i koprodukcije s pozorištima u regiji: Zagreb, Beograd, Kopar, Skoplje. Pored mojih saradnika u teatru pokušavam usvojiti kvalitetne savjete i od onih koji su za pozorište senzibilirani i vole Kamerni teatar. Svojim malim, da ih tako nazovem amandmanima, pomažu mi i Elmir Jukić, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Dino Mustafić, prijetelji iz MESS-a, Abdulah Sidran, Zlatan Ibrišimović, Maja Bektašević i Mirvad Kurić. Zašto ne? Zašto ne osjetiti bilo našeg konzumenta i pametnih ljudi u gradu Sarajevu? Drago mi je kada u teatru vidim i filmske radnike. Danis Tanović nam je bio gost na premijeri predstave ‘’Naš razred’’, Dine Mustafića. Bilo je lijepo vidjeti našeg velikog reditelja u pozorišnoj publici. Sve to je koncept o kome si me pitala. Pokušat ćemo razotkriti jednu enigmu koja kruži kulturnim ambijentom u Sarajevu, a to je da su zadnjih godina vrata teatara bila zatvorena za mlade reditelje i dramaturge sa akademije. Također, želim afirmirati i postavljati tekstove naših zaboravljenih bh. pisaca, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Branka Ćopića, Nedžada Ibrišimovića, Ahmeda Muratbegovića… Zašto, na primjer, poslije više decenija ne igrati dragog nam Petra Kočića i njegovog „Jazavca pred sudom’’? U mom mandatu više neće biti glomaznih scenografija i tone željeza. Tu će se igrati najteži i najbolji žanrovski teatar, a to je psihološki realizam.

FAKTOR: Činjenica je da je kultura u BiH u teškoj situaciji. Šta učiniti?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Zvoni nam alarm kao državi da shvatimo kako je kultura najbolji promotor države. Vrlo brzo neoliberalni kapitalizam u svoj svojoj surovosti, progutat će raznolike bosanskohercegovačke resurse. Ta sudbina čeka i cijelu regiju. Nakon banaka, struje, mobilne telefonije, vode, pašnjaka, koje će nam poklopiti trilateralne komisije, šta će ostati? Pa, ostat će nam naš kulturni identitet. Mogu nam odnijeti mobilnu telefoniju, ali ne mogu sevdalinku i Sidrana. Mogu nas unajmiti da im za satnicu od četiri eura pravimo kačkete za golf i tenis, ali ne mogu uzeti i prisvojiti „Baštu sljezove boje“, Branka Ćopića, slike Safeta Zeca i Mersada Berbera, te pjesme Davorina Popovića. Mogu nam dizati kamate na lihvarske kredite ali ne mogu iz moje sobe iznijeti Zlatnog lava iz Venecije. Dakle, buduće granice evropskih zemalja bit će omeđene kulturnim međama. E, to država još nije prepoznala. Jeste udar na državu paljenje Predsjedništva BiH, ali ništa manji udar nije zatvaranje Zemaljskog muzeja. Raduje me svaki arhitektonski trijumf u mojoj zemlji. Lijepo je vidjeti 100 kilometara novog autoputa, od Zenice do Pazarića. Ali nikad nećemo biti ozbiljna država dok nam ljudi poput Abdulaha Sidrana žive u egzistencijalnoj panici. Kultura je mnoge zemlje spasila od nestajanja, a ja molim Boga da otvori oči onima koji odlučuju i da stotine miliona nečega stave u tu hazmu koja se zove kulturna sehara BiH. Isti krik puštam i za sport, da sada ne elaboriram o njemu sve ispočetka.

FAKTOR: Imamo sve, ali kao da to ne znamo iskoristiti. Zašto? Je li u pitanju neznanje ili nekome odgovara ovakvo stanje?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Kada je Gospodar svih svjetova, u pećini Hira spuštao prve riječi, posljednjem Božijem poslaniku, Muhammedu a.s., to su bile riječi: “Ikre, bismi rabbike – Uči i čitaj u ime Boga“. Pa, ima li jasnije poruke od ove Božje poruke koja nas spašava od neznanja i primitivizma? Učenje, znanost, pamet, etika, moral, vjera, sve to danas baštinimo na kašičicu. Spalio sam iluziju da politika može donijeti neku ekstremnu blagodat ljudima na planeti. Ta se misao disperzira i na Bosnu i Hercegovinu. Ali duboko vjerujem da moramo pristupiti deprimitivizaciji našeg društva. Od haustora do parlamenta.

FAKTOR: Na šta tačno mislite kada kažete „deprimitivizirati“?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Primitivizam je trenutno najveća boljka bh. društva. On porađa mnogobrojne loše ljudske osobine. Pohlepu, licemjerstvo, laž, zavidnost. Primitivizam porađa fašizam, nepotizam i korupciju. Sve kreće od primitivizma. Loša socijalna karta nikada ne smije biti alibi za primitivizam. Nemam para, izvrnem djeci ljulju na Vilsonovom; nemam para, bejzbol palicom polupam poštanske sandučiće u svom haustoru; nemam para, zagrebem komšiji nova kola koja je kupio. Djeca šamaraju profesore, krvavi su nam bajrami, tinejdžeri u četiri ujutro hodaju pijani po Sarajevu i ostalim bh. gradovima. Jednostavno, najveći bh. problem u ovom trenutku je primitivizam. Nije ni ekonomija, nije ni raskol između političkih partija, nije ni Dodik, ni treći entitet. Kako budemo radili na deprimitivizaciji društva mi ćemo se bolje osjećati. Krah obrazovnog sistema, ruinirana porodica i osiromašeno društvo, jesu racionalno uporište za nered, ali ako iz sebe izvučemo ono najbolje, i ako budemo obavili razgovor sami sa sobom, stvari se mogu jako popraviti. Kada dignete papir s ulice i bacite ga u kantu za smeće, popravili ste svijet.

FAKTOR: Ko su krivci za takvo stanje u društvu?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Naš je narod dobar koliko je zapušten. Govorim o Bošnjacima. Jer narod je kao automobilski motor. Uzmite najnovijeg mercedesa i stavite ga u garažu 20 godina. Neka mu je pun rezervoar, siđite poslije 20 godina i probajte ga upaliti. Nema šanse. Dakle, imam svoju teoriju na koju se mnogi ljute, a to je da je naš narod zapušten od strane dvije institucije. A to su najača bošnjačka stranka i Islamska zajednica. Član sam i SDA i IZ, i obje institucije jako volim, i imam pravo da ih kritikujem, jer smatram da nisu odgovorili na historijsku zadaću koja je pred njima postavljena. I da ne budem do kraja ljut, čini mi se da neki novi vjetrovi pušu sa reisom Kavazovićem i sa Bakirom Izetbegovićem, novim predsjednikom SDA.

FAKTOR: Kako popraviti stanje?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: U svim društvenim segmentima moramo ponovo uspostaviti sistem vrijednosti. Ovdje vlada teorija ublehe. Na ovim prostorima da bi bio omiljen moraš biti prosječan. Isplati se nekad poturiti leđa, najlakše je živjeti neki personalni hedonizam. Naše stranke su gotovo zaboravile na malog običnog čovjeka, one žive paralelne svjetove. Naravno, ima tamo i jako čestitih ljudi. Moramo se baviti i politikom, ne smije se praviti otklon od nje. Biti oportun u politici znači praviti manevarski prostor zombijima.

FAKTOR: Kada već govorite o politici, poznato je da ste zamrznuli svoj politički angažman, iako ste i dalje član stranke SDA. Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnoj koaliciji SDA-SBB?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jako dobro. Podržavam tu koaliciju i radujem joj se. Znate, kada „Samo sloga Srbina spašava“ to je legitimna povijesna konstanta. Kada se organizira Hrvatski sabor ujedinjenja u Mostaru i na njemu donose odluke o zajedničkoj platformi djelovanja Hrvata, i to je nužna politička opcija jednog naroda u BiH. Ali, kad se udruže dvije najjače bošnjačke partije, i to na fonu ekonomskog, a mnogo manje nekog nacionalnog konteksta, eto homogenizacije Bošnjaka i uznemirenosti susjeda. Naravno, bio bih najsretniji da se u vremenima koja dolaze, BiH kao društvo ne determinira u kontekstu nacionalnih grupacija i da po uzoru na moderne razvijene demokratije, razvijamo državu Bosanaca i Hercegovaca sa punom slobodom vjerskog i religijskog života. Riječ „ključ“ je stoljetni balast moje domovine. Zaista sam odgajan i oslobođen bilo kakve vrste predrasude i moj život je Krležina rečenica, da je „pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda“. Nemam nikakav problem s tim da narednih 100 godina, Bosnu vode ljudi koji nisu Bošnjaci. Bosna se od Berlinskog kongresa 1878. godine ne može riješiti tog morbidnog nacionalnog ključa. Ali, kako je optimizam zdravlje duše, siguran sam da će generacije koje dolaze taj ključ najzad baciti u neku šikaru, močvaru i nikad ga više ne potezati. Što se naroda kome ja pripadam tiče, mislim da su bosanski muslimani najfrustriraniji narod u Evropi. Cijela ova islamofobija, terorizam, kolone izbjeglica refelektuju se na mentalni sklop bosanskih muslimana. Eto još jednom uporišta da koalicija za koju ste me pitali, nije samo proizvod nekog pseudo-etno konteksta, nego je potreba da u ovim vunenim vremenima bosanski muslimani imaju neke zajedničke imenitelje.

FAKTOR: Kakvi su Vaši glumački planovi u narednom periodu?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: U narednom periodu snimam dva igrana filma, oba u Sarajevu. Najzad je došlo i vrijeme za realizaciju igranog filma „Žaba“, u režiji Elmira Jukića, i svi smo zbog toga veoma sretni. Prva klapa filma treba pasti početkom januara u Refresh produkciji i sa producentom Ademirom Kenovićem. Snimanje filma gotovo da se poklopilo sa jubilarnom 200-tom „Žabom“ koju igramo u decembru u Kamernom teatru 55. Zaista je impozantna ta priča sa našom „Žabom“ koju igramo već sedam godina, kako u Sarajevu tako i u regiji, i po evropskim scenama, i bit će zanimljivo cijelu tu teatarsku priču prenijeti na celuloidnu traku. Drugi film koji radim je film Alena Drljevića „Muškarci koji ne plaču“. Alen Drljević je napisao scenarij i režira film. Producent je filmska kuća Deblokada i snimanje bi trebalo početi u drugoj polovini aprila 2016. godine. U filmu još igraju Miki Manojlović, Ivo Gregurević, Boris Isaković, Leon Lučevac, Goran Bogdan i Ermin Bravo. To je potresna priča o ljudima iz rata koji su pripadali raznim vojnim grupacijama. Svi se okupljaju u jednom terapeutskom centru i tu počinje zaplet.

FAKTOR: Radite i na filmu o Edinu Salahareviću, sjajnom mladom košarkašu koji je mučki ubijen u logoru Sušica, u Vlasenici ratne 1992. godine?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Da, to je nešto što pokušavam raditi u medijskoj ilegali i ne pričati puno o tom projektu jer je cijela ta priča do te mjere potresna, teška da mi se nekako čini da joj do premijerne izvedbe ne treba davati veliku medijsku pozornost. Dokumentarni film o Edinu radim zajedno sa Sašom Lugonjićem, tv novinarem sa zagrebačke Nova TV. Prije nekoliko dana dobili smo i producenta, a to je producentska kuća F.I.S.T. i gospodin Davor Pušić. Nadamo se premijeri ovog filma na Sarajevo Film Festivalu 2016. godine.

(Faktor.ba/Foto: I. Šebalj)