Edin Urjan Kukavica: Autogol

Politička imenovanja bez zdrave pameti

Teško je zamisliti veću tugu i žalost od one koju osjeća fudbaler koji postigne autogol. Pogotovo ako taj gol presudi utakmicu. Razgovarao sam s nekoliko fudbalera koji su se ovim sportom bavili profesionalno, doduše, u manje atraktivnim ligama, ali… fudbal je fudbal, a fudbaler je fudbaler. Zanimalo me kakav je to osjećaj i kakve posljedice na profesionalca ostavlja činjenica da je zatresao pogrešnu – svoju – mrežu, da je odlučio utakmicu, da je možda doveo u pitanje neke planove, projekte, perspektive svoga tima… neka moguća doigravanja i razigravanja…

Cirkusna politika

Svi odreda rekli su mi da se s tim osjećajem ne može porediti nijedan drugi koji su imali u svome životu, smještajući ga negdje između gotovo zaboravljenih inkvizicijskih metoda izvlačenja priznanja za herezu i samoubistva s mučenjem. Poslije autogola, pričali su mi, možeš odigrati desetine dobrih i odličnih utakmica, postići mnoštvo čak i presudnih golova, biti ključni igrač u najznačajnijim mečevima… javnost će te uvijek pamtiti po tom jednom autogolu!

Zašto onda selektori i treneri naših političkih timova u svim utakmicama u posljednjih dvadeset godina gotovo po pravilu na ključne pozicije postavljaju isključivo ljude koji postižu samo autogolove? Kome takvi igrači trebaju; za koga igraju; i kojim će rezultatom, na kraju, završiti ova “liga prvaka”? Zašto gotovo sva imenovanja i postavljenja izgledaju i zvuče kao da se čine iz pizme ili inata ili, kao plaćanje nekih iznimno skupih računa koji se kriju od javnosti?

Zašto nikada do sada nismo čuli za imenovanje, postavljenje, napredovanje nekog političara za kojega se zna da nema nekoliko stanova pravilno raspoređenih po najbližoj i najpovjerljivijoj rodbini, apartman ili vikendicu na nekoj od atraktivnih i popularnih planina; nekoga ko na prethodnim pozicijama nije privatizirao pola općine ili kantona, čiji se dosadašnji profesionalni i politički angažman ne opisuje krivičnim prijavama, koji ne lupa gluposti koje više nikome nisu smiješne…

Zašto sve mora podsjećati na cirkusko-estradnu predstavu koja nikome zdrave pameti ne može biti dovoljan pokazatelj da će se bilo šta ovdje u skorije vrijeme promijeniti na bolje? Kakav je to uopće, zakon po kojemu čovjek sa krivičnom sumnjom, prijavom, optužnicom, presudom(!) može biti postavljen na bilo kakvu poziciju, a kamoli onu na kojoj se odlučuje o desetinama i stotinama miliona našeg novca? Zašto niko ne insistira na promjeni tog i tih zakona? Čemu, onda, doista, izbori i glasanje za i glasanje protiv nekih ljudi ako im njihove stranke/partije ipak pronađu neka, makar kompenzaciona, mjesta ako ne već kakvo bolje – direktorsko – uhljebljenje, uprkos volji glasača koji su ih proglasili nepodobnim i neprihvatljivim?

Imamo li mi, Bosanci i Hercegovci – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – ijednog političara koji nije zloupotrijebio, pronevjerio, falsificirao, iskoristio, snašao se(!?), čija biografija u posljednjih dvadesetak godina nije praktično tumačenje Krivičnog zakona? Imamo li ijedan politički subjekt koji insistira upravo na takvim ljudima i tim vrijednostima ili, makar, snage unutar političkih subjekata koje se zalažu, promoviraju i bore za insistiranje na ljudima koji svoj moralni, ljudski i politički integritet ne žele prokockati zbog prolaznog i privremenog?

Hoćemo li ikada čuti da je neka stranka ili partija onako, od sebe, pokrenula makar internu istragu protiv svojih nezajažljivih članova koji kaljaju obraz i stranki/partiji i njenim poštenim članovima? Zašto pošteni – ima takvih po strankama i partijama – pristaju na izjednačavanje sa pokvarenim? Treba li i njih podsjetiti da oni koji se slažu sa nepravdom više nisu žrtve nego saučesnici? Da postoji i trun elementarne volje da se situacija u zemlji izmijeni, stranke/partije bi to pokazale čišćenjem u svojim vlastitim redovima: uklanjanjem likova koji kaljaju obraz – i to ne samo svoj – nego svih članova predmetne stranke/partije vlastitom moralnom i svakom drugom nečistoćom.

Sve funkcije

Tri su moguća odgovora na sva postavljena pitanja:
1. Ili mi doista na vlasti imamo sve same genije; rijetkost je naći bilo koga ko obavlja samo jednu funkciju, bilo koju: stranačku, političku, univerzitetsku, direktorsku… većina ovih koje znamo obavlja toliko funkcija i dužnosti da ih je nemoguće nabrojati u jednom dahu, a o njihovoj sposobnosti govore i njihove stranačke kolege ocjenjujući ih „skromnim” što (ne)izravno implicira da, vjerovatno, ne mogu nabrojati sve funkcije, ne mogu se sjetiti svih obaveza koje te funkcije nameću (svaka je predviđena za jednog izvršitelja), i samo dragi Bog zna kako uspijevaju dvadeset četiri sata i skromne potencijale rasporediti na pet, šest, sedam… različitih obaveza.
2. Zato što je poštenje pokazatelj temeljne nesposobnosti predmetnog političara koji time postaje utjelovljenje jedne od najbogohulnijih poslovica koje je ovaj narod iznjedrio: “Ko ne zna sebi ni Bog mu ne da!” Ili, pak, 3. Kako je općepoznato da svaki stanovnik Bosne i Hercegovine može biti direktor svemira i selektor fudbalske reprezentacije svijeta (poneki čak istovremeno), onda su sva ova imenovanja sasvim normalna.

Činjenica da kod nas selektori i treneri čak i u poluvremenu, u igru ubacuju igrače koji će postizati samo autogolove, nikoga – njih pogotovo – osim u estradno-cirkuske svrhe, uopće ne zanima.

Da postoji i trun elementarne volje da se situacija u zemlji izmijeni, stranke bi to pokazale čišćenjem u svojim vlastitim redovima: uklanjanjem likova koji kaljaju obraz – i to ne samo svoj – nego svih članova predmetne stranke vlastitom moralnom i svakom drugom nečistoćom

Autor: Edin Urjan Kukavica – AVAZ