Duraković: Sotoniziranje Erdogana velika je greška Zapada

“ERDOGAN VODI zemlju u propast”, “Turska postaje diktatura”, “Novi sultan podijelio državu”, “Druga smrt Kemala Ataturka”, “Sumrak demokracije: Sve napetije u Ankari”, “Za opoziciju je Turska ‘autobus koji juri bez kočnica’”- neki su od novinskih naslova nakon referenduma na kojem su Turci tijesnom većinom odlučili dati proširene izvršne ovlasti predsjedniku države.

Akademik Duraković ističe kako je njegovo razumijevanje situacije donekle atipično jer je uvjeren da mediji na Zapadu često stvaraju krivu sliku o nekim zbivanjima, na primjer, u Turskoj, Siriji ili Egiptu. Dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u

Sarajevu, inače član Arapske akademije u Kairu, Damasku i Amanu, ponudio je svoje razumijevanje stvari”.

Intervju za Slobodnu Dalmaciju portal Vijesti.ba prenosi u cijelosti:

– Tijesna pobjeda turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana označava kraj epohe što je još 1923.  začeo general Mustafa Kemal Ataturk, koji je srušio višestoljetni sultanat i uveo parlamentarnu demokraciju. Kako komentirate rezultat referenduma? Kako se taj rezultat može odoraziti na Tursku?

Najveći rezultat Ataturkova obrata u turskoj (i osmanlijskoj) povijesti, po mome sudu, jest stvaranje sekularne države. To je, povijesno gledano, mnogo važnije nego što je Ataturkovo uvođenje parlamentarne demokracije, jer ni Ataturk nije bio baš predani ”parlamentarni demokrata” u nekom, recimo, britanskom značenju parlamentarne demokracije. Zato je važno, prije svega, da Turska i nakon “Erdoganova referenduma” ostane sekularna država – to je u danom kontekstu globalnog sukobljavanja kultura u Huntingtonovom smislu, na bazi religijskih isključivosti, važnije nego navodno dokidanje parlamentarne demokracije u Turskoj. Volio  bih, i nadam se tome, da Turska ne krene putem radikalnih religijskih preobražaja. Ustavnim promjenama ne dokida se parlamentarna demokracija u Turskoj, iako se ona u nekim aspektima mijenja. Bit ću otvoren pa ću kazati da zapadne zemlje stvaraju pravu histeriju u vezi s ovim referendumom, brinući se, navodno, upravo za kraj demokracije u Turskoj. To je lažna, bleferska briga Zapada, dakle i Evrope, jer oni znaju da je javnost Zapada najosjetljivija na pitanjima demokracije. Zato se nastoji, upravo tom lažnom brigom za demokraciju u Turskoj, satanizirati Erdogan i turski narod u cjelini – da bi se imao valjan argument da se ne primi u EU mnogomilijunska muslimanska nacija, da postoji “opravdanje” za restrikcije prema njoj i da se pokaže vlastitoj javnosti/javnostima kako je nužno vršiti pritisak na Tursku, a već neko vrijeme vrlo ozbiljno se spolja radi na destabilizaciji Turske. To je velika greška Zapada, tačnije – Evrope koju danas vodi, nažalost, gomila kratkovidih birokrata U tom kontekstu, a stvari inače imaju pravo značenje samo u kontekstu, ne može se izbjeći pitanje zašto su neke evropske zemlje upravo u ovo doba, nakon više od stotinu godina, posegnule za tzv. turskim genocidom nad Jermenima?!

Kada je u Egiptu, takoreći nedavno, svrgnut legalno, demokratski izabrani predsjednik Mursi i kada je potom čak osuđen na smrt, a svrgnula ga je vojna hunta, ni Evropa ni Amerika nisu pokazale zabrinutost zbog toga, iako je Egipat stožerna zemlja arapskog svijeta. Kakva je to briga za demokraciju?! Ponavljam da bih volio da Erdogan nije proveo taj referendum, ali – to je njihova unutarnja stvar: dokle god neka zemlja nije agresivna prema drugima, treba je pustiti da odlučuje o vlastitom unutarnjem uređenju. Uostalom, mora se imati u vidu da različite kulture na našoj planeti, s višestoljetnim različitim tradicijama, ne mogu imati isti tip demokracije, i potrebno je uvažavati te posebnosti.

– Oko 25 milijuna Turaka priklonilo se predsjedničkom sustavu, dok se njih 23,7 milijuna protivi  jačanju Edoganovih ovlasti. Mnogi u ovoj dubokoj podjeli društva vide naznake nestabilnosti i burnih previranja. Može li se takvo što očekivati u skoroj budućnosti?

U svojoj posljednjoj knjizi, Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta (2016), napisao sam, nakon neuspjelog vojnog udara u Turskoj, kako je veoma važno da predsjednik Erdogan treba da djeluje državnički mudro a ne osvetnički jarosno. Mislio sam upravo na to da opseg njegovih akcija nakon puča može dovesti do duboke podjele društva u Turskoj, što je svakako “investicija” za zabrinjavajuću budućnost. Bilo kako bilo, ne možete provesti ma kakav općenarodni referendum a da ne bude podjele društva u vezi s referendumskim pitanjem. U formalno-pravnom smislu, predsjednik Erdogan je dobio na referendumu. Da, sad je pitanje: šta dalje? Ja mislim – a bilo bi divno da pogriješim – da će one snage izvan Turske, kojima je stalo do njene destabilizacije i koje uveliko rade na tome, nastojati svim silama da politički kapitaliziraju i usmjeravaju tu ogromnu masu od 49% Turaka kako bi se cijela država destruirala iznutra, da se to društvo naprosto razori. To je scenarij Ukrajine, Sirije i td. – kada se određene grupe nezadovoljnika izvana usmjeravaju ka destrukciji vlastite države i društva. Ta opasnost za Tursku jest realna, ali se nadam da će biti prevladana jer bi „eksplozija“ Turske bila odveć opasna za cijeli svijet s obzirom na njenu nemjerljivu geostratešku, ili geopolitičku važnost.

– Analtičari kažu kako su Erdoganove uvrede na račun šefova u Europskoj uniji  tijekom kampanje više bile namjenjene domaćoj, dakle, turskoj publici. Ipak, drugi navode kako će Turska ostati pred vratima Europske unije, a odnosi s nekim čelnicima više se ne mogu ni popraviti. Turski predsjednik najavio je referendum o ulasku u EU, ali i o ponovnom uvođenju smrtne kazne. Kakvi se rezultati mogu očekivati?

Ponavljam: zapadni lideri traže izgovor da ne prime Tursku u EU. Pa ona je već desetljećima, gotovo na ponižavajući način, pred vratima EU. I prije ovog referenduma su evropski “lideri”, posebno austrijski iako ne samo on, naglašavali da Turska nikad neće biti primljena u EU. Takav stav EU može imati samo kontraproduktivne posljedice: jačanje turskog nepovjerenja prema Evropi, eventualnu vjersku radikalizaciju u Turskoj i td. Evropske birokrate ne shvaćaju to. Isti je slučaj s mojom BiH kojoj u nedogled isporučuju zahtjeve, znajući da ih BiH sada ne može ispuniti, ovakva kakva je, kakvom su je i oni napravili, već neke države treba uzeti “u zagrljaj” i potom rješavati, u hodu, problematična pitanja. Turska u svakom slučaju nije imala šansi da bude članica EU zbog predrasuda i stavova Evrope prema njoj a ne zbog same Turske.

Što se tiče smrtne kazne, ja nisam za smrtnu kaznu uopće, ali – zar nisu SAD danas simbol demokracije, a tamo je predsjednički sistem u kome predsjednik imenuje na sve najvažnije pozicije, i istovremeno u toj “domovini” demokracije postoji smrtna kazna, itekako. Znana su nam tamošnja zakonita ubijanja na električnoj stolici, smrtonosnim injekcijama i sl. Kome to smeta?!

– Neki analitičari kažu kako Turska može više uznemiriti NATO nego bilo kakva izjava Trumpa ili Putina jer zadire u suštinu tog saveza. Kako se ovako goleme ovlasti Erdogana mogu odraziti na NATO?

Prema mome razumijevanju stvari, NATO je više vojni nego politički savez, premda se to dvoje ne može sasvim razdvojiti. U vezi s tim, vodit će se velika strateška igra. Turska je članica NATO-a koji neće dopustiti Turskoj tek tako da djeluje protiv njegovih interesa i planova, jer sam već rekao da Turska ima ogroman geopolitički značaj. S druge strane, Rusiji je tu iznimno važan izlazak na Mediteran.

Sudbinski je važno da Erdogan, kao i oni nakon ili oko njega,  vještim političkim balansiranjem između te dvije strane a ne sukobljavanjem s bilo kojom od njih mudro kapitalizira svoju poziciju. Turska nije zemlja ni država od jučer: ja vjerujem, i tako bi trebalo biti, da ona tu svoju vrlo osjetljivu poziciju između NATO-a i Rusije iskoristi kao svoju prednost a ne hendikep. U svakom slučaju, bit će to velika “pozicijska igra” a vjerujem da je Erdogan već naučio neke važne lekcije iz konfrontiranja s Rusijom, kao i iz  odnosa Zapada prema vojnom udaru u Turskoj… Erdogan je pravio  greške, ali, znate, stratezi sa Zapada, te birokrate, ne shvaćaju da neke nacije i kulture imaju ono što bih mogao nazvati kolektivnom povijesnom imperijalnom sviješću. Tako su se prevarili u vezi s Rusijom, pa bi mogli pogrešno procijeniti i sposobnosti Turske.

– Prema agencijskim izviještajima, u Bosni i Hercegovini slavljena je Erdoganova pobjeda na referendumu u Turskoj. Kako se ovaj rezultat može odraziti na BiH i ostale zemlje u okruženju?

Ja živim u Sarajevu i nisam zapazio u BiH baš neko slavljenje “Erdoganove pobjede”. I  takvo izvještavanje agencija (svijet obiluje agencijskim krivotvorenjima!) jedna je od gotovih negativnih matrica. To navodno slavljenje – ako ga je i bilo – je apsolutno efemerno, marginalno, a nije karakteristično za BiH, ili za Bošnjake. Makar bilo i efemerno, ono je jedna od velikih političkih zabluda.

Ne vjerujem da rezultati referenduma u Turskoj mogu značajno utjecati na BiH, pa ni na zemlje u okruženju. Uostalom, već sam rekao da se nepotrebno pravi histerija oko referenduma i njegovih rezultata.

– Erdogan je do sada imao odlične gospodarske rezultate. Sada pak stiže vijest o rekordnoj inflaciji od oko 11 posto. Spominju se golemi gubitak u turizmu, pa manjak stranih investicija. Hoće li Turci osjetiti značajnije ekonomske gubitke?

Da, to je jedan od pokušaja, ili metoda destabilizacije Turske: da se terorističkim akcijama zaplaše turisti jer Turska ima ogromne prilive novca od turizma. Vanjski faktori koji nastoje destabilizirati Tursku uspjeli su uključiti je u ovu sirijsku kataklizmu biblijskih razmjera… Protiv Turske se, dakle, vodi i ekonomski rat koji je uvijek vrlo efikasna metoda da se destabilizira ne samo neki režim nego i društvo u cjelini. Erdogan je izveo Tursku na “zelenu granu”, a sada se istom tome čovjeku pripisuje inflacija, kriza općenito. Taj aspekt krize je djelomično posljedica terorizma i opće političke krize koju izazivaju kurdski separatisti, ISILOVCI i dr. a svi oni su podstaknuti izvana. Želim naglasiti, zaista, da ja sve ovo ne govorim kao pristalica Erdogana, Gulena ili bilo kojeg turskog lidera, već nastojim razmišljati nepristrasno, a to znači, isto tako, i oslobođen od zapadnjačkih agencijskih i političkih konstrukcija i falsifikata stvarnosti.

– Može li Turska preživjeti još čvršći Erdoganov stisak?

Mislim da sam prethodnim izlaganjem već dao djelomičan odgovor na ovo pitanje. Dakle, Erdoganova tzv. „čvrsta ruka“ u velikoj mjeri je posljedica pogrešnog odnosa zemalja Zapada prema njoj, stalnog držanja Turske na distanci, podsticanje terorizma i općenito unutarnjih nemira, i td. Turska je regionalna ekonomska i vojna sila pa kao takva ne odgovara, među ostalima, regionalnim interesima cionizma. Jedino čega se treba plašiti, po mome sudu, jest nastojanje vanjskih faktora da iskoriste nezadovoljstvo onih Turaka (Kurda i dr.) koji su bili protiv ustavnih promjena te da ih podstaknu na dramatične događaje, recimo ukrajinskog tipa.