U Enciklopediji Bošnjaka autora dr. Nazifa Veledara susrećemo i ovu divnu pjesmu:
BOSNA
Rekoše: “Nije!” i “Ne postoji!”;
neće da jeste, na svom da stoji.
Kažu: “Izmišljena!”, “Ogoljena!”,
“Ostavljena!”, “Opkoljena!”…
Žude je gledati u strmom padu,
brane joj snove i krate nadu.
Besramno sikću, tvrde da nije
od Adriatica do Slavonije,
te kidaju, priječe puls njenih rijeka,
misle joj patnju i stid dovijeka;
drže je pustom, zgranutom, jadnom,
na ljutom kruhu, u progonu hladnom;
divljaju po njoj sve jednom bojom
i njenu povijest svak’ zove svojom.
i zlo joj žele,
i smrtna je, vele,
i skrb joj nude,
i nedužnu sude,
i hoće je robom,
i truju je sobom,
i lome joj kosti,
i sile da posti,
i more je žednu,
i kradu je bijednu,
i krste je bludnom
i uzaludnom…
Pa, ako je i od sina i gosta,
sad je već DOSTA, DOSTA i DOSTA:
Kunem se dušom i raskoši njenom,
srce i čeznjom neispunjenom,
ćeznjom za dobrom i za slobodom:
Umivaće se suzom, k'o vodom,
svi tlačitelji i tamničari,
zlohotnici i strvinari…
Zavjerenici, prodane duše,
dokopaće vas pravda za guše;
Zlikovci hulje, zakužne klice,
mameni dušmani, izdajice,
zabludna pogan, zbog prevare gnusne,
muka će vaša pljuskom da pljusne;
znaćete ukus sopstvene hrđe
i sve još teže i sve još grđe,
u ime njenog mlijeka i brašna,
kazna će biti bolna i strašna!
Neće te ovdje kršiti grane,
plivajte prijeko, na obje strane,
pa tamo prospite svoj smrad i jad,
sadite vatru, uberite led!
K'o zaborav zjapi poruge jama
i vraži već znaju sta će sa vama.
Svak’ ko se tuđeg lati, dočepa,
prije neg’ umre, već jednom krepa!
Ko huli i kune u doba sjetve,
žnjeće tek trnje vlastite kletve!
Kom’ prokletnik naspe od svoje časti
i taj će isti k'o proklet rasti!
Kog’ gladan zdjelje iz suhe klade,
ni bogat neće nahraniti mlade!
Bosna je duh, i pjesma, i bajka,
nekome mora, a nekom majka.
Preni se čista, ustani mati
i nikad im nemoj milosti dati,
milost iz grudi tvoje ljepote,
zarad sve tuge i zarad strahove;
ne znaju ludi i bijesna pseta
šta je to grijeh i šta je šteta.
…i preorana, i izlokana,
i iznurena, i oplakana
kišama, snijegom, zvonjavom zvona,
kao što galsi “i bosa i bo'na”,
uskoro ćeš se izići divna,
zauvijek gorda, silna i kivna!
A oni, što posegnuše prvi,
već isčežoše u tmini i krvi;
i stoga, čujte sad,
i drugi, i treći:
BOSNA je,
ne samo zemlja,
već mit o sreći!
(Benjamin Isović)
