Ekonomija tala

„Tal“ predstavlja finansijski interes izražen u određenoj sumi novca (ili druge vrijednosti) koji u procesu kupoprodaje, prodavač vraća Iako je češće vezana za zemlje u tranziciji kao što je BiH, ova pojava je (vrlo) prisutna i u zapadnim zemljama.

(Autor: Boris Cigler – Al Jazeera )

Sjećam se prvog dana nastave na Ekonomskom  fakultetu u Sarajevu. Bio je kišni, depresivni, septembarski dan. U sličnoj atmosferi proteklo je i prvo predavanje, nezanimljivog, nerazumljivog i nezainteresovanog,  profesora predmeta sociologija.

 

Neizbježan osjećaj kako to što čujem na predavanjima i ono što ću morati znati da bih diplomirao, nema baš puno veze sa stvarnim stanjem i vještinama potrebnima za opstanak u businessu i ekonomiji. Desetak godina kasnije, završen studij marketinga, te magisterij međunarodne ekonomije, više od sedam godina menadžerske pozicije u businessu, mogu reći da me taj osjećaj nije varao i da sam bio u pravu.

 

Sve što sam učio i naučio, principi, zakonitosti, poslovna logika u stvarnom poslovnom svijetu, Bosne i Hercegovine, regije, ali i šire, u većini slučajeva jednostavno ne vrijede.

 

Učio sam o ekonomijama obima, ekonomijama opsega, ekonomskim zakonima po kojima na tržištu opstaju i prosperiraju oni sa najboljom cijenom, najboljom kvalitetom, znanjem, stručnosti. Učio sam kako napreduju oni koji inoviraju, kako tržište – kupci prepoznaju one sa najboljom ponudom, kako najbolje i najveće poslove dobijaju najbolji ponuđači.

 

Teorija različita od prakse

 

Sve to je laž. Sve je to teorija, onako kako bi trebalo biti, ali zapravo jednostavno u praksi nije. Mladim poslovnim ljudima, a posebno onima koji se spremaju za ulazak u biznis, treba reći slijedeću istinu. Najviše napreduju oni koji se najbolje i najviše „tale“.

 

Dobijanje najvećeg posla, klijenta, u bilo kojoj industriji u Bosni i Hercegovini, ne zavisi od tvoje najbolje cijene, znanja, kvaliteta proizvoda ili usluge, nego samo i isključivo od mogućnosti lične zarade za sve uključene. Poslovni svijet i ekonomija, onakva kakva trenutno jeste, je poslovni svijet i ekonomija „tala“.

 

Najveći poslovi sa najvećim sumama novca su mjesta gdje se dešavaju najveći „talovi“. Ekonomija vrlo preciznog, čak i sve manje skrivenog, mehanizma ostvarivanja ličnog finansijskog interesa i koristi.

 

Šta je zapravo „tal“?

 

„Tal“ predstavlja finansijski interes izražen u određenoj sumi novca (ili druge vrijednosti – robe npr.) koji u procesu kupoprodaje,  prodavač vraća, tj. obavezuje se da će vratiti uticajnoj osobi unutar neke kompanije, institucije ili organizacije, a koja je u spomenutom procesu zapravo kupac.

 

Zauzvrat, tačnije zarad tog „tala“ uticajna osoba će osigurati kupovinu proizvoda ili usluga  baš tog ponuđača po dogovorenoj i usaglašenoj cijeni i kvaliteti.  Da li je cijena po kojoj kupac kupuje taj proizvod ili uslugu najkonkurentnija na tržištu i da li je kvalitet te robe ili usluge najbolji koji se mogao obezbijediti za tu cijenu na tržištu u ovom kontekstu i poslovnoj stvarnosti uopšte nije ni bitno. Ono što je bitno jeste finansijska korist za ta dva, zapravo tri učesnika u  kupoprodajnom procesu i poslovnom dogovoru.

 

Da li je ekonomija „tala“ pogrešna i štetna? Za kompaniju ili instituciju, ako plaća cijenu višu od tržišne, svakako jeste. No, sličan rezultat se dešava i u situaciji gdje je komunikacija na tržištu – dostupnost ponuđača i konkurencija slaba ili nikakva, tj. u situacijama monopola.

 

Gdje se i kada dešavaju ove pojave i procesi? Zapravo svugdje oko nas/vas, te su zapravo trenutno sistemski ugrađeni u (skoro pa) sve redovne poslovne procese. Sve najveće projekte koje vidite/mo oko sebe rezultat su poslovnog finansijskog interesa kako kompanija/institucija koje ih realiziju, tako i uticajnih pojedinaca unutar spomenutih učesnika u tom procesu.

 

Ukratko (skoro) svi se negdje i nekako „tale“ i „rastaljuju“ i lični finansijski interes i korist je u svakom pojedinom poslovnom procesu i projektu. Bilo da se radi o nabavci drvne građe, gradnji autoputa, izgradnji zgrade, nabavke materijala, velikoj marketing kampanji,  a redovno je, te najviše vezan, ali i ne i ograničen, za poslove u kojima se pojavljuju državne/javne institucije i kompanije.

 

Iznos finansijskog interesa je različit, te se obično varira oko 10-20 posto vrijednosti transakcije, tačnije iznosa zarade prodavača. No, nije nepoznata ni praksa da su iznosi mnogo veći – gdje zapravo sam iznos „tala“ premaši realnu vrijednost robe ili usluge.

 

Lični finansijski interes

 

U tim slučajevima „tal“ je zapravo fiktivno dodani iznos preko realne originalne cijene prodavača koju kupac plaća. Tako sam se jedno vrijeme čudio zašto neke kompanije ne mijenjaju postojeće dobavljače usluga i proizvoda sa nekima ko ima bolje i kvalitetnije proizvode, a po bitno nižoj cijeni. Zašto barem nekad ne probaju nekoga drugog?.

 

Ekonomska logika bi nalagala potragu za najpovoljniijim ponuđačem, uvijek otvoren pristup i podršku konkurenciji, no „ekonomija tala“ ima svoje zakone, koji počivaju samo na jednom – ličnom finansijskom interesu osoba/e od uticaja.

 

Iako je češće vezana za zemlje u tranziciji kao što je BiH,  gdje je lično bogaćenje sistemom, tačnije nedostatkom istog, relativno jednostavno, podržano pa čak i preporučljivo u poslovnoj praksi, ova pojava je (vrlo) prisutna i u zapadnim zemljama.

 

Engleski termin za ovu pojavu je „kickback“, te je relativno također ustaljen pojam i praksa u poslovanju. Baš kao i kod nas, u svijetu su najveći poslovi realizovani kroz ovu vrstu mehanizma. Bitna razlika je što u svijetu ipak nekad nekoga vlasti uhvate i sankcionišu, te sada imamo svjetski poznate afere sa kompanijom Siemens, te Hypo Bankom u susjednoj Hrvatskoj i regiji.

 

No, još jedna velika razlika jeste da se i u tom odnosu podrazumijeva da će posao biti obavljen kvalitetno, dok u našoj zemlji kvaliteta izvršenog posla je ono što najčešće nastrada. Na kraju zašto mislite da se pred izbore najviše gradi i radi – zato što su upravo u našoj zemlji ti procesi mjesta gdje se obrću najveći novci.

 

Mjesto gdje se obrću najveći novci u ekonomiji „tala“ je mjesto i gdje uticajni pojedinci ostvaruju najviše lične finansijske koristi. U tim slučajevima, između vladajuće stranke i građevinskih kompanija koje izvršavaju posao. No, problem je što u tom procesu, na primjer, kvalitet asfalta ili ceste nije onaj koji je plaćen, te se zato, opet vrlo zgodno, sve to mora ponovo raditi za četiri godine. A cijenu u tom slučaju plaćaju ponovo građani, ne kompanija koja posao nije dobro izvršila.

 

Da li je i zašto ovaj model pogrešan i štetan? Da li je ekonomija „tala“ pogrešna i štetna? Za kompaniju ili instituciju, ako plaća cijenu višu od tržišne, svakako jeste. No, sličan rezultat se dešava i u situaciji gdje je komunikacija na tržištu – dostupnost ponuđača i konkurencija slaba ili nikakva, tj. u situacijama monopola. Kompanije i tada plaćaju cijenu koja nije najbolja, bez obzira bogatili se pojedinci ili ne koji su uključeni u proces. Da se razumijemo, nekada nisu samo novci u pitanju, nego različite usluge, pokloni, ustupci – zapošljavanje članova porodice itd.

 

Da li su takvi poslovni ljudi zaista poslovni profesionalci koje društvo treba prepoznavati kao takve? Da li su kompanije koje se „tale“ uspješne kompanije? Taj odgovor zapravo zavisi  ponajviše od društva i ekonomije.  Sada, kako stvari stoje, jesu. Koliko god to loše zvučalo.

 

Baš kao što su robovlasnici bili viđeni i uspješni članovi društva i ekonomije rimske imperije, pa i Sjedinjenih Američkih Država, tako su oni koji se sada „tale“  viđeni i uspješni članovi našeg društva i naše ekonomije. Da li je to ispravno, moralno i korektno? Da li je činjenično stanje stvari – itekako jeste. Ko će se baviti istorijom, kontekstom, moralom, kada  valja raditi, preživjeti. A kad radimo, premisa je biti najuspješniji, zar ne?

 

Izvor: Al Jazeera

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close