Državna politika s posebnim potrebama

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, nose odjeću i obuću made in China… Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala… Stanovi se opremaju akcijskim namještajem iz Italije i Švedske; a zanatlije/obrtnici poljoprivrednici opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit. U socijalizmu je Hrvatska sve to imala iz domaćih izvora, a danas joj se „ne isplati“ čak ni proizvoditi brodove, umjetna gnojiva, lijekove, prerađivati naftu…, nego trostruko skuplje – uvoziti iz inozemstva ili tražiti – strateškog partnera 

Marijan Vogrinec

Bila, pa otišla. Povjerenica Europske komisije za tržišno natjecanje Marghrete Vestager u Zagreb, Marghrete Vestager iz Zagreba, a političke redikule u Banskim dvorima (ne)očekivano tresnula – masovna migrena. Plenkovićeva vladajuća družba manje-više i u vlastitim lokalnim sredinama ne-uglednih HDZ-ovih narcisâ i narcisa veeeelikih uhljebničkih nagonamogla je znati unaprijed da Bruxelles neće prihvatiti program restrukturiranja do nosa u sranje nelikvidnosti uvaljenih brodogradilišta u Puli (Uljanik) i Rijeci (3. maj). Iz prostog razloga što velike zemlje tzv. stare Europe, one prve i druge brzine – kritično pritisnute nesmiljenom konkurencijom s Dalekog istoka (Kina, Južna Koreja) – imaju dovoljno navoza s također proizvodnim/profitnim brigama da im u borbi za opstanbak ne samo na zajedničkom tržištu od pola milijarde potrošača nego i u konkurenciji sa SAD-om i ostatkom svijeta ne trebaju još i slavne, višestoljetne hrvatske brodarske/brodograditeljske tradicije.

Pogotovo kad i nakon upumpanih 30 milijardi kuna novca poreznih obveznika u nešto više od 10 godina te tradicije sad izgledaju kao ruzinava brodica što ju Komižani u drevnom običaju tzv. pogreba broda (život mu počinje krštenjem) 6. prosinca svake godine, o blagdanu sv. Nikole Putnika, zaštitnika pomoraca, spaljuju ispred mjesne benediktinske crkve. Simbolično, kao žrtvu za spas svih brodova koji plove. Oni koji znaju čitati između redaka i pamte kako je vlada RH još prije šest mjeseci tajnovito, ne formalno u svoje ime, poslala u Bruxelles plan restrukturiranja skupine Uljanik s riječkim brodogradilištem 3. maj unaprijed su vidjeli Unijin palac dolje. U okolnostima kada se i Europa tzv. prve brzine vidljivo odmiču od brodograditeljske industrije, jer istočna Azija znatno brže, jeftinije, dovoljno kvalitetno te poštujući rokove gradi plovila tipa tankera, trgovačkih, specijaliziranih, brodova za rasute terete, injsl., Bruxelles će naći caku zbog koje hrvatski plan restrukturiranja neće imati prođu.

Crni scenarij u Puli i Rijeci

Tako se i dogodilo. No, kao što birokracija ima genetsku naviku rastezati i komplicirati u svom odlučivanju, zašto bi u Uniji bilo drukčije? Dok je štrajkaška pobuna u Puli i Rijeci već prijeteći izašla iz kruga tamošnjih škverova na ulice dvaju velikih gradova budući da ti navozi desetljećima hrane većinu radničkih obitelji, a sada su plaće došle na bubanj, vladi Andreja Plenkovića je zaprijetio gadan socijalni rusvaj. Četiri i pol tisuće radnika, pa puta najmanje još dva-tri člana obitelji, plus velika većina ne samo žitelja Pule i Rijeke nego i cijele zemlje, eksplozivna je smjesa koja će se – detonira li se, a više nije daleko taj čas – odnijeti kvragu uvlakačko EU/SAD-u politikantstvo svih dosadašnjih vlada, osobito trenutnu HDZ-ovu Andreja Plenkovića. Jedva-jedvice je premijer skucao pedesetak milijuna kuna za zakašnjele srpanjske plaće škveranima, kolovoške su navodno osigurane, rujan se primiče polovici, a još ih nitko ne isplaćuje, no rujanske su totalno – na vrbi svirala.

Račun skupine brodogradilišta Uljanik je opet blokiran i svi su izgledi da se počinje ostvarivati najcrnji scenarij. Bruxelles je formalno poslao program restrukturiranja na popravni ispit, koji ne mogu položiti ni škverovi jer su do grla u živom blatu gadne nelikvidnosti niti vlada kojoj je pak Unija zabranila i dalje ih izvlačiti novcem poreznih obveznika. Navodni strateški partnerDanko Končar (Zagreb, 1942.) – multimilijarder iz Južne Afrike stacioniran u Londonu, s businessom u čak 38 tvrtki raznih djelatnosti u RH; godine 1977. osuđen u Zagrebu na 12 godina teške robije zbog privrednog kriminala i pljačke – nije se isprsio šuškavom kešovinom ni kad su plaće došle u pitanje, nego tek sa simboličnih 100 milijuna kuna za „upad“ u Uljanik skupinu. Plan restrukturiranja podrazumijeva nešto manje od 500 milijuna eura ulaganja, s tim da država jamči tri četvrtine, a 30 posto strateški partner. Europa je glatko odbila tu konstrukciju, Končar pak želi rekonstruirati i rekonstruktivni plan u korist djelatnosti koje nemaju veze s brodogradnjom, država je na mukama, pa njezini aparatčici u Ministarstvu gospodarstva i inim nišama vlasti već naveliko spominju tragičan za radnike i brodogradilišnu tradiciju scenarij: smanjenje djelatnosti, otpuštanje radnika, prenamjenu dijela zemljišta i mora te intervencije u strukturu vlasništva, gdje radnici posjeduju oko 47 posto dionica.

Bijednoj se Našoj više ne isplati graditi brodove sa sve većim gubitkom, neslužbena je mantra ispisana krupnim slovima na svim probnim balonima za prepariranje najšire javnosti. Politika se iz petnih žila trsi široj javnosti utuviti u glavu kako pomorska i mediteranska zemlja – s nekad brodograditeljskim gigantima u Splitu, Rijeci, Puli, Trogiru i Šibeniku te manjim škverovima u Kraljevici, na Korčuli, u Betini na Murteru, etc. i trgovcima još od Dubrovačke Republike na svim svjetskim morima – nije u stanju ili ne treba graditi brodove. Jer vlasnici hrvatske tzv. neovisnosti, samostalnosti i suverenosti u EU/SAD-u drže kako hrvatski brodovi ne trebaju ni Europi, ni ostatku svijeta niti matičnoj zemlji, pa „nije normalno“ da vlada uzdržava tu neprofitabilnu industriju. Brodogradnja je već eutanazirana u nekad perspektivnom Brodosplitu, koji je privatizirao kontinentalac Tomislav Debeljak, pa također privatnom Remontnom brodogradilište u Šibeniku… Brodotrogir u vlasništvu rečenog Danka Končara više nema za plaće radnicima, na rubu je totalne propasti, jer elektroinženjeru po struci i rudarskom bogatašu, teškom najmanje dvije milijarde eura, brodogradnja jamačno služi tek kao smokvin list za sasvim druge nakane i izvore novca. Nekretninske.

Jedna je od morskih ideja Danka Končara ta da se – kada država, Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) ili netko treći restrukturno, bez njegove kešovine, osovi na noge Uljanik skupinu s 3. majem – pridruži toj grupaciji Brodotrogir i 30 posto riječkog brodogradilišta Viktor Lenac, koliko u vlasničkoj strukturi posjeduje 3. maj. S Dankom će Končarom biti još problema jer, ako je vjerovati bivšem saborskom zastupniku IDS-a Damiru Kajinu, taj ulgač već posjeduje trećinu Pulskog zaljeva. S Končarom se povezuje u Bijednoj Našoj sve više kriminalnih i koruptivnih afera sa zajedničkim nazivnikom u nekretninama – od one s businessom u Istri, gdje se zbog zamračenih desetaka milijuna kuna zakvačio s poznatom estradnom obitelji Cetinski do sada s europarlamentarcem, bivšim istarskim županom i šefom IDS-a Ivanom Jakovčićema, koji je od Končara inkasirao dva milijuna kuna za „savjetničke/lobističke“ usluge u Istri i Europarlamentu, gdje se Jakovčić angažirao u području – rudarstva. Sic transit.

Istra odavno više nije rudarska regija, i Raša je tek socijalistička uspomena, zajedno s mrežom svojih ugljenokopa u Labinu, Ripendi, Vinežu, Koromačnom i Tupljaku. No, vlasnik sela Svetog Jurja, poznati someljer i župan s dosta nekretninskog putra na glavi (npr. projekt Brijuni rivijera, gdje je Končar također glavni igrač), tvrdi politička oporba, svojedobno je na neki način najavio razvoj događaja koji sada uznemiruju širu hrvatsku javnost, a osobito istarsku, najzainteresiraniju dižu na noge. Navodno je kazao da brodogradilišne dizalice u samom središtu povijesnoga grada još iz antike, danas mainstream turističke destinacije, nagrđuju Pulu. Vjerojatno bi superluksuzni hoteli i marina za megajahte svjetskih lovatora i kruzeri podno Arene bili prihvatljivije pulske vedute, a strani bi investitori/vlasnici zadovoljno trljali dlanove?

Drama više od 4500 radnika brodogradilišta Uljanika i 3. maja, kojima neprilagođena, državna politika s posebnim potrebama sada bešćutno ukida radna mjesta i uzima kruh iz usta, jer se „moraju poštovati pravila članstva u EU“, odnosno zakoni tržišta i profita, a Banski dvori su vjeran/pouzdan poslovođa tih pravila i zakona, samo je vrh kapitalističke sante neokolonijalnog podčinjavanja na tragu tzv. novog svjetskog poretka. Po obrascu da se „Hrvatskoj ne isplati“ industrijska proizvodnja s dodanom vrijednošću vlastite pameti, znanja i vještina niti poljoprivreda, željeznica, ceste, pa ni banke, trgovina, etc. – osim još turizam, „dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“, praznovjerje i jalovo politiziranje nesposobnih iz vladajućih kastâ – maloumno se prepustila teškoj ovisnosti o uvozu svega i svačega. Najviše bofla. I, kolateralno, ne samo državnom nego i dužničkom ropstvu svojih građana. Bankrotu, ovrhama i blokadi računa 325.000 ljudi, osobno dužnih lihvarima 43 milijarde kuna, plus 10.000 eura i svaka novorođena beba za podmirenje državnog javnog duga.

„To je nama naša borba dala…“

Nije nikakva enigma to zašto hrvatski građani – kao uostalom i bivši jednodržavni sugrađani iz ostalih pet zapadnobalkanskih bantustana, plus kosovski međunarodno (ne)priznati čardak ni na nebu ni na zemlji – kupuju u stranim trgovačkim lancima, jedu uvozni instant kruh i peciva iz namjenske smjese, meso, mlijeko, voće i povrće sa stranih farmi, gotovo beziznimno nose odjeću i obuću made in China, ili susjedne azijske države. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu neformalno drži monopol na svu ostalu robu tzv. široke potrošnje u Bijednoj Našoj: od dječjih igračaka i kućanskih aparata svih vrsti i namjena do sportske opreme, pametnih telefona i elektroničkih računala…, također svih vrsti, oblika i veličina. Stanovi se opremaju najviše na gotovo neprestanim akcijama namještaja iz Italije i Švedske; zanatlije/obrtnici – koji se sada nazivaju poduzetnicima – i poljodjelci, sada pak vlasnici tzv. obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, opskrbljuju se strojevima i alatima iz Njemačke, Austrije, Francuske, Italije… Na lihvarski kredit uglavnom njihovih banaka-kćeri, najviše austrijskih, jer RH među tridesetak od dvostruko više svojih novčarskih ustanova 1990-ih godina ima u vlasništvu samo jednu, Hrvatsku poštansku banku. A, i njoj treba – strateški partner.

Dobro, kaže mudar puk, ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, što će reći za onim „komunističkim mrakom“ kad se cijelom bivšom Jugom orilo „To je nama naša borba dala, da imamo Tita za maršala“. Bilo, pa prošlo, a nikom pri zdravoj pameti ne može nauditi jugonostalgija velike mase starijih od 50 godina, koji su se s razlogom dičili i Josipom Brozom Titom, i njegovi vremenom i sjajnom petokrakom „usred tunela, usred mraka“, pa tvrde da je „tada bilo bolje nego danas“. Ne samo zato što su tada jeli kruh od domaćeg brašna i domaće meso, nekontaminirano voće i povrće s naših polja i vrtova, pili mlijeko donaćih krava, odijevali se u Varteksu, obuvali u Borovu, vozili Fiću, Stojadina ili Yuga na Inin benzin, neizostavno s pristojnim K-15 ljetovali u sindikalnom odmaralištu na moru…

Varteksovi štofovi i Baby-Beef iz hrvatskih staja nisu bili mrski ni okrunjenim glavama u Londonu i inim europskim kraljevskim kućama. Izvozilo se u svijet bešavne cijevi iz Željezare Sisak, turbine za hidroelektrane iz Rade Končara, presijecale vrpce u svim škverovima, proizvodilo se lokomotive i vagone, tramvaje, autobuse, čak sastavljalo Citroënove osobne automobile, izvozilo tenkove, pješačko oružje najbolje svjetske kakvoće, pronalazilo i crpila naftu u Angoli i Siriji, građevinska industrija je činila čuda na stranim gradilištima, najviše u tadašnjem SSSR-u, sjevernoj Africi i Iraku… U Splitu je Jugoplastika zapošljavala gotovo sve radno sposobno žensko Dalmatinske zagore. Zagreb je u to vrijeme brzog napretka i sve višeg standarda građana – za legendarnog gradonačelnika Većeslava Holjevca – smjelo prekoračio Savu te na desnoj obali izgradio domove za blizu 150.000 žitelja, najvećim dijelom zaposlenih u industriji, društvenim djelatnostima, administraciji i uslužnim poslovima metropole. Danas Zagreb jest hrvatska metropola i glavni grad države, ali industrijski se oprostio s prošlošću, migracijsko-demografski folklorizirao i mentalitetno ruralizirao. Ne bi mu škodio – strateški partner. Koji bi na suvremen način revitalizirao srednjoeuropsku mu agramerovštinu, ali i industrijsku auru kakvu mu je grubo skinulo „domoljubno“ ratno profiterstvo i kriminalna pretvorba socijalističkog društvenog, zajedničkog narodnog u kapitalističko privatno vlasništvo.

Ali i to je samo tlapnja – neki će ju prepoznati kao jugonostalgiju, iako to nije – jer hrvatska državna politika s posebnim potrebama unaprijed znade kako se to „ne isplati“. Nevjerojatan je to fenomen u modernom svijetu da se Bijednoj Našoj ništa dohodovno i probitačno „ne isplati“, a drugima se isplati. Čak u bliskom susjedstvu, recimo Sloveniji, gdje država solidno zarađuje i postupno bilda životni standard građana te ugled u civiliziranom svijetu baš na onom što se Hrvatskoj „ne isplati“. Toj se susjedi Bijedne Naše itekako isplati razvijati pomorsku luku u Kopru kao ulazno-izlazna trgovačka vrata srednje Europe i same Slovenije, a Hrvatskoj se nikako „ne isplati“ iskoristiti znatno veće geostrateške, prometne, gospodarske i ine prednosti Rijeke. Rijeka već sada kardinalno zaostaje za Koprom, koji je odavno izbacio iz konkurencije i talijanski Trst, a ubuduće jedva da će ga ikad biti u stanju dostići.

Uz ostalo, mutave hrvatske razvojne/investicijske politike u prošlih 28 godina nikako da prioritetno stave u operativni program hitnu izgradnju nizinske željetničke pruge Zagreb-Rijeka, u nastavku trase Budimpešta-Zagreb, bez čega nema prosperitene riječke luke. Čeka se navodno nekakav novac EU-a, što je ravno čekanju Godota. Politikanti mudruju, a karavane europskog napretka prolaze. Bijedna Naša stagnira i zaostaje. Europski statističari upravo su objavili podatak koji dovoljno govori sâm za sebe: industrijska proizvodnja RH pala je u prošlih godinu dana 5,7 posto (Matla 6,3 posto), što je drugi najgori rezultat u Uniji. Državni poticaji u poljoprivredi svih ovih godina popeli su se vrtoglavih 40 milijardi kuna, a taj je sektor u potpunom rasulu i nije kadar ne samo nositi se s europskom i konkurencijom u balkanskom susjedstvu nego ni osigurati po pristojnim uvjetima osnovnu hranu na hrvatskom stolu. Za to nije kriv netko iz Beograda ili iz Svemira kad je napokon Hrvat svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatska puška na hrvatskom ramenu.

Hrvatskoj se, otkako je 1990-ih stekla tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost više „ne isplati“ ni proizvoditi umjetna (dušična) gnojiva u kutinskoj Petrokemiji, jednoj od dviju takvih u bivšoj SFR Jugoslaviji (druga je bila Zorka u Šapcu, u Srbiji) i jedinoj u RH, sada, pa ju bez strateškog partnera čeka ista sudbina kao navoze u Puli i Rijeci. Stečaj. Ključ u bravu zbog gubitaka koje država ne smije (niti može, kad bi Bruxelles dopustio!) podmiriti, a nitko drugi neće, jer nije lud propasti u tom riziku. A zapravo se radi o vrsti iznimno profitabilne industrije u svijetu, koja se isplati svim zemljama koje imaju tu proizvodnju. Tim više, radi se i o Hrvatskoj koja je, osim pomorske, na više od tri četvrtine teritorija – poljoprivredna zemlja. Je li smiješno da se na oranice baca uvozno gnojivo iz Norveške i Mađarske kad bi kutinska Petrokemija, koja iz političkih razloga izvozi dio proizvodnje, mogla bez problema pognojiti cijelu Bijednu Našu i još bi preostalo za izvoz? Itekako je smiješno, kad ne bi bilo tragično zbog lumena u vrhu države koji „moraju primjenjivati pravila članstva u EU“, a odlikuju se rudimentarnom sviješću o tome da je prvi/najpreči nacionalni/državni interes. Taj je bez konkurencije osigurati sve uvjete za samoodrživu domaću proizvodnju svake vrsti radi podmirenja i domaćih potreba i zarade na izvozu.

Upitna renacionalizacija Ine

Vlada se, kad ju novinari pritisnu neugodnim pitanjima, izmotava time da će sudbina Petrokemije biti zadovoljavajuće riješena do kraja godine: izgledan je model kojim će se namaknuti sudinski važnih oko 500 milijuna nečega i naći strateškog partnera. Frka s Agrokorom – izručenje Hrvatskoj iz Velike Britanije bivšeg vlasnika koncerna Ivice Todorića u tom smislu nije bitno – zasad je u induciranom mirovanju budući da ključne stvari nisu riješene: restrukturiranje ogromnog sustava sa stotinjak tvrtki te oko 40.000 zaposlenih samo u RH, sudske tužbe zbog neplaćenih potraživanja, sudbina radnika u preustroju, etc. Ipak, izvjesno je da se Bijednoj Našoj „ne isplati“ imati svoj koncern, na svom i tlu susjednih država i sa svojim vlasnicima/radnicima, koji će trgovačko-proizvodni sustav biti neugodna konkurencija kojekakvim lidlima, kauflandima, sparovima, injsl. Treba uistinu biti alfa jedinka u državi s posebnim mentalnim potrebama, pa podrediti svoj interes tuđem ne bi li tuđin nastavio hiniti velikog prijatelja. U stilu one birtijske da je svatko prijatelj dok ti plaća piće, a prestane li – prijatelj nikad nije ni bio.

Krajnje je upitno kako će se Hrvatskoj isplatiti renacionalizacija naftne industrije Ine, za što nema ni računice, ni odgovarajuće strateške studije niti modela financiranja otkupa oko 50 posto dionica u vlasništvu mađarskog MOL-a. Plus, potpuna je enigma žele li Mađari uopće prodati svoj udio, ako žele – komu, Hrvatskoj ili nekom drugom? Zašto ne drugom, recimo, Rusima? Oni imaju i novac koji RH nema, pa bi mogli platiti koliko god MOL zatraži, ali imaju već i svoje interese u energetskom kocernu, kao i interes proširiti svoj energetski utjecaj na zapadnom Balkanu. Neke kombinacije u tom smislu javna su tajna, pa još ništa nije isključeno. Pravi li Plenkovićeva vlada apriorno ražanj za zeca koji šalabajza negdje u dubini šume i pojma nema isplati li se državi uopće imati Inu, ako joj se ne isplati štošta neusporedivo jeftinije i unosnije ne samo u gospodarskom sektoru?

Ima jedno rješenje, međutim, koje bi se garant isplatilo i vladarima Bijedne Naše s posebnim potrebama i svakom njezinom žitelju ponaosob: predati državu sa svim njezinim resursima, npr. Kinezima ili Japancima u stogodišnju koncesiju za rentu koja će osigurati lagodan život Hrvatima na nekom rajskom mjestu Plavog planeta. Da ne moraju malim prstom pomaknuti i ni o čemu brinuti, a med i mlijeko teku u izobilju. A koncesija bi se obnavljada dok je svijeta i vijeka. Eeee, to bi bio život: svega obilja, a mozak na pašu. Drugi rade, mi uživamo!?

 

tacno