U svojoj knjizi “Euro: Kako zajednička valuta ugrožava budućnost Evrope”, koja će biti objavljena tokom ove sedmice, Stiglitz piše da je eurozona imala nedostatke otkako je stvorena
Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje
Prošle sedmice pojedini bh. mediji prenijeli su vijest u kojoj se navodi kako je američki ekonomista i nobelovac Joseph Stiglitz šokirao svijet svojom izjavom kako Evropska unija – ako želi da preživi – mora pod hitno da se otarasi eura. U svojoj knjizi “Euro: Kako zajednička valuta ugrožava budućnost Evrope”, koja će biti objavljena tokom ove sedmice, Stiglitz piše da je eurozona imala nedostatke otkako je stvorena i da je time predodređena da se uruši, osim ukoliko ne provede velike promjene zajedničke valute. “Euro se često opisuje kao dijete iz lošeg braka. Loš brak je kada dvoje ljudi koji nikada nisu trebali da budu zajedno sklope zavjet koji je navodno neraskidiv. Euro je iz malo komplikovanijeg i lošijeg braka – riječ je o uniji od 19 različitih zemalja koje su se navodno neraskidivo vezale”, piše on i dodaje da je izlazak Britanije iz EU zapravo početak raspada zajednice. Ovaj vodeći svjetski ekonomista kaže da je najbolji put ka opstanku eurozone “fleksibilan euro”, gdje svaka zemlja članica usvaja svoju verziju te valute.
Prema njemu, fleksibilni euro mogao bi da pomogne zemljama južne Evrope da izvoze više, a uvoze manje, kako bi postigle trgovinski balans i veću zaposlenost, što bi bio važan korak ka očuvanju EU. Ovakvi Stiglitzovi stavovi su zaista šokirali svijet. Jer, ipak je riječ o nobelovcu, i to veoma uglednom, čiji su stavovi dijametralno suprotni od nostalgičnih infantilnih ispada tipa Britanija ponovo u EU do 2025. godine. Stoga se svaka njegova riječ itekako pažljivo analizira, naprosto zato jer je on profesor na američkom Columbia Universityu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, bivši ekonomski savjetnik Billa Clintona, bivši potpredsjednik Svjetske banke i tako dalje. Stiglitz, osim toga, posjeduje, vjerovali ili ne, 40 počasnih doktorata sa raznih univerziteta širom svijeta, uključujući i Harvard, Oxford i Cambridge te se, na osnovu akademskih citata, smatra trećim najuticajnijim ekonomistom današnjice. Magazin Time ga je 2011. svrstao među stotinu najuticajnijih ljudi na planeti. No, najvažnije od svega je zapravo to što će svako ko je pročitao bilo šta iz njegovog bogatog repertoara brzo zaključiti da je riječ o autoru kojeg krasi zdrav razum te da je riječ o čovjeku bez dlake na jeziku, koji se ne libi da kaže nešto što nije u skladu sa općeprihvatljivim mišljenjem.
U našoj zemlji Stiglitz je vjerovatno najpoznatiji po tekstu “Četiri koraka do prokletstva”, objavljenom svojevremeno u Guardianu, u kojem je također šokirao svjetsku javnost tvrdnjama da MMF i Svjetska banka smišljeno guraju male zemlje u dugove kako bi ih ekonomski porobile u korist velikih nacija. Ne zaboravite, riječ je o bivšem potpredsjedniku Svjetske banke koji itekako dobro zna kako ta institucija funkcionira. Eurooptimisti sada nailaze na tvrd kamen. Zaista je teško naći zamjerku čovjeku koji ima četrdesetak počasnih doktorata i Nobelovu nagradu i ismijavati njegove riječi o propasti eura. A s obzirom na to da je bh. valuta fiksno vezana za euro, ne bi u našem slučaju bilo naodmet malo dublje pogledati šta to kaže Stiglitz.
U jednoj rečenici iskazano, on tvrdi slijedeće – problem EU je euro! Naglašava da je EU, nasuprot općem mišljenju, u dubokoj, sistemskoj krizi, potkrepljujući to brojnim statističkim pokazateljima. Naprimjer, BDP u eurozoni je 2015. na istom nivou kao i 2007. godine, što znači da EU jednostavno stagnira, da ne napreduje, odnosno da su neke zemlje članice godinama u depresiji. Stopa nezaposlenosti u EU je od 2009. konstantno dvocifrena, pri čemu jedna petina mladih ljudi u EU nema posla. U takvoj EU funkcionira zajednička valuta, koja, prema Stiglitzu, do danas nije uspjela da realizira nijedan svoj cilj koji je postavljen prilikom stvaranja. Euro kao zajednička valuta podrazumijevao je fiksni kurs između zemalja članica i jednake kamatne stope, kaže Stiglitz. Međutim, takva monetarna politika ne dopušta siromašnijim zemljama članicama EU da se razvijaju. Neke od tih zemalja prošle su kroz surove i ekstremno neefikasne reforme deregulacije i neoliberalne doktrine šoka (mjere poput onih koje sada provodi BiH, op. a), a sa zajedničkom fiksnom valutom te zemlje ne mogu koristiti prednosti “slabijeg novca” za jačanje izvoza i domaće potražnje. Zato EU godinama stagnira, a nezadovoljstvo među članicama je sve veće.
Umjesto mira i harmonije, danas se u EU zemlje članice gledaju međusobno s podozrenjem, nepovjerenjem i ljutnjom. A to nije dobro za bilo koju zajednicu. No, to nije sve. Sama struktura i postavka monetarne politike eurozone je, prema Stiglitzu, veoma loše dizajnirana, jer se prema definiciji Evropska centralna banka (ECB) brine samo o inflaciji, za razliku od, recimo, američkog FED-a koji se, pored inflacije, fokusira i na nezaposlenost, rast i stabilnost. ECB nezaposlenost jednostavno ne interesira, što rezultira time da petina mladih u eurozoni nema posao. Osnivači eura su također nepokolebljivi tržišni fundamentalisti, dodaje Stiglitz, koji pod uticajem američke neoliberalne ekonomske doktrine Miltona Friedmana slijepo vjeruju u nevidljivu ruku tržišta. A to je, prema Stiglitzu, potpuno pogrešno. Tržišni fundamentalisti u EU, kaže on, vjeruju da vlast treba osigurati samo nisku inflaciju, a da će tržište samo od sebe riješiti sve preostale ekonomske probleme. “A to je pogrešno. U većini svijeta tržišni fundamentalizam, kojeg guraju MMF i Svjetska banka, odavno je potpuno diskreditovan. To je jednostavno propao model, što je postalo kristalno jasno naročito nakon globalne krize 2008. godine”, zaključuje Stiglitz.
Interesantno, ali upravo taj model MMF i Svjetska banka veoma predano guraju i danas u BiH preko Reformske agende (op. a). Stiglitza zato uopće ne iznenađuju rezultati Brexita. Za njega je to bilo za očekivati, jer, kako kaže, cijena razlaza EU može biti izuzetno visoka, ali cijena daljnjeg zajedničkog ostanka može biti još i veća. Zbog toga on predlaže da u cilju očuvanja EU svaka zemlja članica usvaja svoju verziju eura, fleksibilne valute, što zapravo nije ništa drugo nego vraćanje na stari model nacionalnih valuta, flukturirajućih kurseva, koje će se samo zvati istim imenom. Ako se to uradi, Stiglitz vjeruje da EU može opstati, ali samo pod uslovom da se ova zajednica, osim pomenutog, hitno reformiše i da konačno počne da služi općim društvenim interesima, a ne samo korporativnim, kako je to slučaj danas.
Interesantno, ali ni drugi vodeći svjetski ekonomisti nemaju baš bolje mišljenje o euru i općenito evropskoj zajednici. Naprimjer, sjajni američki ekonomski analitičar William Engdahl kaže da je euro dizajniran tako da se sam uruši. Njegov kolega Martin Armstrong misli isto, s tim da je Armstrong još prije skoro dvije decenije počeo predviđati faze raspada. On je 1999. predvidio početak raspada EU krajem 2015. Napomenimo da Armstronga nazivaju “modernim ekonomskim Nostradamusom” zato što je do sada nepogrešivo predvidio brojne svjetske krize, zbog čega ga je ispitivala CIA, tražeći da im otkrije kako zna šta će se u budućnosti događati na finansijskim tržištima i koje alate koristi u svojim predviđanjima. Međutim, Armstrong nije želio sarađivati sa CIA, objasnivši im da u njegovim predviđanjima nema ničega mističnog, a da od alata koristi samo zdrav razum, malo matematike i zakonitosti ponavljanja ekonomskih ciklusa. Prije ravno 17 godina Armstrong je napisao: “Evropska unija počet će propadati 2015. godine. Zajednica evropskih država će se raspasti, njihova zajednička valuta će kolabirati, vrijednosni papiri će postati bezvrijedni, a kamatne stope će skočiti nebu pod oblake. Zbog toga će američke berze kratkoročno profitirati, ali će i SAD veoma brzo nakon toga, zbog ogromnog duga, protresti finansijska kriza kakvu čovječanstvo do sada još nije vidjelo”. Sada se takvim ili pak nešto manje katastrofičnim predviđanjima pridružuje i nobelovac Stiglitz, te brojni drugi svjetski ekonomisti. S obzirom na to da je KM fiksno vezan za euro, to bi onda trebao biti, ako ništa drugo, bar signal da se nadležni u BiH pozabave našom monetarnom politikom, odnosno projekcijama i mogućim alternativnim rješenjima u slučajevima najcrnjeg scenarija. Jer, znate kako kažu kod nas – pametnom je i išaret dovoljan.
