Naši vuku u suprotnim pravcima
Kažu da je nekada davno, tamo negdje, daleko od svih prometnih puteva, u mjestu gdje počinju sve bajke, živio čovjek koji je držao prodavnicu ljudskih lobanja. Što zbog daljine, što zbog zabačenosti, rijetko bi ko navraćao u njegovu prodavnicu.
Izgubljeni i nemarni
Tek jednom ili dva puta godišnje neki putnik, nenamjernik, najčešće neko ko bi se izgubio ili zalutao, ušao bi u čudnu prodavnicu i ostajao zapanjen viđenjem polica punih lijepo poredanih ljudskih lobanja; jedna do druge, bijele i sređene, uredno poredane po rafama. Tek nakon što bi prošao kroz vrata vidio bi da je prostorija poluokrugla – neočekivano – jer je kuća izvana izgledala kao i sve ostale kuće – ćoškasto. Zatečen, više za sebe nego za ne-tako-starog-koliko-sijedog čovjeka koji je stajao za tezgom, izgovorio bi: „Šta je ovo, za Boga miloga?” „Prodavnica lobanja”, lakonski bi odgovorio onaj sijedi čovjek.
Prihvatajući zastrašujući odgovor, kao da je čuo najnormalniju stvar na svijetu, čovjek bi nastavio: „Pa, koliko koštaju?” „Ove s lijeve strane – jedan bakrenjak, ove s desne strane – jedan srebrenjak, a ove iza mojih leđa su besplatne”, odgovarao bi sijedi prodavac samo povećavajući zbunjenost kod nesretnog kupca koji još nije imao vremena ni pokajati se što je uopće i ušao u ovo čudno mjesto. „Zašto su im cijene tako različite; naoko sve izgledaju isto?” upitao bi dalje.
„Ove što koštaju srebrenjak pamtile su, usvajale i prihvatale svaki dobronamjeran savjet koji bi čule, uzimale bi znanje gdje god bi ga našle – ne razmišljajući od koga korisno znanje dolazi – znajući da je to njihova izgubljena imovina, savjetovale su se sa boljim od sebe i primjenjivale sve što bi naučile; u njima je ostalo sve što su ikada čule i naučile. Ove od bakrenjak, čule bi ponešto od onoga što bi trebalo da slušaju, pamtile bi malo, a primjenjivale još manje; dok su bile glave (prije nego su postale lobanje) mislile su da su najpametnije na svijetu, a svaki dobronamjeran savjet smatrale su otvorenim neprijateljstvom i samo su se sa gorim od sebe savjetovale; u njima ništa od naučenog nije ostajalo. Ove besplatne, i dok su bile glave, služile su samo za ukras. Niti su šta čule, niti su šta upamtile, niti su šta pitale, niti ih je bilo šta osim ukrašavanja zanimalo.”
Jesam li imao išta drugo napisati osim ove, gotovo besmislene, pričice? Jesam. Mogao sam, naprimjer, pisati o činjenici da je situacija u kojoj smo izravni pokazatelj stanja u kakvom smo: izgubljeni, neinventivni, nemarni i samozadovoljni gluhi neistomišljenici. Neistomišljenici ionako ne mogu razgovarati ni o čemu, a da taj razgovor ima ikakvog smisla i svrhe, a činjenica da smo gluhi, neki uz to i slijepi (i nijemi), samo dodatno naglašava da jedni druge niti čujemo, niti vidimo, a nesraz u mišljenju, na kraju, doveo nas je do paradoksa koji živimo.
Mogao sam pisati o tome kako su najveći vladari svijeta uvijek uza se imali makar po jednog koji je o svemu što bi vladar smislio i odlučio imao drukčije, pa i potpuno suprotno mišljenje. U drevna vremena, većina vladara je imala takozvane dvorske lude koji su, dovoljno paradoksalno napose, bili među najpametnijim ljudima u kraljevstvima, ali zato što su ih držali ludim, ovi su imali slobodu reći sve što im naumpadne, pa i usprotiviti se vladaru i makar ga malo zamisliti nad onim što bi rekao ili namjerio učiniti. Mogao sam pisati o tome da ovakvi, i da nismo duboko podijeljeni kao što jesmo, svojih konja upregnutih u mnoštvo kola nigdje nećemo stići. S druge strane, i da su upregnuti u ista kola naši konji vuku u suprotnim pravcima i sasvim je normalno da nigdje ne mrdamo. Žao mi je samo konja.
Mogao sam, ali to, više, doista, nema smisla. Osjećam se kao u onoj dječijoj igri u kojoj se neka riječ ponavlja toliko puta dok potpuno izgubi smisao. Kad djeci dosadi ona promijene igru, a odrasli uglavnom postanu nervozni i svadljivi.
Dobri i zalutali
Umjesto toga, napisat ću šta prenosi Omer od Najboljeg Čovjeka koji je ikada živio, da je rekao: „Doći će vrijeme kada će svijet imati ljudske oblike, ali će im srca biti poput srca pustinjskih vukova. Prolijevaće krv i neće se libiti svako zlo učiniti! Ako im se zavjetuješ na vjernost – prevarit će te, a ako ti obećaju – slagat će te, ako im se povjeriš – iznevjerit će te, a kada ne budeš sa njima – ogovarat će te. Djeca će im biti bezobrazna, omladina pokvarena; njihovi stari će biti poročni – neće naređivati dobro niti će odvraćati od zla. Biti sa njima je poniženje, a tražiti ono što je njihovo je pravo siromaštvo! Dobri među njima je zalutao, dok je zalutali među njima dobar! Onaj koji među njima bude upućivao na dobro bit će sumnjiv, a licemjer među njima bit će smatran časnim čovjekom, dok će vjernik kod njih biti potlačen!
Kada se ljudi počnu ponašati tako Allah će dati da njima ovladaju ljudi koji će ih ubijati ako što prozbore, koji će ih tlačiti ako budu šutili, koji će im uzimati ono što zarade i koji će se nepravedno prema njima odnositi dok budu vladali njima! Kiše će obilne padati, a zemlja neće davati plodove! Doći će vrijeme kada će se iskreni čovjek ugoniti u laž, a lažovu će se vjerovati, kada će se povjerljivi proglašavati varalicom, a varalica povjerljivim, kada će ljudi svjedočiti i onda kada se to od njih ne bude tražilo, i kada će se ljudi zaklinjati onda kad se od njih to ne bude tražilo! Tada će ljudi istjeravati dobrog čovjeka zbog toga što neće da radi ono što oni rade, a čovjeku ništa neće biti od koristi osim dinara i dirhema! Doći će vrijeme kada će najvrijednije djelo nekog čovjeka biti spavanje, a najbolja nauka – šutnja!”
Da, besmislena pričica s početka kolumne ima i nastavak, odnosno kraj: onaj nesretni, izgubljeni putnik bi izlazeći iz čudne prodavnice upitao: „A ima li lobanja koje koštaju zlatnik?” „Ima”, čuo bi odgovor, „ali one nisu na prodaju.”
Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba
Ponavljamo objavu iz 2015. godine
