Edin Urjan Kukavica: Čvrsto zatvorenih očiju pužemo po ivici trotoara

Čini se da je zdrav razum ovdje odavno rekao i Zbogom i Allahemanet.
Prema vodećim svjetskim istraživanjima, Bosna i Hercegovina ima ogromne prirodne resurse, od kojih su vjerovatno najznačajniji čista voda i električna energija (BiH je na 15. mjestu iznimno talentiranih sportista, na FIFA-inoj rang-listi nalazi se na 16. mjestu), prema posljednjem 2013-2014 globalnom indeksu o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), u oblasti kvalitete nastave iz matematike i prirodnih nauka, odnosno kvalitete matematičara i naučnika, BiH je na 13. mjestu, 27., od ukupno 148 zemalja svijeta, prema procentu naučnika i inžinjera u odnosu na ostatak populacije…

Prijete svojima

BiH je na 40. mjestu prema broju korisnika interneta jer u BiH 65,4 posto stanovnika koristi internet, što je najviše u regiji Balkana, ali internet u BiH je najsporiji u Evropi, oko 1,97 Mbps (u Makedoniji je 3,3, a u Albaniji 2,8 Mbps).

Da ima imalo dobre namjere, a kamoli zdravog razuma, ne bi se tri godine raspravljalo o osnovnom demokratskom i ljudskom pravu da bira i bude biran, oporavili bi se predratni privredni, proizvodni i građevinski giganti, ne bi se (u Sarajevu) osamnaest godina prolazilo pored ograde iza koje nema „Olomanke“ i džambo-plakata iz kojih strše ostaci zgrade „Valtera Perića”, brojke od 70 milijardi nečega i 546,7 miliona eura koje su stigle u zemlju, ne bi se ni spominjala pred pola miliona nezaposlenih i gotovo isto toliko penzionera na rubu gladi, muslimani bi bili muslimi, pravoslavni i katolici bili bi mehki kao Isusova ruka; građani bi bili kulturni, a seljaci stidljivi, muškarci bi bili muškarci, a žene žene… U Ime Boga i s Imenom Božijim bi se mirilo, a ne ratovalo.

S druge strane, zanimljivo je, čak i fenomenološki, da deklarativno najveći bosanski – i bošnjački – patrioti žive u Švicarskoj, da se oni koji znaju šta je najbolje za Bosnu i Hercegovinu javljaju iz Amerike, da najpredaniji bosanski muslimani ratuju u Siriji… Doduše, neki sjede za računarima i kritiziraju – radije, ratuju – sa svima koji ne misle kao oni; oni malo pametniji raspravljaju sa svojim pandanima iz druga dva nacionalna korpusa, a oni malo manje pametni – koliko sam vidio, uglavnom Bošnjaci – raspravljaju i prijete isključivo Bošnjacima neistomišljenicima. Nisam primijetio da od njihovih vatrenih pokliča, najzapaljivijih komentara i najglasnijih osuda strahuju ni četnici ni ustaše; nisam čuo da su ucijenili glavu nijednog rasturača Bosne i Hercegovine, da su ošamarili ijednog od stotina ratnih zločinaca koji slobodno hodaju (i) našom zemljom.

Da dobrih namjera, ipak, ima pokazuje i studija Sveučilišta u Edinburgu i CEIR-a provedena u maju ove godine u trinaest gradova u oba entiteta Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić), prema kojoj 77 posto ispitanika kaže da vjeruje da je proces pomirenja, koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH, važan. Nadalje, 72, odnosno 76,8 posto ispitanika najvažnijim osobama u ovom procesu smatra nastavnike i osobe koje predstavljaju sve i/ili nijednu nacionalnu skupinu. Što se nacije tiče, 92,7 posto ispitanika identificirala se kao pripadnik jednoga od tri konstitutivna naroda, a samo 7,3 posto ispitanika odabralo je da ne pripada nijednom od tri konstitutivna naroda. Uprkos velikom procentu nacionalno osviještenih građana BiH, njih samo oko osam posto je naznačilo da nacionalni identitet uzimaju u obzir kada biraju prijatelje. Isto tako, zanimljivo je da najpozitivniju skupinu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, predstavljaju penzioneri!

Ne mogu se oteti dojmu da su Bosanci i Hercegovci u stanju koje je moguće izraziti samo metaforom: čvrsto zatvorenih očiju pužemo po ivici trotoara, ne usuđujući se otvoriti oči i vidjeti da nas samo deset centimetara dijeli od čvrstog i sigurnog tla i koraka. Zašto je to tako?

Zato što više od 80 posto građana BiH smatra kako je zbog postojećeg ustavnog ustrojstva ova država nefunkcionalna: 73 institucije na nivou BiH sa 22.039 zaposlenih (koje je doslovno nemoguće pozvati na odgovornost, a kamoli otpustiti) i koji troše 522 miliona KM samo za plate (radili – ne radili), ne mogu biti funkcionalne. Ispitanici smatraju da ovakvo stanje odgovara samo političkim strankama, a ne građanima.

Kad smo kod stranaka, BiH je među prvima u svijetu i po broju političkih stranaka u odnosu na broj stanovništva; trenutno je u BiH registrirano 190 političkih stranaka, ali kako se taj broj se konstantno povećava pa bi ih do općih izbora 2014. godine moglo biti više od 200. Političke blokade su, ustvari, rezultat ili posljedica restoranske demokratije, u kojoj je rasprava o Ustavu iz parlamentarnih klupa premještena u restorane, i iz Sarajeva u Peštu i Prag. Zato što se provođenjem presude “Sejdić – Finci” ne rješava nacionalno pitanje u zemlji nego glasači ograđuju u čvršće torove, a istovremeno zamagljuje nepostojanje ikakve želje za borbom protiv korupcije, za učinkovitu ekonomiju i funkcionalno pravosuđe.

Čekamo nekoga

Zato se BiH nalazi na 85. mjestu prema povjerenju u političare, 73. prema prisutnosti nepotizma u javnom i privatnim firmama, 88. mjestu prema spremnosti nadređenih u upravi da prenesu nadležnost na podređene i 146. prema trošenju u javnoj administraciji. Zato što se samo na plate uposlenika u javnom sektoru u BiH godišnje izdvaja oko 13 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je najviše u regiji; uzgred, prema visini BDP, BiH je na 105. mjestu. Zato što je BiH 143. od 148 zemalja, prema kapacitetu da zadrži mlade i talentovane ljude, a na 140. mjestu da privuče talentovane ljude iz drugih zemalja.

Iz Bosne i Hercegovine godišnje oko 10.000 obrazovanih osoba preseli u inostranstvo.
Duže od dvadeset godina gledamo i svjedočimo šta jedna zemlja i tri naroda (i ostali) može i čine za svoje upravitelje i prvake i šta oni mogu i čine jedni za druge, pothranjujući svoje glasačke mašine strahom i prijetnjom. Jednako dugo, pa i malo duže, kako to prije neko veče napomenu akademik Muhamed Filipović, čekamo da se pojavi neko – bilo ko – i ovdje izgovori ono što je najpoznatiji američki predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy) prije pedeset godina izgovorio u Fort Worthu: „Ne pitaj šta tvoja zemlja može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za svoju zemlju!” Ali džaba. Možda zato što znaju da je ove riječi Kenedi izgovorio samo tri sata prije nego što će biti ubijen.

avaz

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close