Edin Urjan Kukavica: Ne razumijem!?

Irak, Sirija, muslimanski suvereni i “vehabije”
Prije izvjesnog vremena pisao sam o izvjesnoj radikalizaciji Bošnjaka. Premda sam u istom tekstu nedvojbeno naglasio da je Bošnjake nemoguće radikalizirati, svi dežurni somovi koji su jedva čekali da se takva teza javno izgovori da bi se na nju mogli nadovezati počeli su guslati i gangati o ugroženosti sviju i svakoga od, k'o bajagi, „radikalnih Bošnjaka”.

Medinska povelja

U međuvremenu su se pojavili muslimani kojima je svejedno jesu li Bošnjaci, Englezi, Arapi ili Albanci, koje je – zbog neljudskog odnosa Zapada prema Istoku i prema onima koji su od jada u svojim zemljama bez demokratije i ikakvih prava pobjegli njima, na Zapad, nadajući se pravdi, slobodi i demokratiji – veoma lahko radikalizirati, upotrijebiti i zloupotrijebiti.

Ne razumijem i, ako Bog da, nikada neću razumjeti bilo koga ko „ubije nekoga ko nije ubio nikoga” i pri tome tvrdi da to čini u ime Onoga Koji je to zabranio poredeći takvo ubistvo s „ubistvom cijelog svijeta”. Ne razumijem i ne želim razumjeti bilo koga – nikoga – kome je tuđa zemlja draža od njegove. Ne postoji način da se opravda činjenje zla u ime Dobra.

Ne razumijem i ne želim razumjeti doktrinu u kojoj su jednim muslimanima neprijatelji (samo) drugi muslimani i njihova islamska zajednica, a ne republika, ni autonomija, ni drugi ni treći entitet, ni oni koji su klali njihove rođake i silovali njihove rodice, pravili pa premještali masovne grobnice, da i ne spominjem ratne i poratne zločince. Ne razumijem halifat u kojem se ne primjenjuje (makar) Medinska povelja – dokument koji je izdiktirao i potpisao Allahov Poslanik osobno, a koji je međunarodnim konsenzusom muslimana i nemuslimana priznat kao najidealniji ustav i zakon ikada napisan ljudskom rukom.

Ne želim uopće raspravljati koliko je „država” tako stvorena uopće islamska, svejednako kao što ne želim ulaziti u to zašto se njen začetak vezuje za početak napada na države Izrael na Gazu, ni zašto je bilo preče formirati „islamsku državu” u trenutno geostrategijski, geopolitički i geoekonomski, vjerovatno, najosjetljivijem i, naravno, najzanimljivijem dijelu svijeta, kao ni u to zašto ti ljudi koji uglavnom kriju lica (!?) ratuju protiv drugih muslimana i ionako manjinskih kršćana i naroda za koje, dok oni nisu izvršili zločina nad njima, većina Zemljana nikad nije ni čula. Ne želim ulaziti u to zašto tim „velikim muslimanima” nije naumpalo da pomognu „male muslimane” u Palestini.

U međuvremenu, oglasili su se do sada nijemi muslimanski suvereni da Zapadu ukažu da opasnost od „radikalnog islama” kuca na njihova (zapadnjačka) vrata, ne objašnjavajući zašto ta „država” nije prijetnja i opasnost za njih (suverene), a formirana je, bezmalo, pred njihovim pragom. Umjesto toga, pojavi se vijest da su se dosjetili da prošire medinsku džamiju. Time bi, kažu, više muslimana – hadžija – moglo klanjati na jednom mjestu, a i bili bi spašeni od širka, jer će se džamija proširiti na Revdu Allahovog Poslanika i dvojice od njegovih najodabranijih Drugova!

Ne treba biti analitički genije pa zaključiti da sve spomenuto i nespomenuto – a sve radikalno da ne može biti radikalnije – služi kao alibi za stare i opravdanje za nove akcije „demokratizacije” nedemokratskih režima, naravno, najradikalnijim metodama – avionima, raketama i topovima velikog kalibra i još većeg dometa i specijalnim snagama za sprečavanje i izazivanje nereda, koje se – serbest – (pro)vozaju glavnim gradom jedne, navodno, suverene zemlje. Samo temeljem rečenoga moguće je – uopće nije teško – zaključiti ko (jedini) ima korist od ovakve situacije.

Uopće ne želim polemizirati s bilo kim ko želi opravdati bilo šta – sve – što se u ime islama upravo čini i događa, naprosto stoga što je svakome s makar jednom vijugom u glavi sve više nego jasno, ali želim postaviti nekoliko pitanja. Kako je moguće da „sistem” dopusti razvlaštenom direktoru državne sigurnosne agencije – kojem je uskraćen pristup tajnim podacima – da u sedam ili deset dana pohapsi nekoliko Hrvata, nekoliko Srba, pripadnika jedne od zloglasnih ratnih jedinica i potom nekoliko muslimana koji ne razmišljaju svojom glavom? Ne podsjeća li to, s jedne strane, na komunističku (protokomunističku, kvazikomunističku) uranilovku (po svakom pomalo) i lov na vještice prvi put proveden poslije Drugog svjetskog rata, a drugi put osamdesetih godina prošlog stoljeća?

A Ukrajina

Jesmo li i kad ćemo, ako ćemo ikad, svi biti jednaki pred zakonom i hoće li (ikada) zakon jednako tretirati sve? Sad svi znamo kako izgledaju te „vehabije”, kako se zovu, gdje stanuju, koga imaju kod kuće, koliko imaju djece, od čega su živjeli, otkad i dokad su bili u Siriji i Iraku… Zašto isto toliko ne znamo i o dobrovoljcima u Ukrajini i Rusiji koji, prema novinskim izvještajima, ratuju na obje strane tog jednako začudnog fronta daleko od „islamske države”, ali jednako geostrategijski, geopolitički i geoekonomski zanimljivom i osjetljivom dijelu svijeta? Zašto ne znamo kako izgledaju optuženi za ratni zločin? O domaćim četnicima i ustašama (tako sami sebe nazivaju) znamo samo inicijale i, eventualno, godinu rođenja. I ništa više!

Jesu li ovom „akcijom” taj i ostali radikalni pokreti u našoj zemlji samo moralno ojačani i potaknuti da se reorganiziraju, promijene taktiku i operativno – aktivno – pređu u djelovanje protiv sistema koji se pokazuje neprijateljskim (samo) prema njima i time pribave i osiguraju pravo prisustva i djelovanja nedavno pristiglim (stranim) jedinicama za specijalne operacije? Može li biti da je upravo to (bio) cilj?

Autor: Edin Urjan Kukavica – Avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close