Dva lica kataklizme u Bosni i Hercegovini

U mandatu Vlade premijera Nermina Nikšića dogodile su sve najveće prirodne nesreće, koje su mogle zadesiti ovu zemlju.

Piše: Borivoje SIMIĆ
Indikator.ba

Početak mandata obiilježio je neviđeni snijeg, potom su uslijedili nezapamćeni požari, a kraju evo i stoljetne poplave, koje su potpuno “otpuhale” dio zemlje, njenu infrastrukturu, privredne objekte, kuće, ognjišta, stoku, svakojaku imovinu i što je najteže i nedoknadivo – brojne ljudske živote.
Između požara i poplava dogodile su se i najžešće demonstracije u poslijeratnoj istoriji Bosne u kojima je narod iskazao nezadovoljstvo radom vlasti, ali sve te opomene izgleda nisu bile dovoljne premijeru Nikšiću nego je počinio nešto što se može porediti sa najtežim krivčnim djelom – jamio je za redovne budžetske potrebe namjenska sredstva Civilne zaštite, službe koja se u slučaju svake nesreće osim sa silama prirode bori i sa vlastitom neopremljenošću, neizgrađenošću infrastukture i generalno nespremnošću da odgovori svom zadatku.
Premijer je na drugoj strani izigravao medijsku zvijezdu sa kabanicom i čizmama “deblokirajući” jedan po jedan dio unesrećeniih gradova u državi.
Sve ovo samo je jedan isječak za sliku domaćh vlasti, koje, svjedoci smo, ponovo nisu položiile ispit.
I ova nesreća pokazala je dva lica kataklizme u BH, nesklad zmeđu samoorganizovanog naroda i neorganizovane i nesposobne vlasti, navodeći još jednom na zaključak da narod ovakve vođe ne zaslužuje.
Rijeke Bosna i Sava izbrisale su linije podjele u ovoj zemlji pa čak i u regionu i povezali ljude dajući da znanja da smo jedni drugima najpreči.
I dok je u narodu proradilo ono najbolje, dok su Gradačačani spašavali komšije iz Šamca, a Tešnjaci svoje najbliže iz Doboja, dok je organizovani narod, pokazujući solidarnost kojoj se cijeli svijet divi, uspio u najtežim trenucima pokazati kako nesreća nema naciju, entitet ili kantonalnu granicu, dotle sun neki od lidera ove zemlje nastojali i kataklizmu i tugu koju je izazvala da podijele, da kanaliišu u nacionalne šeme.
Čak je to sezalo i do granica apsurda, da smo mogli i čuti “izvinjenje” što se eto igrom slučaja dan žalostii poklopio isti dan u oba entiteta jer je valjda i tu trebalo napraviti razliku.
Nažalost i sada kada bi bilo jako potrebno nastupiti zajednički prema svijetu, kako bi se pridobila međunarodna pomoć, a na unutrašnjem planu izvuklo najviše u fukcijii sanacije i obnove uništenog, čini se kako je na sceni soliranje i kako su nekima bitnije neke druge zemlje u saradnji za dobijanje međunarodnih sredstava nego vlastita avlija.
Dakako da bez međunarode pomoći neće biti moguće koliko-toliko popraviti stanje nakon rijetko viđene kataklizme, ali voljeli bismo vidjeti i sposobnost unutar BiH da se upotrijebe svi moguć resursi i snage da se uništeno što prije sanira i izgradi.
Domaći privrednici koji su se svesrdno uključili u akciju pomoći i izdvajaju ovih dana čak i milionska sredstva u fond za pomoć dokazuju da ta unutrašnja snaga postoji.
Upravo, ovu siituaciju treba posmatrati i kao priliku da se angažuju svi raspoloživi kapaciteti, da se potencijalno nesreća pretvori u prliku za jedan novi ciklus ekonomskog rasta i razvoja.
Naivno je vjerovati da će sa stranim novcem, ma koliko ga bude došlo, svi problem biti riješeni.
Iskustva su pokazala da je i nakon rata 1992-1995. zemlja obnavljana milijardama donatorskih sredstava, ali da posljedice nisu sanirane – dvadeset godina nakon krvavog sukoba još imamo izbjeglice i raseljene, problem mina, nedovršenog povratka… Tome treba dodati i da je veliiki dio donacija zastranio u privatne džepove pa ni do danas nismo bili u stanju utvrditi koliko ih je ukupno došlo, a ne treba imati iluzuju da će i nakon ovih poplava biti drugačije.
Država u ovom slučaju morati imati jasan plan i djelovati brzo, a mjera kojima može pomoći unesrećenim ljudima ii oštećenim komapnijama je jako puno.
Poplavama uništena preduzeća trebaju hitnu podršku, nužno je spriječiti insolventnost kako bi se izbjegao gubitak ionako rijetkih radnih mjesta.
No, takve odluke zahtijevaju mobilzaciju svih institucija, parlamenti moraju da rade, vlade da zasjedaju a poltički rivaliteti i stranački animoziteti da ostanu po strani.
Razmjere katastrofe su toliko velike da je potreban organizovan i sistematski pristup.
Soliranje, entietsko i svako drugo zatvaranje i improviziranje, a koje već vidimo na sceni, sigurno neće dati očekivane rezultate.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close