DUHOVI UMRLIH PJESNIKA
Autor: Marko Raguž
MOJIM ZEMLJACIMA
Vama – ko u mrtvom gradu svom živ osta-
velim: Smilujte se najzad sebi sami,
nek vas rat nikad više ne namami.
Ko da dosadašnjih nije bilo dosta:
preklinjem vas, sebi smilujte se sami!
Gdje i kako pronaći formulu kojom bismo ugasili i počupali korijene zla. Pet hiljada godina historije bosanskih piramida i sva mudrost slavnih faraona nisu dovoljni. U iščekivanju da nas Faraon malo pomilki po glavi ili diskretno štipne za dupence, prepustimo se sanjarenju u dubokoj hladovini Piramida i otplovimo sa mislima daleko u prošlost. Moramo se vremeplovom vratiti u samo praskozorje ljudske civilizacije. Prvi ljudi koje su bogovi stvorili bili su zlatni naraštaj – piše Gustav Schwab u svojoj knjizi Priče iz klasične starine. Živjeli su bezbrižno i bili su slični bogovima, daleko od posla i brige. Tegobe starosti su im bile nepoznate. Uvijek zdravi, lišeni svakog zla, uživali su u veselim gozbama. Blaženi bogovi su ih voljeli i darivali ih bogatim poljima i prekrasnim stadima. Kad su trebali umrijeti zapadali su samo u blagi san. Kad je taj naraštaj po odluci Sudbine iščeznuo sa Zemlje, postali su ti ljudi zaštitnici bogova. Oni su obavijeni gustom maglom, oblijetali zemlju kao čuvari pravde i osvetnici. Onda bogovi stvoriše drugi ljudski naraštaj – srebrni. Nepromišljena djela bacila su te nove ljude u bijedu.Oni nisu mogli obuzdavati svoje strasti nego su griješili obijesno jedan protiv drugog. Ni žrtvenike bogova više nisu htjeli častiti doličnim žrtvama. Stoga Zeus ukloni i taj naraštaj sa Zemlje. Zbog toga što nisu imali dovoljno poštovanja prema besmrtnicima oni su još smjeli obilaziti zemljom kao smrtni demoni. Tada Zeus stvori naraštaj božasnkih heroja, koje su negdašnji ljudi zvali i polubogovima. Ali je na kraju i njih uništio rat i razdor. Jedne pred sedmorim vratima Tebe, a ostale na bojištu pod Trojom kamo su u golemom broju doplovili radi lijepe Helene. Zeus im je dao nakon smrti boravište na kraju svijeta, u okeanu, na otoku blaženih. Onda bog stvori sljedeći naraštaj koji je obilježio naše vrijeme. Njegova epoha još traje. „Oh, da nisam“, uzdisaše stari Hesiod, koji pripovijeda tu priču o ljudskim naraštajima, „oh, da nisam pripadnik ovog naraštaja koji je sad došao. O, da sam prije umro ili da sam se kasnije rodio. Ovaj naraštaj je od željeza.“ Božice stida i svetoga straha, koje su se još mogle vidjeti na Zemlji, zastiru svoje lijepo tijelo u bijelu haljinu i napuštaju ljude da ponovo nađu sklonište u zboru vječnih bogova. Dok topovi pucaju muze ćute. Otpočelo je takozvano dugo putovanje kroz noć. Čovjekova prošlost je obavijena maglama i mitovima, i on ništa osim mitova nema da osvijetli to burno vrijeme njegovog rođenja na Zemlji. To čovjekovo putovanje kroz noć traje vijekovima. Vrijeme ljudi željeznog naraštaja o kojima piše Gustav Schwab obilježili su topovi i zvona – zvona kao muzika vasione i topovi kao muzika Zemlje.
„Topovi su bili vreli“ i u Brehtovo vrijeme. Njegov život nije bio dug ali ipak dovoljno dug da upozna strahote oba velika svjetska rata. I poezija i proza ovog velikog majstora pera su obilježene antiratnim temama.
Scena iz Brehtove predstave: Majka hrabrost
„Posjeta prognanim pjesnicima“ je na poseban način dirljiva pjesma:
Kad je u snu ušao u kolibu prognanih Pjesnika,
Gde žive prognani oni što poučavaju (odande je čuo
Svađu i smeh), preda nj na prag
Izađe Ovidije i u po glasa mu reče:
“Bolje da još ne sedneš. Još nisi umro. Ko zna
Nećeš li se ipak još vratiti? Pa i ako se ništa ne promjeni
Do tebe sama.” Ali, s utjehom u pogledu,
Pristupi Po Či Ji i sa smeškom reče: “Strogost
Zaslužuje svako ko samo jednom prozbori o nepravdi.”
A njegov prijatelj Tu Fu tiho izusti: “Razumiješ, izgnanstvo
Nije mjesto gde se odvikava od oholosti.” Ali nekako više ovozemaljski
Pridruži im se odrpani Vijon i upita: “Koliko ima
Vrata na kući u kojoj živiš?” A Dante ga povuče u stranu
I držeći ga za rukav promrmlja: “Tvoji stihovi
vrve od grešaka, prijatelju, pomisli na sve one
Koji su protiv tebe!” A Volter doviknu:
“Pazi na svaku paru, inače će te umoriti glađu!”
“I unesi poneku dosetku!” dobaci Hajne. — “To ne pomaže!”,
Progunđa Šekspir. “Kad je Džems došao na vlast,
Ni ja više nisam smio pisati.” — “Ako dođe do suđenja
Uzmi kakvog nitkova za advokata!” posavetova Euripid,
“Jer takav zna rupe u mreži zakona.” Smijeh je
Još odzvanjao, kad iz najtamnijeg ugla
Dopre uzvik: “Čuj, zna li ko Tvoje stihove naizust? A oni što ih znaju,
Hoće li umaći proganjanju?” — “To su
Zaboravljeni”, reče Dante tiho,
“Njima nisu uništili samo tjela nego i djela.”
Smeh umuknu. Niko se ne usudi da pogleda onamo.
Došljak
Problede.
„Virdžinija“ cigara i Breht su bili do kraja života zajedno
B. Breht je jedan od velikana svjetske literature koji nije Nobelovac a mogao je biti. Tu je više sreće imao književnik Ginter Gras. Polovinom pedesetih, kada je Breht pakovao kofere za odlazak sa ovog svijeta, u Parizu je G. Gras pisao svoj roman „Limeni bubanj“ za koji će kasnije dobiti Nobelovu nagradu.
Ovako izgleda Brehtovo opraštanje i odlazak kroz pjesmu, „Rođenima poslije nas“:
Zaista,
živim u mračno vreme!
Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo
Znak
je neosetljivosti. Onaj ko se smeje
Samo još nije primio
Užasnu vest.
Kakvo
je to vreme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodjelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?
Istina: još zarađujem za
život.
Ali vjerujte mi: pukim slučajem. Ništa
Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,
Biću izgubljen.)
Kažu
mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.
Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne miješati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživjeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Sve želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!
II
U
gradove sam došao u vreme nereda
Kad je u njima vladala glad.
Među ljude sam došao u vreme buna
I zajedno sa njima sam se bunio.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Jeo sam između bitaka,
Legao sam na počinak među ubice.
Ljubav sam vodio nemarno,
A prirodu gledao bez strpljenja.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Putevi
su u moje vreme vodili u močvare.
Govor me je odavao dželatu.
Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,
Nadao sam se, sedeli bezbednije da mene nije.
Tako mi je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Snage su bile slabe.
Cilj je
Ležao veoma daleko.
Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
III
Vi
što ćete izroniti iz potopa
U kome smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kome ste umakli.
Jer
mi smo išli, menjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.
A
znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htedosmo da pripremimo tle za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.
Ali
vi, kad najzad dođe vreme
Da čovek čoveku bude drug,
Spomenite nas se
S trpeljivošću.
Tako je govorio Bertold Breht. Maestro, počivaj u miru.
( 14.08. l956 – 14.08. 2019.)
Autor: M. Raguž
Naslovna – Foto: M. Raguž
