Ebu Hurejre prenosi preko 5.000 hadisa. Kada bi se svi ovi hadisi sakupili u jednu knjigu, njezin obim bi bio veći od obima mushafa za jedan i po put. Kao što nam je poznato, postoji velik broj osoba koje su naučile Kur’an, a.š., napamet za šest mjeseci. Zbog toga optužba na račun oštroumnog ashaba, jake memorije, kao što je bio Ebu Hurejre, r.a., da nije bio u stanju zapamtiti ovoliki broj hadisa u periodu od četiri godine koliko je proveo uz Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nije ništa drugo do optužba cijenjenog i oštroumnog ashaba za maloumnost. S druge strane, nije sve hadise koje je Ebu Hurejre, r.a., prenio čuo direktno od Poslanika, s.a.v.s.; mnoge hadise on prenosi od Ebu Bekra, Omera, Fadla, Ubejja ibn Ka’ba, Aiše i drugih ashaba, r.a.
U 14 stoljeća historije islama, zabilježeno je nekoliko kritika na račun ovog znamenitog ashaba. Većinom su to kritike šiitskih autora i novije kritike nekolicine orijentalista. Šiitski autori u svojim djelima promoviraju predaje koje se tobože nalaze u MuslimovomSahihu, poput predaje da je Omer, r.a., išibao Ebu Hurejru, r.a., zbog fabriciranja hadisa Poslanika, s.a.v.s. Druga potvora je citiranje riječi Aiše, r.a., da je Ebu Hurejre, r.a., ‘veliki lažov koji je izmislio mnoštvo hadisa pripisavši ih Poslaniku, s.a.v.s.’. I treća rasprostranjena potvora je, predanje da je Ebu Hanife rekao za ashabe Poslanika, s.a.v.s., da su generalno časni i pravedni, i da prihvata hadise koji dolaze od njih, ali da ne prihvata hadise koji dolaze od Ebu Hurejre, Enesa b. Malika i Semure b. Džunduba.
Veliki šiitski učenjak isna ‘ašerija (vladajuće sekte u Iranu), al-Medžlisi, u svome djeluHaqqul-yaqin u 55. poglavlju, i predajama koje govore o Aiši, r.a., kaže sljedeće: „Tri ashaba koji su iznijeli najviše laži na Poslanika, s.a.v..s, su: Ebu Hurejre, Enes b. Malik i Aiša.“
Ovakva tvrdnja nije izrečena s ciljem da poljuljua ili degradira samo ugled osoba koji su godine života provele sa Allahovim Poslanikom. Aiša je bila supruga Allahova Poslanika, Enes b. Malik je služio Poslaniku 10 godina, Ebu Hurejre se aktivno družio sa Poslanikom posljednje tri godine njegova života. Naime, tvrdnja da su upravo oni najveži lašci, zapravo je podrivanje vjerovanja sunnija i tvrdnja da je zasnovano na lažima, uzimajući u obzir koliki dio vjere zauzima i koliko je samo vjerskih propisa zasnovano na hiljadama hadisa koje prenose prethodno spomenute osobe.
Također, libanonski učenjak Abdul-Husejn Šerefuddin al-‘Ameli u svojim djelima je iznio mnoštvo pogrda na račun ovog plemenitog ashaba.
Na njegove optužbe odgovorio je dr.Muhammed Adžadž al-Hatib u svom magistarskom radu pod nazivom As-sunneh qable-t-tedwin (Kairo, 1963.) također, u svom drugom radu pod nazivom, Abu Hurayrah Raawiya al-Islaam (Kairo, 1962.).
Mahmud Abu Rayyah, egipatski orijentalista, u djelu Adwa’ ‘alas-sunnet-il-Muhamedijjeh(Kairo,1958.), pokušao je, ne samo da ospori predanja i pouzdanost ovog ashaba, nego da čitav sunnet Poslanika, s.a.v.s., predstavi kao laž.
Na njegove optužbe su odgovorili dr.Mustafa es-Siba’i u djelu As-sunneh we mekanetuha fit-tashree’ al-islaami, (Kairo, 1961.), zatim Abdurrezak Hamza u djelu Zulumat Abi Rayya amam adwa’ as-sunnah al-Muhammadijjeh, kao i vrijedno djelo Al-Anwaar ul-kaašifah lima fi kitaab adwaa’ ‘ala al-sunneh min al-zallal we-t-tedlil wel-mudžaazefeh koje je napisao Abdurrahman b. Jahja al-Mu’allimi al-Jemeni. Najvrjednije apologetsko djelo o Ebu Hurejri, r.a., napisao je Abdulmun’im Sali Ali al-‘Izzi pod nazivom Dif’a ‘an Ebi Hurejre(Bagdad, 1973.), u kojem je stranicu po stranicu obradio preko 110 klasičnih djela koja spominju, citiraju Ebu Hurejru, r.a., i sve što je u vezi s njim.
Odgovor na tri najrasprostranjenije potvore
Abdul-Husejn, kao i Abu Rejjaa iz Egipta navode u svojim djelima kazivanje da je halifa Omer, išibao Ebu Hurejru, zbog fabriciranja hadisa, navodeći da se ta predaja nalazi uSahihu Muslima. Međutim, ta predaja se ne nalazi u Sahihu Muslima, nego u šiitksom izvoru, komentaru Nehdžul-Belage koji je napisao šiitski mu’tezila Ibn Ebi al-Hadid, koji citira Ebu Džafera al-Iskafija, također šiitksog mu’tezilu iz trećeg stoljeća. Al-Iskafi prenosi ovu predaju bez niza prenosilaca.[1]
Historijski, prvi koji je izrekao optužbe na račun Ebu Hurejre, r.a., jeste džehmija Bišr al-Merisi koji je ujedno i prvi pripisao Omeru, r.a., riječi: „Najveći lažac među prenosiocima je Ebu Hurejre.“
Opovrgavajući ovakve i slične tvrdnje, Mustafa es-Siba’i navodi dijalog halife Omera i Ebu Hurejre, a upravo se tiče usmenog prenošenja tradicije Allahova Poslanika: “Nije poznato da se Omer b. El-Hattab ikada suprostavio onim ashabima koji su puno prenosili hadise. Zna se samo to da je Ebu Hurejrea, kada je počeo da puno priča hadise, upitao: ‘Jesi li ti, Ebu Hurejre, bio sa nama na tom i tom mjestu?’ ‘Jesam’, odgovori Ebu Hurejre, ‘i čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Ko na mene slaže namjerno neka pripremi sebi mjesto u Džehennemu!”‘ ‘E pošto to znaš’, reče Omer b. El-Hattab Ebu Hurejreu, ‘onda pričaj!’
Imam Darimi mu je odgovorio: „Kako je moguće da ga je Omer, r.a., optužio za laži na Poslanika, s.a.v.s., a istovremeno ga je postavio na veoma važnu funkciju?“ Imam Darimi završava riječima: „Ako ste sigurni u svoje tvrdnje, pokažite ko prenosi takva predanja? A u svakom slučaju, nećete moći naći pouzdanog prenosioca.“[2]
Al-‘Izzi također navodi nekoliko hadisa koje bilježi Buharija, a prenose ih unuci Omera, r.a., među kojima su Salim b. Abdullah b. Omer, od kojeg Buharija prenosi tri hadisa i Hafs b. Asim b. Omer, od kojeg također prenosi tri hadisa. Al-‘Izzi komentariše riječima: „Zar oni nisu čuli od svojih očeva da je Ebu Hurejre lažac?“[3]
Što se tiče optužbe da je Aiša, r.a., optužila Ebu Hurejru, za laž, to je neosnovano. Postoji nekoliko predanja u kojima je Aiša, r.a., ispravila nekoliko hadisa koje je Ebu Hurejre durgačije prenio. Ovo nije usamljeni slučaj u kojem Aiša, r.a., ispravlja nekoga ili neki od prenesenih hadisa. Poznato je nekoliko ispravki pri prenošenju hadisa koje je Aiša, r.a., uputila nekolicini ashaba. Treba napraviti razliku između korekcije i proglašavanje nekoga lašcem. Al-‘Izzi navodi predanje koje bilježi Buharija[4], u kojem se kaže da su Aiša, r.a., i Hafsa, r.a., umrle, a Ebu Hurejre, im je klanjao dženazu, dok je Ibn Omer bio među prisutnima.[5]
Kada su u pitanju predanja koja govore o optužbama Ebu Hanife na račun Ebu Hurejre, r.a., plod su pogrešne interpretacije i manipulacije.
Zapravo, radi se o principima metodologije usuli-fikha hanefijskih pravne škole. Naime, ona predanja Ebu Hurejre, r.a., koja su saglasna sa analogijom su prihvaćena, a što se tiče onih koja su nepodudarna, jedni smatraju da ako je hadis općeprihvaćen u ummetu, uzima se, dok drugi preferiraju annalogiju nad hadisom.[6]
Također, Ibrahim en-Nehai, hanefijski učenjak iz Kufe nije prihvatao sve hadise koji dolaze od Ebu Hurejre, r.a. Imam Zehebi prenosi da je en-Nehai svoj postupak objašnjavao riječima da Ebu Hurejre, r.a., nije bio fakih.[7]
Međutim, mnoštvo učenjaka je oponiralo en-Nehaijevim tvrdnjama, poput Imama Zehebija[8], Ibn Kesira[9], Ibn Asakira itd. Također, poznata su predanja u kojima se bilježi da je Ibn Abbas, r.a., koji je važio za jednog od najučenijih ashaba, jedne prilike zatražio od Ebu Hurejre da izda fetvu, ili pak, mnogobrojne predaje u kojima se spominje da je Ebu Hurejre, r.a., u periodu od dvadeset i tri godine, nakon smrti Osmana, r.a., slao fetve u Medinu. Iza ovog ashaba je ostalo mnoštvo učenjaka iz generacije tabi’ina koji su bili kadije i izdavali fetve.
Na kraju, treba spomenuti događaj koji se zbio u vrijeme Mervana, koji je naredio svome pisaru da tajno registruje stotine hadisa koje prenosi Ebu Hurejre, r.a. Nakon prolaska pune godine dana zatražio je Mervan od Ebu Hurejrea, r.a., da mu navede te hadise. Ebu Hurejre je nakon proučene Bismille počeo navoditi te hadise, pa je uvidio da su istovjetni ranije zabilježenim hadisima, kao da mu ih je diktirao riječ po riječ, odnosno slovo po slovo. Zbog toga, kako su se postidjeli oni koji su sumnjičili Ebu Hurejrea jučer, na isti način će se postidjeti i oni koji ga sumnjiče danas ili sutra.
Piše: Resul S. Mehmedović
Bilješke:
[1] Pogledati; al-Mu’allamee, al-Anwaer al-Kaashifah, str. 152-153.; al-Khateeb, al-Sunnah Qabl al-Tadween, str. 457.; al-‘Izzee, Difaa’ ‘an Abee Hurayrah, str. 123.
[2] Pogledati: al-Darimi, Radd al-Imaam al-Darimee ‘Uthmaan ibn Sa’eed ‘alaa Bishr al-Mareesee al-‘Aneed, str. 132-135.
[3] al-‘Izzee, Difaa’ ‘an Abee Hurayrah, str. 123.
[4] Bukhari, Tarih As-Saghaar, str. 52.; Hakim, Mustedreku, Vol. 4, str. 6.
[5] Pogledati: Difaa’ ‘an Abee Hurayrah, str. 110.
[6] Pogledati: Usul es-Serahhsi, Vol. 1, str. 341.
[7] Pogledati: Zehebi, Mizaan al-I’tidaal, Vol. 1, str. 35.
[8] Pogledati: Zehebi, Siyaar A’laam al-Nubalaa’, Vol. 2, str. 438.
[9] Pogledati: Ibn Kesir, al-Bidaayah wan-Nihaayah, Vol. 8, str. 109-110.
Dialogos.ba
