O odnosu politike prema svim ostalim dimenzijama postojanja – osim prema samoj sebi i svojim poslenicima – ne treba zalud trošiti ni riječi ni prostor. Dovoljno, napose, govori kadrovski odabir ministara i javnih poslenika na javnim funkcijama, a posebno rječito svjedoči spisak kulturnih djelatnika kojima vlade kantona plaćaju penziono i zdravstveno osiguranje. Razumijem i to: ko još ima vremena brinuti o bilo čemu kad je opstanak naroda i nacije u pitanju!
Činovi i primanja
Ali… Braniteljima narodnih i nacionalnih interesa trebalo bi biti jasno – makar nakon povratka s ljetovanja ili poslovnih putovanja – da ova zemlja neće krenuti naprijed, niti će se uopće mrdnuti s mrtve tačke oko koje se vrti već, bezmalo, dva desetljeća, dok oni koji odlučuju (a njih je dvije kategorije: birači i izabrani) ne odustanu od autodestruktivne kadrovske politike koja diktira postavljanje odanih i zaslužnih i na ključna i manje ključna mjesta ne počne postavljati sposobne. Bit će to prekretnica koja će – na najbolji mogući način – pokazati promjenu u konceptu – radije i važnije, promjenu u glavama – obje kritične skupine jednako odgovorne – ne za budućnost – nego za sadašnjost Bosne i Hercegovine. Nažalost, malo je izgleda da će se to dogoditi u dogledno vrijeme.
Slijed kritičnih događanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća, koji je kulminirao agresijom i ratom sa velikosrpskom – kasnije i velikohrvatskom – zaleđinom s očiglednom saglasnošću međunarodnih političkih i ekonomskih činilaca, očekivano, izazvao je homogenizaciju nacionalnih i anacionalnih korpusa. I to je imalo smisla: samo po tom osnovu bilo je moguće okupiti domoljubne i zainteresirane da se odupru neljudskim snagama koje nisu za cilj imale samo rastakanje teritorija nego i uništenje biološkog tkiva, reproduktivno sposobnog segmenta najbrojnijeg naroda ove zemlje, tako da se više nikada ne oporavi. I jedni i drugi su, u velikoj mjeri, uspjeli u svojim namjerama: prvi su počinili genocid, a drugi sačuvali ono što se dalo sačuvati; prvi su za polovično odrađen posao nagrađeni sa gotovo polovinom zemlje/teritorija, a drugi… Eh, drugi!
Drugih je teško nabrojivo mnoštvo interesno toliko različitih skupina, da ih je gotovo nemoguće sve ni identificirati, a kamoli nabrojati. Čak je teško nabrojati sve kriterijalne osnove po kojima se te skupine međusobno razlikuju. No, načelno, temeljem naknadnog uvida koji nije bio tako nevidljiv ni kada je bio aktuelan, kao jedan od kriterija mogao bi se postaviti odnos prema ratu. Činjenica je da ni svi patriotski i domoljubno zainteresirani stanovnici Bosne i Hercegovine nisu imali jednak odnos prema ratu, te su, prema tome, neki otišli, a neki ostali. Oni koji su otišli – otišli su, mnogi da se više nikad ne vrate; uljuljkani u kakve-takve materijalne lagodnosti svojih novih domovina zadržali su stav zbog kojeg su i otišli: za njih je rat (bio) sukob usijanih nacionalističkih glava; oni su taj svoj stav zadržali do danas (nažalost, postratna događanja im uveliko pomažu u održavanju tog stava živim). O njihovom odnosu prema ovoj zemlji sasvim dovoljno govori nekoliko činjenica: da su otišli, da se nemaju namjeru vratiti i, možda ponajbolje, odziv na izbore.
Ipak, povremeno, svako malo, dođu – ne vrate se, nego dođu – s namjerom da nam prodaju ili poklone malo svoje pameti, budu dočekani kao mesije, lučonoše zdravog razuma i, u najvećem broju slučajeva, ispričaju varijaciju priče o razlozima zbog kojih su napustili zemlju kad joj je bilo teško, dijelom pravdajući se, a dijelom – još uvijek – optužujući što im oni koji su ostali ne stvore uvjete za njihov neometan povratak. Za svoje verbalne dijareje dobiju aplauze, čestitke, tapšanja po ramenima i pijanu noć u nekom od popularnih mjesta za izlaske koje se neće sjećati, ali će o njoj pričati zemljacima i domaćinima u svojim novim domovinama.
Ta ideja i stav prema ratu živi i među onima koji su ostali. To su oni s „radne obaveze”. Teško se oteti gorkom osmijehu pri spomenu ove slavljene i – borcima – mrske institucije uspostavljene ko zna kako i ko zna zbog koga. Rada i radnih mjesta ni sada nema za sve koji bi željeli raditi, a kamoli onda. Ipak, oni i one su redovno odlazili na svoja „radna mjesta”, ispunjavali formu, zadovoljavali potrebe… Ti i takvi, administrativci, birokrati, taj talog i balast svakog društva, koji svrhu svoga postojanja zadovoljavaju kompliciranjem svakog mogućeg šalterskog posla koji su uspjeli sačuvati „radnom obavezom”. Oni još uvijek imaju radna mjesta, mnogi od njih su istaknuti i zaslužni članovi stranaka i partija, oni se pitaju, oni odlučuju, oni presuđuju. Oni su odani i podobni. Naravno, postoji i druga kategorija odanih i podobnih: To su zaslužni. To su uživaoci posebnih činova, beneficija, primanja. Njima su se „narod” i „država” svojevremeno odužili koliko god su mogli, da bi im, poslije, neki drugi „narod” i neka druga „država” sve – ili makar veliki dio toga – pokušali i uspjeli uzeti.
Bolno previše
Nemam ništa protiv ni odanih, ni podobnih, ni zaslužnih – njima njihovo, meni moje. Znam da nema ni rahatluka ni pravde na ovom svijetu i da se nije rodio onaj ko je narodu ugodio. I Broz je imao narodne heroje, komandante, komesare, odane, podobne i zaslužne; imao je one kojima je dao sve i one kojima je dao ponešto; imao je svoje prvoborce, nosioce spomenice, bolničarke i kurire; imao je priče i legende o mrtvima, ali i među živima. Imamo ih i mi. No, Broz je imao kakvog-takvog razumijevanja i za one koji su njemu i njegovim sve to izborili. Imamo li mi to?
Mnogo smo, bolno previše, navika, običaja i trendova naslijedili iz onog režima kojega smo se, raspadom, demokratizacijom, nacionalizacijom, ratom i ovim stanjem poslije rata za koje još nemam odgovarajući naziv, pokušali riješiti. Ponovo, i još jednom, nažalost, većinu stvari koje smo naslijedili i prihvatili od Broza i brozovih su pogrešne. Ne očekujem da će se ni ti – kao ni mnogi drugi – trendovi, ni prije ni poslije izbora promijeniti, ali… Kažu da je dobro, kad se penješ, makar ponekad pogledati na koga sve staješ nogama, jer ti iste te valja ponovo sresti kad budeš silazio.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – Avaz
2014.
