Etnotalasanje je, ne zbog naroda nego zbog vlastite kože, potrebno svim „zaštitnicima“ nacionalnih interesa – i srpskih i bošnjačkih i hrvatskih. Kako se, međutim, toj matrici suprotstaviti? Možda onim što je u podtekstu poruke lidera Napredne Srpske Bošnjacima. Vi se, pozva ih Šukalo, „riješite Bakira, mi ćemo Dodika i mirna Bosna“. To, doduše, nije poruka kojoj se nema što i dodati. Dio paketa, naime, mora biti i onaj treći, „borac za hrvatsku stvar“. Jer, mirne Bosne, da se poslužim Šukalom, a i Hercegovine, nema ne učini li se i to – ne protjeraju li se iz nje, ne jedan nego svi njezini nacionalizmi. I bošnjački i hrvatski i srpski.
Prethodnih dana bijah u prilici pročitati i slušati priče ljudi koje podgrijavaju nadu. Banjalučanin Vlado, prema jednoj od njih, ženi sina i u svate poziva prijatelja Aliju iz Jajca. Sali punoj uzvanika Vlado predstavlja svima nepoznata gosta. Zahvaljujući Aliji, veli, danas je i sam tu, s njima – da ne bi njega, ostao bi u nekoj od kupreških rivina kao i mnogi koji tamo, i zbog iste stvari kao on, bijahu u prvoj polovici devedesetih. Alija mu spasi život i omogući da nakon rata nastavi sa svojom obitelji dijeliti i životne radosti i životne muke. I zato mu je brat – a bratu su uvijek široko otvorena vrata vlastite ti kuće.
Ili, Goraždanin Amir, poznatiji kao „Makedonac“, u isto to vrijeme napušta JNA i iz Skoplja se zaputi u rodni kraj – u vrijeme kad je Goražde bilo u totalnoj blokadi, i kad je bilo samo pitanje dana kada će pasti u ruke srpske armade. Ulazak u blokirani prostor bi, međutim, bio nemoguć da uz njega ne bi i njegov prijatelj, Srbin Dragan, također oficir JNA u Skoplju, koji je zbog svoga druga i sam napustio vojsku. Kući je, nažalost, Amir zatekao ono što ni u snu nije očekivao – poubijanu obitelj. Ali, vremena za žalovanje nije bilo. Morao je Amir stati na čelo obrane Goražda. I uspio je. Goražde je obranjeno, veći broj vojnika srpskih jedinica zarobljen. Od Amira se očekivalo da učini ono zbog čega bi ga malo tko osuđivao – da obitelj osveti, da četrdesetak-pedeset vojnika, koliko ih je zarobljeno, poubija. Ali ne. Dok sam ja zapovjednik, ohrabrio ih je „Makedonac“, vama ni dlaka s glave ne smije faliti.
Da su to vrijednosti koje jamče drugačiju budućnost, i od nedavne prošlosti i od vremena u kojem živimo, sa zajedničke tribine prije koji dan poručiše i prvaci četiriju vjerskih zajednica. Jedinstvenom porukom praštanja, pomirenja i izgradnje mira, poručiše, žele pripomoći oslobađanju ljudi od mržnje i nagomilanih predrasuda.
Ali, čemu sve to – i priče o ljudskosti i poruke vjerskih autoriteta – jer, oni koji u vlastitim rukama drže ključeve i praštanja i pomirenja, čine sve da do toga ne dođe. I ne samo to. Zbog tobožnje brige za vlastite narode oni čine sve da strahovi od drugih, a sa strahovima i mržnja prema njima, budu i veći nego do sada – jer, jedino to je jamstvo njihova vlastita, i političkog i svakog drugog trajanja.
Istina, načini na koje vlastite đavolje planove provode u ponečemu se razlikuju. Jedni za to isturaju vlastita prsa, drugi, opet, koriste plaćene jurišnike, treći, na koncu, kombiniraju i jedno i drugo. Priču o trećem entitetu, recimo, lider HDZ-a nanovo, po tko zna koji već put, pokreće kako bi preventivno djelovao na mogućnost osipanja biračkoga tijela – i kako bi testirao reakcije domaće i međunarodne političke javnosti dakako. Ali, dok osjeti da je teren tvrd, posebice nakon nimalo nježnih reakcija vrha Katoličke crkve, i sam reterira. Nikada i nitko, pojasni nedavno, nije spomenuo treći entitet nego samo potrebu federalizacije BiH – pa što god da mu to značilo.
To, dakako, ne znači da je od nauma ustavnog zaokruživanja prostora od Stoca do Livna i definitivno odustao. No, sada to za njega odrađuju drugi, za prljavi posao unajmljeni psi, ili isfabricirani političari ili u medijima angažirani društveno-politički radnici – koji, posebice ovi drugi, kako bi amortizirali „udar“ vrha Katoličke crkve, čine što im je u zadatak gospodar i stavio. Jedni, tako, kako bi otupili oštricu kritika kojima su, posebice od Crkve, projektanti trećeg entiteta izloženi, barataju „istraživanjima“ po kojima bi, zamislite, u Čovićevu entitetu živjelo čak tri četvrtine svih Hrvata BiH – a posreći li se, i čitava 83% njih. Drugi su još „uvjerljiviji“. Prijedlog biskupske konferencije iz 2005. godine je, kažu, „za Hrvate toliko loš da je prihvatljiv jedino za SDA“ – i upućuju na zaključak kako je crkveno vodstvo, zamislite, protiv vlastita vjerničkoga puka. Sva sreća, međutim, zaključuju stožernikovi plaćenici, „biskupska konferencija nema nikakav politički legitimitet“ pa, iako „je slobodna lupati što god želi“, ni ne obvezuje Hrvate i njihovo vodstvo. Što na to reći? Jezikom legendarnog novinara, ljudi moji zar je i to moguće.
Preventiva zbog opasnosti osipanja biračkoga tijela u podtekstu je i političkoga djelovanja lidera SNSD-a – mada, isti podtekst stran nije ni ostatku partija ovog dijela zemlje. Politički ultimatumi, prijetnje referendumima i secesijom, uostalom, čine kontinuitet Dodikova djelovanja prethodnih skoro deset godina. Ono, pak, što čovjek radi zadnjih godinu-dvije, izravno je motivirano ambicijom spašavanja vlastite kože – zbog neispunjenih obećanja, zbog korumpirane mu vlasti, zbog vlastitog kriminala mu posebice. U toj funkciji je i posljednji referendum, u toj funkciji je prijetnja novim referendumima, u toj funkciji je kavga koju, izuzme li se Rusiju, zameće s čitavim svijetom.
Sve to bi mu, međutim, bilo zaludu da nije oporbe koju ima – i takve kakvu ima dakako. Jer ona se, kako ne bi dala materijala da je kvislinška – što je epitet kojeg joj lider SNSD-a prišiva na dnevnoj bazi – i sama hvata u Dodikovo kolo. Pomoglo nije ni iskustvo s prošlogodišnjih lokalnih izbora, na kojima joj je – zbog dojma kako je srpski vođa Mile, i kako je ona drugorazredna družina – utjecaj gotovo pa prepolovljen. Nije, ponavljam, pomoglo jer ona i danas čini istu grešku – u priči o zahtjevu za revizijom presude haškog tribunala, ali i u svima drugima gdje svoje srpstvo pokušava prikazati neupitnim. A u tome, nikako da shvati, Dodiku nije ni do koljena – i šansa joj je u igri potpuno drugim špilom karata. A sve dotle, dok to ne počme činiti, biti će tučena kao i na zadnjim lokalnim izborima.
Preventivno djelovanje zbog izvjesnog osipanja biračkoga tijela u podtekstu je, na koncu, i najnovije odlučnosti lidera SDA da podnese zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu. Od presude je, naime, prošlo deset godina – i sve to vrijeme revizija gotovo da se i ne spominje. A onda, pred istek roka za bilo kakvu reviziju, u tjedan-dva se iz rukava vade dokazi koji je opravdavaju – i barata se čak i odgovornošću pred poviješću ne učini li se baš to. Zaludu činjenica da u historiji haškog suda ni jedan zahtjev nije imao pozitivan ishod. Zaludu upozorenja svijeta kako su kriteriji, koje je za pokretanje revizije postavio haški sud, vrlo visoki – i kako treba ozbiljno razmisliti koliko se novim dokazima njima udovoljava.
No, recimo da sve to i nije važno – ni praksa haškog tribunala ni mišljenje svijeta. Za zahtjev za revizijom, međutim, nije osiguran ni bosanskohercegovački konsenzus. Uostalom, protiv njega su dvije trećine članova državnog predsjedništva. Za reviziju presude je, da ne okolišam, jedino član kolektivnog šefa iz reda Bošnjaka. A ruku na srce, bošnjačko je, u preko devet desetina sastava svojih sudionika, i „savjetovanje“ temeljem kojeg je odluka o pokretanju revizije donesena. I kako onda prigovoriti predsjedniku RS-a, a i dvojici članova državnoga trijumvirata, da zahtjev ne podnosi BiH nego samo jedan njezin narod.
I konačno, mada je u čitavoj ovoj priči to, po mojem sudu, i najvažnije, zaboravlja se da ovako sklepana „volja“ zemlje može biti samo novi nož u leđa njoj samoj – i pravu njezinih građana na drugačiju budućnost. Jer, izostanak konsenzusa u vezi sa zahtjevom za reviziju ne može ostati bez novog talasanja – u prilog čemu, uostalom, svjedoče i najnovije prijetnje blokadom institucija BiH, upozorenja sa samog državnog trona kako sve to može dovesti do novih sukoba, i tako redom. Ali, koga to zanima? Naprosto, ignorira se da bi ta i takva „volja“ mogla proizvoditi nove frustracije, nove strahove i novo homogeniziranje – i to, ne pravimo se slijepi kod očiju, homogeniziranje na etničkoj osnovi. Ili se, što je vjerojatnije, zbog etnohomogenizacije sve to i čini – pa što košta da košta.
Ako je tako, a jeste, kako shvatiti da u toj priči sudjeluju i lideri ljevice? I kako shvatiti razlog – zaludu im nemušta obrazloženja – zbog kojeg se u Izetbegovićevu ujdurmu i sami upuštaju? Za njezine radikale me, istina, a nije da ih i na ljevici nema, ne čudi. Jer, etnoradikalizam, koji se i kod nekih od njih dade prepoznati, je sračunat – preko njega žele sebi, ne i svojim strankama, priskrbiti poneki dodatni postotak simpatija u biračkom tijelu. Zašto, znaju oni sami – iako, odgovor na to nije bogzna kakva mudrost ni svima ostalima.
Mogu li, međutim, time dobiti i partije ljevice – SDP i DF prije svega? Definitivno, ne. Ne isključujem, doduše, da se u bošnjačkom biračkom tijelu i to može dogoditi. No, što je s njihovom misijom – da, među inim, budu partije svih građana BiH? I da im utjecaj, osim među Bošnjacima, raste i među Srbima, onima u RS-u prije svega, i među Hrvatima, na prostoru od Stoca do Livna posebice? Što se, recimo, mene tiče, s pameću koju prethodnih dana demonstriraju takva ambicija im je nemoguća misija. Jer, sudjelovanjem u sarajevskom revizija-etnosijelu kod obična svijeta stvaraju potpuno suprotan dojam o svojim političkim ciljevima. A usto, poslužili su i kao najobičniji glineni golubovi Bakir efendiji – baš ono što nikako nisu smjeli.
Uostalom, ponešto su, imaju li pameti, naučiti mogli i iz prošlogodišnjeg iskustva Saveza za promjene. U halabuku oko referenduma, ponavljam, kojom je Dodik spašavao vlastitu glavu, uključile su se i one – zbog procjene da bi izostajanje moglo biti kažnjeno na izborima. A baš to, dakle uključivanje u Dodikovu hajku, na izborima je i kažnjeno. Jer, zasluge za referendum i spašavanje srpstva su pripisane lideru SNSD – a stranke Saveza za promjene su doživljene kao najobičniji potrošni materijal.
Priča je, hoće li se zaključiti, poprilično jednostavna. Etnotalasanje je, ne zbog naroda nego zbog vlastite kože, potrebno svim „zaštitnicima“ nacionalnih interesa – i srpskih i bošnjačkih i hrvatskih. Kako se, međutim, toj matrici suprotstaviti? Možda onim što je u podtekstu poruke lidera Napredne Srpske Bošnjacima. Vi se, pozva ih Šukalo, „riješite Bakira, mi ćemo Dodika i mirna Bosna“. To, doduše, nije poruka kojoj se nema što i dodati. Dio paketa, naime, mora biti i onaj treći, „borac za hrvatsku stvar“. Jer, mirne Bosne, da se poslužim Šukalom, a i Hercegovine, nema ne učini li se i to – ne protjeraju li se iz nje, ne jedan nego svi njezini nacionalizmi. I bošnjački i hrvatski i srpski.
Slavo Kukić
Tačno.net
