Ponavljamo objavu iz 2014. godine
Ništa što se ponavlja ne može biti slučajno! Ni ljudi, ni događanja, ni izbori, ni propusti, ni greške… Jednom, dvaput, pa i tri puta (iako je i to previše) može se dogoditi omaška, previd ili pogreška usljed slabe ili loše informiranosti unekoliko su razumljivi. Ali dugotrajno, kontinuirano, uporno i dosljedno ponavljanje bilo koje od navedenih negativnih kategorija, čak insistiranje na njima kao na pozitivnim stvarima, može biti samo znak posvemašne nezainteresiranosti, potpune nesvijesti ili jednostavno nebrige; dugoročno, s jedne strane može se posumnjati na postojanje određenog uzajamnog interesa ili koristi, a sa druge, ako to ima – a ima – iznimno negativne posljedice kojih su svjesni mnogi, ako već ne svi, onda se može govoriti o neprijateljskom radu pa, čak i veleizdaji.
Plač na birou
Čitam o direktorima nekih javnih, dakle, naših ustanova koji neće da podnesu ostavke niti da prihvate razrješenja s dužnosti, pa razmišljam jesu li gori oni ili oni koji su ih postavili; slušam o trostrukom povratniku u fotelju ministra kulture, kako se javno hvali kako mu njegova stranka ponovo nudi mandat, opet u kulturi samo na višoj razini, a on se premišlja hoće li prihvatiti ili neće, „a kako da ne prihvatim…”, kaže, „ko bi za to mogao biti bolji od mene…” (citat završen); gledam kako plače službenica u birou za nezaposlene (ili, za zapošljavanje, ne znam šta je ispravno) objašnjavajući nepismenoj ženi (čiji je muž obolio od agresivnog PTSP-a), da ima pravo na žalbu na rješenje kojim joj je ukinuto zdravstveno osiguranje jer je dva mjeseca zaradila po 300 KM, a nije ih prijavila državi.
Možda bih uspio na sve to, poput ona tri majmuna, zatvoriti oči, uši i usta, da nisam sreo dvojicu drugova, obojica ozbiljni PTSP-ijevci, koji mi, respektivno, lakonski rekoše da su nam dvojica drugova preselila (jedan od raka, ljekari mu liječili čir na želucu, a on imao rak na plućima; a drugi bez dijagnoze, samo onako, presvisnuo). Usput, jedan od njih nikada nije ostvario pravo na penziju jer nije uspio povezati staž, a drugome penzija ništa ne znači ali, hvala Bogu, znači njegovoj porodici jer im je to jedini izvor prihoda. U najkraćim crtama, mada ih ima još mnogo, toliko da se nikada ne prestanu nabrajati, skupina onih koji misle da nema boljih od njih, vladaju brojnim skupinama onih koji bi mogli biti bolji od njih.
Ne kažem da bolje od ovoga trebamo, možemo i smijemo očekivati. Samo mi naumpade kako su poslije svakih, a naročito ovih izbora, svi, potpuno identičnom floskulom izražavali „spremnost za reforme koje će osigurati razvitak privrede i nova radna mjesta što će priskrbiti ekonomsku i svaku drugu sigurnost i bolju budućnost svima i svakom građaninu BiH”. Razumijem gdje se u ovoj definiciji prepoznaje ministar ali, iz ove perspektive, teško mi je prepoznati bilo koga drugog.
Postoji li razlika između besmislenog i ponižavajućeg? Filozofski, gotovo da ne, ali praktično, itekako, da! Filozofski, sve što je besmisleno svejednako i istovremeno ponižava/degradira čovjeka kao čovjeka; a praktično…: besmisleno je praviti i rađati djecu proglašavajući ih smislom svoga života, a potom ih prepustiti dedama i nanama da se o njima brinu i da ih odgajaju, a ponižavajuće shvatiti da ta djeca nemaju nikakvog osjećaja prema svojim roditeljima! Besmisleno je kada muškarac traži muškarca za partnera, a potom od njega očekuje da se ponaša kao žena; isto vrijedi i kad žena traži ženu za partnericu, a onda se jedna od njih dvije ponaša kao muško; a ponižavajuće kad se poštovanje tog besmisla postavi kao jedan od prešutnih uvjeta za pristupanje Europskoj uniji!
Besmisleno je očekivati bilo kakav smisao – a pogotovo smislene odluke – od čovjeka od devedeset i kusur godina, a ponižavajuće pustiti ga da donosi odluke koje utječu na moralno i svako drugo zdravlje cijelog jednog naroda; besmisleno je jedanaestogodišnje suđenje za zločine protiv čovječnosti, a ponižavajuće to biće pustiti na slobodu bez presude i to iz humanitarnih razloga; besmisleno je osuditi masovne i serijske ubice, a ponižavajuće pustiti ih na slobodu zbog proceduralnih grešaka; besmisleno je uhapsiti čovjeka zbog pronevjere i utaje poreza, a ponižavajuće dati mu budžet o kojemu će on odlučivati…
“Besmisleno je neprestano postavljati iste ljude, a najavljivati promjene; ponižavajuće je tvrditi da nema boljih. Besmisleno je misliti da je stranka država, a ponižavajuće ponašati se kao da jeste. Besmisleno je opće dobro povjeriti čovjeku/ljudima koji misle samo na sebe, a ponižavajuće… ponižavajuće je nenabrojivo mnoštvo grešaka”
Besmisleno je neprestano postavljati iste ljude, a najavljivati promjene; ponižavajuće je tvrditi da nema boljih. Besmisleno je misliti da je stranka/partija država, a ponižavajuće ponašati se kao da jeste. Besmisleno je opće dobro povjeriti čovjeku/ljudima koji misle samo na sebe, a ponižavajuće… ponižavajuće je nenabrojivo mnoštvo grešaka, pogrešnih procjena i odluka, loših kadrovskih izbora i još gorih personalnih postavljenja… ponavljati iz godine u godinu. Ništa što se ponavlja ne može biti slučajno.
„Moguće je” pisao je onaj zloslutni George Orwell, „naravno, zamisliti društvo u kojemu će se bogatstvo, u smislu osobne imovine i pogodnosti, jednako raspodjeljivati, dok će vlast biti i ostati u rukama male, privilegirane kaste”. Ali, u praksi, takvo društvo ne bi dugo bilo stabilno. Jer, ako svi podjednako uživaju u razonodi i sigurnosti, veliki broj ljudi koji bi u normalnim okolnostima bili zabrinuti nad rješavanjem problema vlastitog siromaštva postali bi obrazovani i počeli da misle; a kad to jednom učine, prije ili kasnije shvatit će da privilegirana manjina ne služi ničemu, zaključiti da su suvišni i zbaciti ih s vlasti.
Okretanje u grobu
Dugoročno, hijerarhijsko društvo moguće je samo na temelju siromaštva i neznanja.” S druge strane, mase se nikada ne bune same od sebe, niti se bune samo zbog toga što su potlačene. Doista, dokle god svoje stanje nemaju s čim porediti, nikada neće ni znati da su potlačeni.” Čini se da su ovi naši – svi „ovi” i svi „naši” – od sve lektire čitali samo Orwella.
Ovo je tragedija. Ako postoji takva stvar kao što je okretanje u grobu, onda se onaj ko je rekao da je „komedija – tragedija plus vrijeme” vrti kao perpetum mobile. Zaista? Znači li to da ćemo se, ako poživimo dovoljno dugo, jednom svemu ovome smijati? Sumnjam. Sumnjam da ćemo poživjeti toliko dugo, a sumnjam i da ova tragedija nama, njenim posmatračima, ikada može postati smiješna.
Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba
Objavljeno 2014. godine
