Edin Urjan Kukavica: Moćnici su svjesni svoje slabosti i pokvarenosti!

Ako se – iako je to praktično nemoguće – za tren ostavi po strani mnoštvo nelogičnosti i dvojbi u vezi s tri, očigledno, sadržajno i manifestacijski, potpuno različita talasa protesta i demonstracija u velikim i malim gradovima Federacije Bosne i Hercegovine, čisto fenomenološki posmatrajući cijelu situaciju, uočava se (recimo) nekolicina pojava i razvoja situacije koji ni na koji način ne doprinose rješenju nego, naprotiv, dodatnom kompliciranju ionako veoma složene situacije.

Medvjed u muhi

Činjenica je, naime, da broj i stvarna – realna – snaga demonstranata uopće ne korespondira efektu koji su svojim aktivnostima izazvali, kao što te aktivnosti ni na koji način ne odgovaraju reakcijama zakletih posjednika vlasti. Naime, 500 ili 5.000 ljudi je – respektivno – otprilike ni trećina posjetilaca prosječnog koncerta neke popularne odnosno turbofolk zvijezde; da ta (bez uvrede) mala skupina razjarenih i umornih mladih ljudi izazove ovakvu pometnju prosto je nevjerovatno! To, napose, može biti znak da ili su moćnici do te mjere svjesni vlastite slabosti i pokvarenosti te stoga i u „muhi vide medvjeda”, ili, pak, uprkos činjenici da odavno očekuju ovu vrstu građanske/narodne intervencije, ona ih je ipak zatekla u raskoraku, te u svakoj vrsti bunta protiv njihove samopriskrbljene neporočnosti vide utjecaj stranih i/ili domaćih obavještajnih službi i organizaciju iz domena teorije zavjere.

Tome u prilog govori i začudno ponašanje policije – obične i specijalne – koje se kretalo od neinterveniranja, preko bijega pred demonstrantima, do prekomjerne upotrebe sile u određenim slučajevima, što je rezultiralo velikim brojem povrijeđenih, prije svih, policajaca. Neobjašnjivo oklijevanje da pozovu ozbiljne policijske snage koje bi bez po muke zaštitile lica i objekte vodeći ljudi ove zemlje pokušat će karakterizirati razumijevanjem domonstranata i brigom za njihovu dobrobit, odnosno staranjem da neko ne bude povrijeđen. Identificirajući zgrade, stolice i računare sa svim onim što mrze i ne razumiju, a što njihovim roditeljima predstavlja noćnu moru u vidu života nedostojnog čovjeka, a koja traje bezmalo sedamnaest godina, demonstranti su, prvog dana – i u drugom talasu – demonstracija, izrazili manifestacijom razumljivog, ali teško zdravorazumski odbranjivog gnjeva. Zgrade, dakako, nisu institucije (nego njihova sjedišta), ali jesu simboli kako tih institucija tako i države u ime koje i čije dobrobiti demonstriraju. Spaljivanje zgrada – drastičan i teško odbranjiv čin – nisu uradili samo demonstranti nego i oni koji su oklijevali spriječiti ih u tom naumu.

Nadalje, politička umjesto socijalne artikulacije protestantskih zahtjeva – koliko god nemušto zvučala i (koliko god) loše interpretirani ti zahtjevi bili – karakteristika je trećeg talasa protesta, ali i pokazatelj jasnog uočavanja stvarnog problema ove zemlje – njenog ustavnopravnog poretka koji podrazumijeva administraciju i birokratiju koja je odavno nadmašila i najslobodnije tumačenje Kafkinog „Procesa”. Istovremeno, s druge strane(?), u medijima se pojavljuju poluzvanične izjave da makar polovina tih zahtjeva nikada neće biti odobrena naprosto stoga što ne odgovara – zašto okolišiti – Hrvatima u Bosni i Hercegovini, jer vode ka njihovom razvlašćivanju(!). Osim što je potpuno besmisleno, ponovno uvođenje nacionalnog u ovu priču uopće nije dobro – naprotiv! – naprosto zato što je teško vratiti u njen pravi, socijalni i politički kontekst.

Nemalo čudi da nikome, osim rijetkim akademicima i pojedinim međunarodnim diplomatima, ne naumpada da spomenu ključ problema u ovoj zemlji Dejtonski sporazum, kojim je ovakva nefunkcionalna, troma i do krajnjih granica birokratizirana i korumpirana vlast, ustvari, institucionalizirana. „Izgleda paradoksalno da je bio izvediv povijesni sporazum u trokutu Brisel – Beograd – Priština o europskoj perspektivi Srbije i Kosova, a nije moguć ni minimalan kompromis između Sarajeva, Banje Luke i Mostara o evropskoj budućnosti BiH. Zahtjevan proces rekonstrukcije dejtonske BiH, koji se neminovno mora dogoditi, treba početi odmah. Ne samo zbog evropske budućnosti BiH, nego zbog normalizacije stanja u toj napaćenoj zemlji kako bi njeni građani konačno mogli bolje živjeti”, izrekao je jedan zastupnik u Europskom parlamentu naporedo s tim „zalažući se za EU fast track program, ne toliko zbog nekritičnog ubrzavanja članstva BiH u EU koliko zbog saniranja akutne krize kao pretpostavke za novi politički dogovor o ustavnim promjenama.

I verbalne reakcije političara, od petka pa zaključno s današnjim danom, također su doživjele znakovitu promjenu. Od početne spremnosti na ostavke – uz uvjet postojanja opravdane parlamentarne većine koja bi mogla preuzeti odgovornost za preuzimanje vlasti – preko zahtjeva za vanrednim odnosno prijevremenim izborima, do decidnog odbijanja predaje vlasti bez obzira na sve. U tom smislu jedna je rečenica ostala ista i opasno često ponavljana, “da nijedna “fotelja” ne vrijedi nečijeg života”! U tom kontekstu nimalo stidljiva spominjanja latentne ponude rudara da se oni pobrinu za smirivanje situacije, ali i otvoreno prijeteći skupovi bivših boraca izjavama u kojima se pozivaju na očuvanje državnosti države Bosne i Hercegovine, dobivaju nimalo lijep okvir. Problem je u tome što su i rudari bili borci koji su se – možda patetično, ali istinito – nekada puškom, a sada lopatom borili za očuvanje teritorijalnog integriteta i državnosti BiH; okretanje boraca rudara i boraca koji nisu rudari protiv demonstranata (među kojima, opet, ima boraca) – čak i u primislima suludo egocentričnih političara – izazvala bi, ne građanski nego bratoubilački rat.

Sve te igrarije po živcima i emocijama raspamećenih građana ove zemlje nemaju niti jedan element koji bi makar podsjećao na apel na mirno razrješenje situacije; naprotiv! Činjenica da se – do sada – nije oglasio niti jedan političar (a znam makar jednog) koji ima jasnu viziju šta je to država, makar toliko da objasni da Federacija nije država(!), poput slike, govori više od riječi.

Gdje je država

Svemu tome, kao šlag na neku lošu tortu, mogu se dodati nehotične, ali istinite izjave uglavnom problematičnih (i problematiziranih) političara koji su, u svojim nespretnim pokušajima da kažu bilo šta smisleno, definitivno potvrdili istinu o odrođenosti vlasti od podanika, ali i samopercepciju izabranih kao odabranih; naime, govoreći o modusima imenovanja novih mandatara i ministara kojima bi bili zadovoljni i vlast i demonstranti, jedan od najviših zvaničnika FBiH upotrijebio je izraz “na zadovoljstvo obje strane(!)”. Koliko god naivno zvučalo činjenica da se demonstranti (narod) i izabrani političari (vlast) pozicioniraju kao strane, dovoljno je opravdanje za ovaj – treći – talas protesta i demonstracija. Prosto je nevjerovatno, makar se radilo i o nedomišljenosti, zbunjenosti ili lapsusu lingua, da ideji o dobrobiti Bosne i Hercegovine, sa svim njenim građanima i narodima, mogu postojati strane!

Pitanje koje se niko od državotvorno – ne centralistički – zainteresiranih građana BiH ne usuđuje postaviti naglas, ali se nebrojeno puta ponavlja u privatnim i poluslužbenim razgovorima i na koje sa zebnjom očekuju odgovor: „Gdje je u svemu ovome država Bosna i Hercegovina?“ čini se, dugo će još ostati u zraku.

avaz