Autro: Ladislav Babić
sbperiskop.net
Dresiraj me nježno! (Prvi dio)
Na niz se područja provodi dresura uspavanih hrvatskih mozgova koji su još u polusnu, polako se se budeći iz “stoljetnog sna”. Jedno od njih jedemografija. Rasplakao se narod ovdašnji da Hrvati izumiru, sve ih je manje na ovom svijetu (možda tek u državi iz koje su dali petama vjetra?). Pa zašto bi mene to zabrinjavalo, sem ako “izumiranje” nije posljedica nasilnih čina nad stanovništvom – genocida, primjerice (uzroci izumiranja naroda su mnogostruki). Plačete li podjednako nad izumrlim Majama, Inkama,Astecima, Babiloncima, Sumeranima, Vikinzima i inim nestalim narodima s oble zemaljske? Iza izumrlih naroda ostat će svjedočanstvo njihovih znanstvenih, umjetničkih i kulturalnih dostignuća, kao što i jeste sa već nestalima. Mnogo značajniji od samog izumiranja je ideološki kontekst u kojem se cijela stvar interpretira i način na koji se to čini. Dok svakodnevno,samo iz Osijeka po tri puna autobusa mladih kreće put Njemačke trbuhom za kruhom koji im ne daje država koju “imaju”, a natalitet poslijednjih sedamnaest godina konstantno opada, odjednom se desničari razgalalmili o najvećem hrvatkom egzodusu nakon 2.svjetskog rata (tom iseljavanju u velikoj mjeri su doprinjeli suradnici okupatora, tražeći spas na Zapadu od zaslužene kazne koja bi ih stigla). Inače, po njihovoj interpretaciji Hrvati su pod “bičem krvavog komunističkog terora” cijelo vrijeme socijalističkeJugoslavije bili prisiljeni bježati iz zemlje, što im – doduše – valjda i nije bilo teško s obzirom na slobodno kretanje (mahom bez viza) cijelim globusom uz prepoznatljivi crveni pasoš. No, što kažu službeni podaci? Prema redovnim popisima stanovništva od 1948. do 1991. godine, broj Hrvata u granicama današnje države se neprekidno povećavao, s izuzetkom godine 1981. kada je bio manji za nekih sto tisuća u odnosu na prethodni popis, vjerojatno jer su se i oni dijelom izjašnjavali Jugoslavenima (upravo te godine se u Hrvatskoj više no učetverostručio broj deklariranih Jugoslavena!). Daklem, postaviti treba pitanje svim hrvatskim vladama nakon osamostaljenja, od kojeg to krvavog terora Hrvati danas masovno bježe naZapad, dok “ostajte ovdje” domoljubi ne rađaju djecu da ih ne zakači kandžija slobode? Prirodno objašnjenje sasvim je u skladu s prethodno navedenim ekonomskim podacima: što je – uz mogućnost zapošljavanja – standard građana viši, to će oni imati jači poticaj za formiranje višečlanih obitelji, i to je osnovni poticaj za bilo kakvu demografsku obnovu, a ne popovske mantre i političarske floskule. Sve to, naravno, treba razmatrati u kontekstu svjetske demografske eksplozije, s ekonomskim te inimproblemima koji je prate. Iz kojeg logičnog i etički prihvatljivog razloga bi trebalo – primjerice – reducirati stanovništvo Kine a izuzeti Hrvatsku iz toga? Izumiranje me posebno ne brine, a zabrinutima dajem savjet: umjesto da očajavate seksajte se ljudi, a probleme nastale iz toga rješavajte kako znate i umijete. Niti me asimilicija naroda ne brine previše – mada im dajem za pravo da se tome protive – s obzirom da je cijeli svijet na putu stapanja u jedinstveno čovječanstvo. Svaki narod će unijeti pozitivni dio svoje kulture, pregnuća i dostignuća, a loše stvari nek’ ostanu među stranicama povijesnih knjiga. Za sve probleme postoje jednostavna rješenja kojima ponekad treba pribjeći, samo oni koji neprekidno ističu ingenioznost Aleksandrovogpetljanja s nekim antičkim čvorom, sami ih ne uzimaju u razmatranje. Jasno, iz interesa koji im je iznad humanizma i stvarnog razrješavanja problema.
Gomilanju laži kojima se razvodnjavaju ostaci sive moždane mase velikog dijela građana (posebno etničkih Hrvata) pridružuju se i one povezane s reinterpretacijom zbivanja tijekom NOB, i gomilom falsifikata kojima se nastoje izjednačiti – ustvari dati prednost poraženoj strani – dva totalitarizma: nacifašistički i onaj navodni „jugokomunistički“. To ide dotle da se maltene sve žrtve NOR-a, napose one civilne, smatraju žrtvama partizanskog terora, uz nebulozne tvrdnje da se svima – u uvjetima partizanskog ratovanja, kad se manje ili više privremeno drži neki teritorij! – trebalo suditi, ili ih u najmanju ruku vući kao zarobljenike „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Istovremeno se faktičnoj ustaškoj vlasti na teritoriju NDH baš ne spočitavaju vansudska smaknuća i masakri na najstrašnije načine kojih su se i nacisti grozili, po gradovima, selima i logorima bez ikakvog suđenja. Ni „bleiburške žrtve“ se ne stavljaju u ispravni, međunarodni politički kontekst, uzevši u obzir da su se zločini sličnog tipa dešavali i na prostorima „zapadnih demokracija“. Potpisivanjem kapitulacije Trećeg Reicha – 9.5.1945. – završio je drugi svjetski u Evropi.Zadnju bitku na tlu Starog kontinetna vodili su upravo jugoslavenski partizani protiv ustaša, kod Odžaka, gdje su se isti predali 27. ili 28.5. – skoro tri tjedna nakon što se prestalo ginuti širom Evrope – a dio poraženih fašista još je do 1947. godine pružao otpor po šumama i planinama, i bio ubacivan iz inozemstva u obliku terorističkih grupa. Prethodni je link sa vrlo upitnehrvatske Wikipedie; pretražite li Internet, vidjet ćete kako se danas u najvećoj mjeri veliča ovaj „herojski“ postratovski otpor ustaša, jer se tamo navodno branila hrvatska država – zločinačka NDH! Stipo Pilić i Blanka Matković u svojoj „studiji“ ne govore o otporu ustaša, već o hrabroj „hrvatskoj vojsci“:
„Hrabrost ljudi koji su se tada i tamo borili i poslije toga bez ikakvoga suda likvidirani zahtijeva od nas da kritično i znanstveno istražujemo i otkrivamo istinu.“
(što li kojekakvi piceki misle o likvidacijama koje „bez ikakvog suđenja“, više od sedamdeset godina nakon zbivanja kojima se kvazinaučno bave, vrši širom svijeta američka vojska –„ugledna“ hrvatska saveznica u NATOpaktu?)
U oglednoj revizionističkoj studiji, koja od znanstvenosti ne sadrži ni „z“, patetično se nabrajaju „hrvatski“ stradalnici partizanskih zločina, miješajući pojmove žrtva i stradalnik jednako ih primjenjujući na civile i ljude u uniformi. Svijesno se ne ističu Hrvati iz partizanskih jedinica, ne smatrajući stradalnicima ljude koji su na antifašističkoj strani ginuli duboko nakon zaključenja mira, zbog besmislenog otpora zločinaca. To je slika suvremene hrvatske historiografije, s izuzetkom par poštenih povjesničara (Klasić,Jakovina, Markovina,…) koje u istraživanju ne vode „geni kameni“ već traganje za istinom, a zaključci im korespondiraju s kontekstom vremena u kojem se zbivanja dešavaju. Kod Bleiburga
„…su se osovinske snage pokušale predati britanskim jedinicama, ali tamošnji britanski zapovednik je odbio prihvatiti predaju pošto su po njegovoj interpretaciji ratnog prava tamošnje njemačke, ustaške, četničke i druge jedinice izgubile pravo na status vojne jedinice i postale oružana banda kada su odbile priznati naređenje o kapitulaciji osovinskih snaga od 7.5.1945. i nastavili borbe. U takvoj situaciji 15.5. 1945. preostale osovinske snage su bile prisiljene predati se partizanskim jedinicama.“
Daklem, niti je bilo predaje Englezima, niti su u samom gradiću vršeni masakri nad civilima i vojnicima čiji su poglavari i zapovjednici prepustili gomilu sudbini, sami uhvativši maglu te posredstvom katoličke crkve završili po zemljama Južne Amerike. U tako, sasvim provizorno opisanoj političkoj situaciji (ne zanemarivši ni dogovor iz Jalte po kojem je kolaboracionističke snage trebalo izručiti zemljama pobjednicama), vrlo je lako razumljivo – nije rečeno i opravdano – osvetničko ponašanje članice antifašističke koalicije, nad podivljalim fašističkim kvislinzima koji su maštali nastaviti rat (sa zapadnim silama!) protiv komunističkog dijela antifašističke alijanse.
Zaključci dva teksta (1, 2), od kojih je prvi skeptično upitnog a drugi rezolutnog zaključka, najbolje dolaze do izražaja sastavom i politikom nove hrvatske vlade, čiji proustaški ministar kulture odbija sve zahtjeve progresivne domaće i strane kulturalne te političke javnost za ostavkom, uz podršku ostatka svojih desničarskih i profašistički nastrojenih kolega. Postoje neke samorazumljive, gotovo bi se reklo apsolutne etičke vrijednost. Država u njih ne spada, jer ona nije drugo do servis svojih državljana, samo što ni “ona” (njene vlasti) ni većina njenih građana toga nije svijesna. Prvi samo prividno, iz interesa elita koje zastupaju kao njihovi eksponenti, a drugi zbog moralnih defekata u glavama koje hereditarno(?) prebacuju stoljećima na svoje potomstvo. Kad Boris Buden tvrdi:
“Mislim da u cijeloj toj priči postoji nešto dobro. Mnogima je danas, bez obzira koliko se to artikuliralo ili ne, ovo što govorim zapravo jasno. Oni znaju da se mogu osloniti samo na sebe, a da vrijednosti kao što su antifašizam, u mjeri u kojoj su one vrijednosti – moraju biti potpuno odvojene od nacionalističke teleologije. Ako je antifašizam dobar po sebi, zato što brani dignitet čovjeka, univerzalna ljudska prava, i tako dalje, onda ga treba podržavati čak i ako se zbog toga moramo suprotstaviti samoj ideji hrvatske države – ne ovom njenom aktualnom obliku, već i samoj ideji.”,
samo dokazuje da mu za realizaciju sebe sama kao istinskog ljudskog bića nisu potrebni nikakvi okviri koji bi ga silili na prilagođavanje svojih stavova. Pa ni država, bila ona i hrvatska ili ma koja druga. U tome i jeste njegova prednost pred onima koji se grčevito, poput utopljenika hvataju za države i njene dogme (zakone i ideološke aksiome), svijesni da su bez njih naprosto nemoćno lišće koje vjetar vremena i ideologija nosi kud mu se prohtije. Nije da u svakoj ideologiji, pa i državi, nema ponečeg dobrog, ali samo slobodni umovi umiju to destilirati iz gomile dresurnih pravila kojima se upravlja pokornim državljanima. Na protest Radničke fronte izašla je tek hrpica građana dok je istovremeno u proustaškoj “braniteljskoj” povorci bilo njih nekoliko tisuća. Na Markićkinoj klerikalističkoj paradi bijaše sedam hiljada ljudi, a na protuskupu u korist prava žena da same odlučuju o vlastitom tijelu bijaše ih svega par stotina. U Francuskoj, radnici masovno izlaze na ulice demonstrirajući protiv socijalističke(?) vlade zbog nakana produljenja radnog staža i zadiranja u radnička prava, čemu se protivi tri četvrtine stanovništva, a u Hrvatskoj vlada duhovna bonaca – puk sve zadovoljniji jedan od drugoga! Globalno gledajući, s obzirom da ljudi svojim aktivizmom ili pasivizacijom sami određuju svoju sudbinu, građani Hrvatske i regije je zaslužuju kakva jeste. Jadnom će, kad-tad u historijskom vremenu doći do raspleta. Bit će izuzetno krvav, na što povijest i (ne samo) autor ovog teksta učestalo upozoravaju. Samo budale koje se nisu napile krvi prije 75 pa potom i 25 godina, tipovi okoštalih mozgova koji jedva znaju kako se zovu a kamoli da se prisjete prošlih iskustava, to ne shvaćaju. Za njih mi je svejedno, žalim samo manjinu moralnih, istinskih ljudi koje će gomila uvući u posljedice svojih duhovnih, nadasve etičkih ograničenja.
