Dubravka Hajdarović: Pristupna besjeda za vječnost

Da li ima smisla razmišljati šta bi naše uši rado čule od nekog kandidata za funkciju u Bosni i Hercegovini? Možda neću to doživjeti, možda neće nikad biti izgovoreno, ali moje uši bi rado čule ovo:

Hrvat bi mogao reći:

Dragi moji sugrađani, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, i ostali građani,

Ja sam Hrvat, govorim hrvatskim jezikom, katolik sam, živim i radim u Mostaru. Želim Vam reći da sam se odrekao mogućnosti posjedovanja hrvatske putovnice, jer želim da živim ovdje, da plaćam porez, i radim za dobrobiti hrvatskog naroda i ostalih naroda i građana. Ova mogućnost je za određeni period, jer ako se odlučim da odem živjeti i raditi u Hrvatskoj ili negdje u Evropskoj uniji, ja ću koristiti svoje pravo i tada će mi trebati. Mnogi su u posljednjih 20 godina ovu ispravu pribavili isključivo iz razloga praktičnosti i vlastitog interesa, ali ne i iz domoljublja. Naš zadatak je prvo da shvatimo da se domoljublje odnosi ne samo na kulturu, vjeru i jezik, nego i na prostor u kome živimo i radimo. Jer, mnogi od naših predaka žive generacijama vani, i poštuju život i običaje zemlje u kojoj žive.

Ja i moji prijatelji, nadalje svi suvremenici vremena u kome živimo, nismo i ne možemo biti odgovorni za djela u prošlosti koja su učinili pripadnici hrvatskog naroda. Mi ne možemo promijeniti mnoge događaje koji pripadaju istoriji. Ono što možemo je učiti mlade ljude šta jeste, a šta nije dobro. Naša civilizacijska svijest, mora biti na razini najnaprednijih svjetonazora, uz poštivanje tradicije i svih pozitivnih tekovina svjetskog naslijeđa. Ne možemo govoriti da smo samo mi u istoriji svijeta bili žrtve, a pri tome ne priznavati da su i drugi bili naše žrtve. Ne možemo imati dvostruki moral, jer onda nismo u duhu evanđelja.

Zato smatram da je naša zadaća da učinimo svijet boljim, a učinićemo ga ako budemo u svakom čovjeku gledali čovjeka, i skrbili za njega kao za svog najbližnjeg. Zato vam obećavam da ću Mostar napraviti najljepšim gradom u Bosni i Hercegovini, da ću biti u funkciji svih Hrvata, ne samo u Hercegovini, nego i u sjevernoj i srednjoj Bosni, ali isto tako i njihovih komšija, stanovnika svih gradova Bosne i Hercegovine.

Srbin bi mogao reći:

Draga moja braćo Srbi, i ostali narodi, Bošnjaci i Hrvati,

Ja sam Srbin, jezik kojim govorim je bosanska ijekavica srpskog jezika, nekad pišem latinicom, nekad ćirilicom, ali mi je to svejedno jer živim ovdje, u Bosni i Hercegovini. Trenutno sam u Banja Luci. Inače, moji su živjeli godinama u Trebinju, poslije su preselili u Beograd i tamo sam završio fakultet. Mnogo sam nesretan što se naša država raspala, jer mislim da se moglo i drugačije sve desiti da je bilo ljudi i volje. Mnogi sad govore o stranom uplitanju u te događaje, mi o tome još ne možemo ništa znati jer je prekratko vrijeme, trebaće godina da to sve bude istorijski analizirano i smješteno u jedan sud istorije. Zato ja ne želim spominjati srpske žrtve ili zasluge, niti mogu garantovati da će srpski narod uvijek imati svoju državu, jer nas istorija uči da mnogi narodi koji su je imali, izgubili su je, a mnogi narodi su izgubljeni i kao civilizacije. Ovo je vrijeme globalnog kapitalizma, i mi nemamo nikakve garancije ni za šta.

Ono što Vam mogu obećati je da ću se sa svojim kolegama boriti da budemo zajedno jači i otporniji na sve udare, jer samo tako možemo sačuvati, bar dok smo živi, naše familije, imanja, vjeru, jezik. Učiniću sve, da ono što je istorija već osudila, nikada ne bude dio mog angažmana, ne samo zato što je to vrsta prevaziđene ideologije, nego što i sam tako osjećam i ne prihvatam. Zato ću za početak, sve ulice čija su imena vezana za nazadne ideje i događaje, promijeniti u pozitivne. Lično, ne smatram da je strašno što ulica ima naziv Svetog Save, jer je on začetnik duhovnog i vjerskog, ili Vuka Karadžića, oca pismenosti. Ali, smetaju mi ulice poput Ravnogorski pokret, ulica Draže Mihajlovića, ili ulice poput Stefana Prvovjenčanog ili Despota Đurađa, cara Lazara, jer te istorijske ličnosti nisu dio našeg podneblja. Ako već treba da bude istorijskih ličnosti, neka budu iz istorije Bosne i Hercegovine. Ima dovoljno Srba koji su dio dugogodišnje istorije Bosne i Hercegovine, od srednjeg vijeka do posljednje, zajedničke države. Konačno, za nazive ulica ima dovoljno biljaka, kompozitora, pa i svjetskih ličnosti, glumaca, državnika i naučnika.

Imam pasoš Srbije, ali mi on ništa ne koristi, jer i sa bosanskim pasošem mogu putovati u većinu zemalja bez vize, a tamo gdje trebaju vize, trebaju i za srpski pasoš. Zato, neću vaditi pasoš Srbije kad ovaj istekne, jer mi ne treba, a ako Srbija prije uđe u Evropsku uniju, onda ću ocijeniti da li i kako ću postupiti. Ako se odlučim preseliti u Srbiju ili negdje u svijet, vidjeću šta mi je povoljnije. Jer, kao što sam već rekao, moji roditelji jesu živjeli u Srbiji, ali nikad nisu postali srbijanski Srbi, uvijek su ih smatrali Bosancima. Obećavam da ću sve ono najbolje iz moje tradicije koristiti u cilju boljitka svakog čovjeka, i da ću svaki praznik bilo kog naroda gledati jednako. Ali i vi mi morate vjerovati, jer moram imati šansu da dokažem staru istinu, da je bitno samo to kakav je neko čovjek.

Bošnjak bi mogao reći:

Draga braćo i sestre, komšije Hrvati, Srbi i ostali,

Ja sam Bošnjak, govorim bosanskim jezikom, islamske sam vjeroispovijesti. Ima moje braće koja su isto Bošnjaci, ali se oni izjašnjavaju kao Bosanci, jer su katolici ili pravoslavci. Nema takvih puno, možda ima više njih koji su ateisti. Meni je svejedno, jer mi znamo da smo godinama osporavani na razne načine. Pa i ovo što sad kažu da nam jezik nije bosanski, nego bošnjački, ili da je to u stvari srpski ili hrvatski, ja bih odgovorio svima da je još Krleža izjavio da je to u stvari sve jedan jezik, a neka ga svako zove kako hoće.

Takođe, svejedno mi je da li su moji preci bili neki katolici, pravoslavci ili pripadnici Crkve bosanske, pa primili islam. Ja od toga nemam ništa, odnosno, to pripada vremenu kad nisam ni postojao, a mene je časni Kura'n zadužio da odgovaram samo za svoja djela. To neka proučavaju etnolozi, antropolozi, istoričari, jer je najvažnije da je moja domovina Bosna i Hercegovina, i druge nemam. Mnogi moji sugrađani više ne žive u Bosni i Hercegovini, imaju druge domovine, i ne osuđujem nikoga, svi su oni i dalje moji Bosanci i Hercegovci. Jer, tamo gdje ti je lijepo, tu je i dom.

Zato želim da nam svima bude lijepo. Nismo ni mi krivi što smo stotinama godina uvijek imali tuđine vlasti. Mi se i ne snalazimo najbolje, zato smo možda i pravili greške, zato nemamo iskustva, mada su naši sugrađani u osmanskom periodu često bili državnički prvaci ili velikodostojnici. Npr. hvalili smo kako je u tursko doba postojala vjerska tolerancija, za doba feudalnog apsolutizma, vrlo visokih kriterija, a sami smo zbog svega što nam je urađeno, bivali netolerantni i zaboravljali kakvu vjeru ispovijedamo. Ne zaboravimo, jedno od Allahovih imena je Milostivi (Er-Rahim).

Zato želim sa svojim komšijama da i dalje pijem kafu, jedni druge posjećujemo, pozivamo na zajedničke proslave, poštivajući svačiji tabijat. Ne želim da imamo razdvojenu djecu u školama, neka idu u jednu, a jezik i kulturu mogu učiti na dopunskoj nastavi, neka idu u iste vrtiće, neka svima donese Djed Mraz paketić, jer zašto bi naša djeca bila bez radosti koju proizvode igračka i bonbone. Jer ja znam da je ovo doba kad svako mora nešto zaraditi ili prodati. Sad nam omladina obilježava Valentinovo, toga nije bilo prije, ne samo kod nas, nego ni u svijetu. Ali, potrošačko društvo povazdan traži razloge i načine kako proizvesti nešto novo i prodati što više robe. Kada sam to shvatio, tek onda sam počeo razmišljati o suštini naše vjere i zadaće na ovom svijetu, a to je kako uspostaviti vlast nad nefsom (egom) koji je uvijek u potrazi za materijalnim.

Pozivam vas da svi zajedno učinimo da se svaki naš čovjek osjeća slobodno, da osjeti ovu državu kao svoju, da svoje istorijske tragedije i rane učinimo prednostima na način da pozitivna iskustva primijenimo, a tragamo za onim koja nam nedostaju. Da našoj djeci ostavimo uređenu zemlju, sa prekrasnom prirodom, da voda i hrana budu naši aduti u odnosu na druge, da svaki čovjek bude naša briga, ne samo ovdje, nego i u svijetu. I da nikad, ne dao Bog, doživimo sudbinu mnogih naroda, koji od ugnjetavanih postadoše ugnjetavači. Zato Vas molim za pomoć, jer to je naša najveća zadaća.

novinar.me

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close