Kultura

Ekonomska moć srednjovjekovne bosanske države

U široj bosanskohercegovačkoj javnosti nedovoljno se poznaje starija prošlost vlastite zemlje, svakako iz razloga što je današnja politička situacija takva da se svi bore za golu egzistenciju pa im nije do priča iz prošlosti. A upravo prošlost treba biti smjernica da se vidi kako je ista ova zemlja, u bolja i mirnija vremena, u pravom smislu bila zemlja blagostanja, sreće i zadovoljstva.

To je bilo u vrijeme naših slavnih banova i kraljeva kada nije bilo trvljenja ni po vjerskoj ni nacionalnoj, ni ma kojoj osnovi. Svi su bili sretni Bošjani, ponosni na svoje vladare i zemlju koja im je pružala sve što je potrebno za miran i blagodatan život. JBosna, naime, obiluje tolikim prirodnim bogatstvima, prije svega rudnim blagom, da su još stari Rimljani, prije više od dvije hiljada godina nazivali naše pretke, onovremene Ilire „Sretnici sretne zemlje“, jer su samo na rudištima oko današnje Fojnice dnevno dobijali na desetine kila čistog zlata. Evo kako su to blago koristili naši preci u doba banova i kraljeva.

Prve vijesti o trgovini Bosne s vanjskim svijetom iz srednjeg vijeka potječu iz 12. stoljeća, kada je Kulin ban 1189. godine izdao povelju Dubrovačkoj Republici kojom su utanačeni međusobni trgovački odnosi. Kako su okolne zemlje, prvenstveno primorski gradovi, oskudijevali metalima, bosanski vladari su širom otvorili vrata njihovim trgovcima i poduzetnicima. Već tada rudnici rade punom parom. Žeđ za zlatom i srebrom u Evropi u 13. i 14. stoljeću aktivirala je sve snage u Bosni da se radu rudnika posveti najveća pažnja. Vladari i feudalci činili su sve da rudnici rade bez zastoja jer su svi imali korist od toga. Svako je na svoj način nalazio interes: kopači, ugljari, talioničari, kovači, prijevoznici i trgovci, a, dakako, najviše njihovi vlasnici – vladari i velikaši.

Sposobnost bosanskih rudara je bila nadaleko poznata pa su ih često tražili i izvan zemlje. Kralj Alfons V od Araganije i Napulja obraćao se 1452. godine nekoliko puta kralju Tomašu i hercegu Stjepanu Vukčiću da mu pošalju svoje rudare. U pismu kralju Tomašu navodi da je čuo kako u Bosni ima puno „magistros expertos“ (izvrsnih stručnjaka). Tri godine kasnije to isto traži vojvoda od Ferare (Italija).

Godine 1442. kralj Tvrtko II je izdao Mlečanima povelju da uz ostale metale mogu izvoziti i zlato. Godine 1457. dubrovačko Vijeće umoljenih dalo je dozvolu nekim bosanskim feudalcima da mogu uvesti u Dubrovnik zlato. Turski kroničar Dursun-beg, koji je bio u pratnji sultana Mehmeda II 1463. godine u pohodu na Bosnu, zadivljen obimom rudarske proizvodnje, kaže da je sva Bosna rudnik srebra i zlata.

Srebra je bilo u izobilju još u doba Kulina bana. Jedan od zaključaka sporazuma potpisanog 1203. godine između Kulina bana i papinog izaslanika Casamarisa, predviđa kaznu od 1.000 maraka, odnosno 250 kg srebra, ako bi ovaj i dalje štitio bogumile. Raspoloživa arhivska građa pokazuje da se u narednom razdoblju upravo najviše izvozilo srebro. Bilo ga je toliko da su ga do jadranskih luka dopremale karavane od po nekoliko stotina konja, krcate polugama, uz napomenu da je jedan konjski tovar težio i do 120 kg. Iz luka Dubrovnika, Splita i Zadra dalje se prevozilo posebnim brodovima po mediteranskim lukama.

Kralj Tvrtko II je 1430. godine samo jednim karavanom u Dubrovnik poslao tog metala u vrijednosti 30.000 dukata. Dubrovački krugovi nisu imali toliko sredstava da ga otkupe pa je dogovoreno da ga njihovi brodovi prevezu u Veneciju i tamo prodaju, što je i učinjeno. Godine 1442. kralj je opet poslao u Dubrovnik pošiljku srebra, ovaj put 400 kg, s nalogom da se zamijeni za zlatnike i da se deponiraju u tamošnju banku. To isto čini kralj Tomaš 1446. godine kada ga je poslao u Napulj da se proda.

O razmjerama izvoza ovog metala govori podatak da ga je u vremenu od 1427. do 1432. godine samo jedna trgovačka kuća izvezla u Veneciju 3,5 tone, što odgovara vrijednosti oko 100.000 dukata. Arhivska građa pokazuje da su samo rudnici u Srebrenici davali godišnje pet do šest tona srebra. Prema nekim procjenama, vrijednost godišnjeg izvoz srebra iz Bosne iznosila je nekoliko stotina hiljada dukata.

Olovo se izvozilo u još većim količinama. Pored Dubrovnika, najviše se izvozilo u talijanske gradove, a onda u Španiju, Ugarsku, Tursku, Siriju, sjevernu Afriku itd. Posvuda je bilo traženo za pokrivanje krovova crkava, džamija i drugih javnih zgrada. Samo u jednoj godini (1387), izvezeno ga je u Veneciju 50 tona. Godine 1403. u Dubrovnik je otpremljena karavana od 300 konja ukupne težine 30.000 kg, što iznosi 30 tona, ili današnja 3 vagona. Godine 1413. otpremljeno ga je čak 86.000 kg, a potom u dva navrata 120.000 kg, što po današnjoj mjeri iznosi 11,5 vagona. U razdoblju od 1372. do 1392. godine isporučeno ga je samo na talijansko tržište na hiljade tona. Poznato je da su mnoge crkve u Veneciji, Milanu, Firenci, Rimu, i drugim tamošnjim gradovima, pokrivene bosanskim olovom. Jedan podatak iz 1393. godine saopćava da je te godine također crkva Sv.Vlahe u Dubrovniku bila pokrivena olovnim pločama iz Bosne.
Pored zlata, srebra i olova, Bosna je izvozila i bakar, željezo, živu i rijetke minerale. Godine 1371. samo je jedan trgovac iz Busovače izvezao željeza u Veneciju 14,5 t. Od minerala najtraženiji je bio lapis lazuli, od koga se dobijao ultramarin, vrlo rijetak dragocjen mineral koji se koristio za bojenje tekstila i u slikarstvu. Isti je slučaj sa arsenom, odnosno grimizom, koji se u Bosni zvao crvac. Mnogi onovremeni talijanski slikari koristili su tu skupocijenu boju koja je dopremana iz Bosne.

Spomenimo još jedan proizvod koji se izvozio u velikim količinama i po kojem je srednjovjekovna Bosna bila nadaleko poznata, a koji je isto tako donosio veliku dobit. Riječ je o vosku i medu. To je bilo u uskoj vezi s pčelarstvom kojim su se ovdašnji stanovnici bavili još od prethistorijskog doba. Brojne doline zaklonjene od vjetrova sa prostranim cvjetnim livadama, šumskim proplancima i voćnjacima, pružali su idealne uvjete za uzgoj pčela. U arhivskoj građi iz 13. stoljeća spominje se izvoz voska u primorske gradove, kao i na talijansko tržište. Iz narednih stoljeća ima puno više podataka. U 14. stoljeću trgovina je dosegla tolike razmjere da po opsegu dolazi odmah iza izvoza srebra. Samo u razdoblju od 1426. do 1433. godine izvezeno ga je desetak današnjih vagona u vrijednosti oko 30.000 dukata.

Vosak se otkupljivao u svim krajevima zemlje. U arhivskim spisima posebno se spominju trgovi s medom u gornjem Podrinju: u Foči, Goraždu, Cernici, Ustikolini itd, a iz srednje Bosne u Visokom i Fojnici. Neki domaći ljudi su udruživali kapital i djelovali su kroz trgovinska društva. U jednom sačuvanom dokumentu stoji da se izvjesni Radin Zlatarić iz Goražda obavezuje Dubrovčaninu Mihajlu Crijeviću isporučiti u roku od 15 dana 3.200 libara voska (oko 1.500 kg). Pojedine pošiljke su iznosile po 60 tovara, što u današnjoj mjeri iznosi 6 tona. Vosak je odlazio u Dubrovnik, Split, Hvar, Zadar i Šibenik, a onda preko mora u Veneciju, Pezaro, Rimini, Marku, Rim i druge talijanske gradove. Iz jednog dokumenta iz 1449. godine saznajemo da je pet tovara voska težilo 2.223 libre, pri čemu je težina jednog tovara iznosila oko 148 kg. Jedan tovar voska je u prosjeku bio teži od tovara olova koji je težio oko 100-120 kg pa je dotična pošiljka iznosila 740 kg.

Postojale su dvije vrste voska koji se isporučivao na tržište: sirovi (cera crude) i pročišćeni (cera fine). Jedan zapis iz 1446. godine saopćava da je cijena finog voska težine 30 kg iznosila 8 dukata. 

Sve ovo govori da je pčelarstvo u srednjovjekovnoj Bosni bilo veoma razvijeno. Svako domaćinstvo je posjedovalo brojne košnice jer je u staro doba med bio ono što je danas šećer. S tim u vezi bila je njegova enormna proizvodnja. U svim vremenima, pa tako i u srednjem vijeku, predstavljao je važan prehrambeni artikal, ali se koristio i kao lijek za razne bolesti.

Uz vosak i med se izvozio u velikim količinama. Neki Živko iz Jajca ga je samo u jednoj pošiljci izvezao 3.816 kg u Split.

Izvozila se i druga roba, kao sitna i krupna stoka, posebno konji, suho meso, janjeće i druge kože, krzna divljači, suho voće, vuna, sir, loj, maslo, žito itd. Pisana građa donosi puno podataka o izvozu krzna divljači, posebno koža od kuna. Zabilježeno je da je Kulin ban 1180. godine slao na poklon kunine kože papi Aleksandru III. Izvozile su se i životnje, posebno konji, zatim dlakava i pernata divljač. U Evropi su posebno bili na cijeni bosanski sokoli dresirani za lov koje bosanski kraljevi i velmože često poklanjaju mletačkim duždovima, talijanskim i drgim velikašima po Evropi. 

Roba se najviše izvozila u Dubrovnik, a onda u druge dalmatinske gradove, kao i u Veneciju. Glavni kupci su, međutim, bili Dubrovčani, i to u tolikoj mjeri, da su izjavljivali, kad im Bošnjani prekinu isporuku, u Dubrovniku nema ni mesa ni sira. Bosanski sir je bio toliko tražen da su ga strani trgovci unaprijed otkupljivali od ovdašnjih proizvođača. Donosio je toliku zaradu da ga je izvozio i kralj Tvrtko. U karavanama natovarenim sirom nalazilo se i do 150 konja.

Izvozilo se i žito. Pisana građa upućuje da ga je ban Stjepan II redovno izvozio, najviše u Dubrovnik. Samo jedna isporuka 1334. godine iznosila je 143.380 kg pšenice, za što je banu bilo isplaćeno 900 dukata. Uz pšenicu, izvozio se još ječam i zob. U ono vrijeme današnja kraška polja, kao što je Popovo, Livanjsko, Duvanjsko i druga, predstavljala su bogate žitnice. 
Izvoz konja spominje se već u 13. stoljeću. Jedno vrijeme cijena osrednjeg konja iznosila je 17 dukata. Cijena onih bolje pasmine kretala se i do 60 dukata. Ostoja je 1402. godine poslao duždu na poklon jednog jahaćeg konja, a nešto kasnije kralj Tomaš mu je povodom udaje njegovih kćeri poslao četiri rasna konja, mnogo jastrebova, četiri sokola i nekoliko velikih srebrenih pehara.

Kralj, kao i plemstvo, dobijali su velike prihode i iz drugih izvora kao što je carina, putarina, mostarina, naplata za prolaz stoke namijenjena trgovini itd. Za svu robu koja je izlazila ili ulazila u zemlju na određenim mjestima se, kao što su planinski prijevoji, klanci, riječni prijelazi i sl, naplaćivala taksa čiji je iznos zavisio od vrste i količine robe. Kako se izvoz i uvoz odvijao u velikim razmjerama, i prihodi su bili odgovarajući.

S obzirom da je carina donosila velike prihode, njenoj organizaciji se poklanjala posebna pažnja. One frekventnije bile su u nadležnosti centralne vlasti, a ostale su držali oblasni gospodari. Kasnije je ušlo u običaj da se izdaju u zakup, s tim da se unaprijed naplati zakupnina za jednu godinu, ili kako se dogovori. Neka carinska mjesta, kao što su bila Drijeva na donjoj Neretvi, planinski prijevoj Tjentiše, Deževice, Ostružnica, Fojnica, Olovo i Srebrenica, bila su najunosnija. Godišnji zakup srebreničke carine 1458. godine iznosio je 30.000 dukata. Prihodi su bili još veći od naplate uvoza soli koja se uvozila u enormnim količinama s obzirom na razvijeno stočarstvo u zemlji.

Od bogatstva koje se slijevalo imali su koristi svi. Država, kao i feudalci, nisu imali potrebu da prekomjerno opterećuju niže slojeve. Uz to, kao radna snaga u rudnicima, onda kao ugljari, prijevoznici robe karavanima, u poslovima oko carine i sl, dodatno su zarađivali, što je znatno utjecalo na njihov standard.

Bosna je već u doba Kulina bana ekonomski bila toliko jaka da su strani trgovci bili oslobođeni plaćanja carinskih dažbina, kako je to navedeno u njegovoj povelji izadatoj Dubrovačkoj Republici, uz napomenu da je upravo carina za sve države u svim vremenima, predstavljala osnovni izvor prihoda. Blagostanje koje je u to doba bilo u Bosni ostalo je u dubokom sjećanju bosanskog naroda do danas u izreci: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“.

Bosanski vladari su, dakako, imali najviše koristi od bogatstva zemlje. O tome su pisali već njihovi suvremenici. Između ostalog, ostalo je zapisano šta je činilo opremu bosanskih princeza koje su se udavale u druge zemlje, iz čega se može steći barem površan uvid u bogatstvo bosanskog dvora i plemstva, a time i uvid u kulturni nivo života onovremenog bosanskog društva. Riječ je o princezi Elizabeti, kćerki bana Stjepana II, koja se udala za ugarskog kralja. Isti je slučaj sa princezom Marijom, sestrom kralja Tvrtka I, koja se 1351. godine udala za princa Ulricha X Helfesteina u Njemačku. Njeno ruho je bilo takvo da je zadivilo sve učesnike svadbe na kojoj su bili zastupljeni skoro svi onovremeni evropski dvorovi. Između ostaloga, ponijela je: nekoliko ćilima, 6 svilenih dušeka, 2 svilena jorgana, 6 čaršafa, 10 svilenih jastuka, 2 svilena pokrivača za postelju i 1 od hermelina, 2 jastuka od hermelina, 1 zastirač itd. Većina toga je bila od svile koja je u ono doba predstavljalo izuzetno rijetku i skupocjenu robu.

Od odjeće u ruhu je još bilo: 10 krznenih ogrtača, 3 ćurka, 4 ogrtača od sandala, 11 suknji, 2 župana, 6 berlinskih kapa, 5 košulja, 4 mahrame za glavu, zlatni dijadem, dva svilena gajtana za kosu itd. Dalje se nabraja brojno zlatno i srebreno posuđe, među kojim su: zdjele, tanjiri, čaše, pehari, razne vrste kondira za vino i vodu, a onda stolni pribor: kašike, viljuške i noževi, što je u ono vrijeme bilo rijetko čak na mnogim evropskim dvorovima.

Kralj Tvrtko I je kupovao dijamante čija se cijena kretala i do 16.000 dukata. Kralj Tomaš je raspolagao tolikim bogatstvom da je samo u razdoblju od 1455. do 1459. godine isplatio sultanu Mehmedu II 160.000 dukata na ime mirovnog ugovora. Usporedbe radi, spomenimo da je 1409. godine Mletačka republika kupila od napuljskog kralja Ladislava čitavu Dalmaciju za 100.000 dukata.

Iz zlatnog i srebrenog posuđa jelo se i pilo i na velikaškim dvorovima. Iz popisa imovine oblasnog gospodara iz Huma Hranića-Kosače, između ostaloga nabrajaju se: 2 zlatne zdjele, 2 pehara ukrašena sa po dva draga kamena, 2 zlatne zdjele sa poklopcem ukrašeni dragim kamenjem i biserom, nekoliko bokala sa poklopcem od zlata ukrašenih dragim kamenjem i biserom, 12 kašika, 8 bokala sa poklopcem, 1 umivaonik, 18 pozlaćenih i srebrenih kašika, 7 srebrenih tanjira, 64 čaše raznih veličina sa ručkama i sa grbom, sve pozlaćeno, 2 viljuške od koralja pozlaćene, 2 viljuške od koralja posrebrene, 1 viljuška ukrašena kristalom, 10 noževa stolnih sa koštanom drškom ukrašenom dragim kamenjem, zatim skupocjene zlatom tkane odore, oružje okovano zlatom, srebrom, ukrašeno draguljima itd.

Žena hercega Vlatka Vukčića iz Huma imala je dragi kamen takve vrijednosti da je za njega znala cijela Evropa. Sultan Bajazit II ga je toliko želio da je pristajao na bilo koju cijenu ali je vojvotkinja odbila da ga proda. Veliki vojvoda Stjepan Vukčić Kosača je 1450. godine flandrijskom (holandskom) zlataru Rambotu Vachteru i njegovom sinu isplatio 5.000 dukata samo na ime ruku za izradu zlatnog nakita za njegovu ženu. Ostalo je zapisano da mu je žena, između ostaloga, imala zlatne grebene za vunu. Kolikim je bogatstvom raspolagao, vidi se iz mirovnog ugovora koji je 1461. godine sklopio s Turcima o nenapadnju, za što im je isplatio 40.000 dukata. Njegov sin je slijedeće godine obećao sultanu isplatiti 100.000 dukata na ime pomoći za ratne akcije koje je vodio protiv svog oca.

Dokumenti spominju da su strani trgovci, uz drugu skupocjenu robu namijenjenu potrebama i ukusu kraljeva i velikaša, uvozili i drago kamenje, bisere, koralje, razni nakit, zlatom protkane tkanine, svilu i dr. Minijature u rukopisima, portreti vladara i plemića na platnima, zapisi suvremenika, likovne predstave na novcima, na umjetničkim predmetima (npr. raka sv. Šimuna), na pečatima, nadgrobnim spomenicima, itd, pokazuju raskošnu odjeću i nakit onovremenih bosanskih plemkinja i velikaša. Njihovi muževi su se doslovno natjecali da im sestre, kćerke i žene budu što nakićenije i dopadljivije, obučene u raskošne haljine izrađene od najskupocjenijih tkanina.

Kakva je bila kupovna moć stanovništva srednjovjekovne Bosne, govori jedan arhivski podatak iz 1430. godine u kojem stoji da je samo u jednoj pošiljci te godine na visočko tržište dopremljeno 198 tovara tkanine zlatom protkana i ostale skupocjene robe u vrijednosti 33.660 dukata. Posebno je bio tražen brokat s dezenom ljiljana – omiljeni znak u srednjovjekovnoj Bosni. U puno slučajeva u muškim i ženskim grobovima nađeni su ostaci brokatnih tkanina, kapa ukrašenih biserima, nakita, oružja, novca itd. 

Odlomak iz djela: Enver Imamović, Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close