Eldar Dizdarević: Zašto nacije propadaju?

Odgovor je jednostavan: institucije, institucije, institucije. I to sve institucije. I političke i ekonomske, zdravstvene, obrazovne… Po Acemogluu i Robinsonu, postoje pozitivne, inkluzivne institucije, koje svojim radom vode do blagostanja u državi, te negativne, to jest ekstraktivne institucije (pri čemu se ekstraktivan definiše kao pridjev izvlačan, odnosno koji izvlači, koji vadi) zbog čijeg djelovanja države propadaju. “Nacije propadaju onda”, piše oni, “kad ekonomske institucije koje imaju podršku ekstraktivnih političkih institucija, koče, pa čak i zaustavljaju ekonomski rast zemlje”

Postoji jedna sjajna knjiga pod nazivom “Zašto nacije propadaju” američkih autora Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona koju bi obavezno trebali pročitati svi ovdašnji političari. Razlog za čitanje nije samo činjenica da je prvi pomenuti autor profesor ekonomije na MIT-u (Massachussets Institute of Technology), a drugi politolog i ekonomista sa Harvarda. U knjizi se veoma slikovito opisuju razlozi zašto naprimjer od dvije države na istom geografskom području, sa istim brojem stanovništva, istim prirodnim bogatstvima i slično… jedna napreduje i razvija se, dok druga propada.

Acemoglu i Robinson na osnovu brojnih primjera daju odgovor na pitanje zašto nacije propadaju. Odgovor je jednostavan: institucije, institucije, institucije. I to sve institucije. I političke i ekonomske, zdravstvene, obrazovne i tako dalje. Prema njima, postoje pozitivne, inkluzivne institucije, koje svojim radom vode do blagostanja u državi, te negativne, to jest ekstraktivne institucije (pri čemu se ekstraktivan definiše kao pridjev izvlačan, odnosno koji izvlači, koji vadi) zbog čijeg djelovanja države propadaju. “Nacije propadaju onda”, piše oni, “kad ekonomske institucije koje imaju podršku ekstraktivnih političkih institucija, koče, pa čak i zaustavljaju ekonomski rast zemlje.” Autori navode niz primjera od starog Rima do danas. Naprimjer, svi Egipćani intuitivno znaju zašto su se prije nekoliko godina okupili na trgu Tahrir kako bi svrgnuli Mubaraka. Egipat je bio siromašna zemlja zbog toga što je njom vladala uska elita koja je posredstvom raznih institucija društvo uredila i organizirala tako da koristi samo njoj nauštrb cijelog preostalog stanovništva.

Sa ovom tezom na umu ostavit ćemo sada po strani pomenutu knjigu i okrenuti se našoj svakodnevnici. Da li je Bosna i Hercegovina prosperitetna i bogata zemlja? Nije. Ni jedno ni drugo. Ko je kriv za to? Sudeći prema knjizi, krivci su sve naše institucije. Pogledajmo sada par primjera koji svjedoče tome u korist. Imamo, naprimjer, Centralnu banku BiH. Njena je uloga u bh. ekonomiji cijelim nizom zakona jako ograničena, tako da ova monetarna institucija uopšte ne može prema zakonu da provodi mjere monetarne politike?! Ona ne može uticati na lokalnu ekonomiju, na ponudu i ograničenje ponude novca u opticaju, a sve se na kraju priče o Centralnoj banci svodi na izvlačenje (ekstrakciju) profita iz ove institucije od strane političkih institucija. Nažalost, to nije sve. Zbog nedostatka novca političke institucije se zadužuju u svijetu – kod MMF-a, Evropske investicione banke, Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj i tako dalje – čime sistematski podrivaju same temelje ionako prilično loše ekonomske situacije u zemlji te dodatno, potpuno bespotrebno, opterećuju svakog stanovnika zemlje velikim dugom, a cijelu zemlju dovode u spiralu dužničkog ropstva.

Idemo dalje. Postoji također kod nas cijeli jedan poduži spisak raznih agencija, direkcija, ministarstava, zavoda i tako dalje, koji doslovno sišu krv iz cjelokupnog društva. Sve su te institucije u većini slučajeva potpuno nepotrebne, parazitske, pri čemu društvu ne daju apsolutno ništa nego samo grabe i uzimaju od njega. Cijeli taj sistem prenosi se dalje po vertikali na niže nivoe vlasti, pri čemu svi koji žive od budžeta slijede isti obrazac ponašanja koji nalazimo na vrhu piramide. Uzmimo, recimo, naš zdravstveni sistem. Evo jednog primjera koji veoma lijepo oslikava slabosti institucija. Ministar zdravstva FBiH iz prethodnog saziva prije nekoliko godina iskoristio je svoj uticaj i odveo jednog ovdašnjeg muzičara koji se vratio da živi u BiH na pregled magnetnom rezonancom (MR) radi ostvarivanja prava na zdravstveno osiguranje. Ministar se pri tome ponosno šepurio pred novinarima i kamerama, ignorišući u potpunosti stotine ili čak hiljade pacijenata koji mjesecima čekaju na red na MR. U svakoj normalnoj, razvijenoj zemlji ministar bi iskoristio svoj uticaj da pomogne pacijentima i njihovoj rodbini, dakle budućim biračima, da smanji rok čekanja na MR i to bi iskoristio za pribavljanje medijske pažnje i pozitivnih poena. No, kao što vidimo, kod nas to drugačije funkcionira, a to nije ništa drugo nego klasični primjer ekstraktivne institucije i ponašanja.

Identičan obrazac potom se spušta na niže nivoe u zdravstvenom sistemu, na bolnice, domove zdravlja, ljekare i sve medicinske radnike, koji, slijedeći primjer onih visoko rangiranih na hijerarhijskoj ljestvici, izvlače iz društva ponešto i za sebe. Naprimjer, danas je javna tajna da ako ljekar prepiše novi, inostrani lijek protiv nekog hroničnog oboljenja, to baš i nije urađeno zbog brige za zdravlje pacijenta, nego zbog toga što će taj ljekar biti adekvatno “nagrađen” od inostranog proizvođača kakvim besplatnim, skupim studijskim putovanjem na seminar u neku egzotičnu zemlju. Kod nas se mnogo priča o korupciji, ali nažalost niko ne pominje i ne istražuje ovakve slučajeve koji su zapravo svakodnevnica i koji uništavaju temelje zdravstvenog sistema. Sjetimo se nedavnog slučaja. Samo jedan ljekar je u samo jednom danu izdao čak 751 recept i navodno pregledao 244 pacijenta!

Međutim, s vremena na vrijeme kod nas bljesne i neki pozitivan slučaj, poput recimo nedavne odluke Vlade Tuzlanskog kantona da zaštiti domaće proizvođače lijekova i da im da prednost na esencijalnim listama. To je potpuno normalna mjera u svim razvijenim zemljama. Međutim, kod nas i to funkcionira drugačije. Ambasadori zemalja čije su kompanije “pogođene” tom odlukom odmah su posjetili Tuzlu i počeli pominjati nekakve evropske standarde i slično. Naravno, ambasade tih zemalja rade u interesu svojih kompanija, pokazujući zapravo kako se ponašaju inkluzivne institucije. No, sada dolazimo do jednog zanimljivog slučaja. Proizvođači lijekova iz BiH nemaju pristup esencijalnim listama u zemljama iz kojih dolaze ti ambasadori, nemaju čak u većini slučajeva niti pristup slobodnoj prodaji lijekova u tim zemljama. I umjesto da predstavnici naših institucija kažu tim ambasadorima “gospodo, kada naši lijekovi budu na vašim listama i u vašim apotekama, možemo dalje razgovarati”, oni se moraju natezati s kojekakvim navodnim evropskim standardima i to zbog potpuno normalne mjere zaštite domaće proizvodne koja se regularno primjenjuje u svim državama iz kojih dolaze pomenuti ambasadori?! A i takav slučaj je, vjerovali ili ne, proizvod lošeg rada ovdašnjih institucija na višim nivoima. Cijeli problem u ovom slučaju nastao je prije desetak godina, kada su parlamentarci na državnom nivou odlučili da ne rade svoj posao nego da pisanje zakona o lijekovima prepuste predstavnicima međunarodne zajednice a da oni samo izglasaju i usvoje zakon. Jako pametno, zar ne?

Naravno, predstavnici međunarodne zajednice iskoristili su tu priliku i napisali naš zakon onako kako to odgovara njihovim kompanijama. A to nije ništa drugo nego klasični primjer lošeg ponašanja neke ovdašnje institucije. Nažalost, to nije izolirani slučaj, nego prije pravilo. Sve ključne ekonomske zakone BiH nametnuli su ili doslovno napisali predstavnici međunarodne zajednice, kao što je to, recimo, urađeno nedavno sa Zakonom o radu u FBiH.
Na kraju zaključimo. Zemlje, države, narodi i nacije propadaju zato što su im institucije loše i što ne rade svoje poslove, nego iskorištavaju svoj položaj da bi par pojedinaca izvukao ličnu korist za sebe. U knjizi “Zašto nacije propadaju” navodi se da je tako bilo od starog Rima do danas. Takav je slučaj i kod nas. Uostalom, ekonomski pokazatelji bh. stvarnosti veoma jasno govore kakve su nam institucije. Dovoljno je reći da imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi, najniži životni standard, ogromnu prezaduženost, užasavajući vanjskotrgovinski deficit, te da je nivo industrijske proizvodnje danas na jedva 60 posto predratnog! Pri tome imamo i izuzetno veliki broj dobrostojećih pojedinaca koji su bogatstvo sticali ne u biznisu, nego u politici, jer su bili u uskoj eliti koja je društvo uredila i organizirala tako da koristi samo njoj. A sve je to lijepo opisano u knjizi Acemoglua i Robinsona, doduše na drugim primjerima iz svijeta. No, ko zna razumjeti ono što pročita, lako će shvatit o čemu se tu radi.

Oslobođenje