Drago Pilsel: Ruža ustaška
Šefica HSPAS-a i vodeća političarka na desnici Ruža Tomašić smatra da je skandalozno što imamo toliko Srba u Vladi, pa je njena izjava portalu dnevno (valjalo bi zapamtiti kolokvijalno ime koje koristim za tu novinarsku žgadiju – govno.ndh) nalik onom poviku povampirenog Franje Tuđmana u Karlovcu na pauzi kretanja tzv. Vlaka slobode (26. kolovoza 1995.): ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!”
(Autor: Drago Pilsel – autograf.hr)
Ustašica Ruža Tomašić (ustašica, kažem, jer ustaške priče priča) uvjerena je kako od ove Vlade oštre poteze prema Srbiji nije moguće očekivati, te veli ovako, govoreći o politici ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: “Ona je njima i pored poplavljene Slavonije davala potporu. Smatram da je ne samo ona ministrica Jugoslavije, već je ovo Vlada Jugoslavije. Svi su takvi i tako nas vode, pa u Vladi imamo desetak ministara Srba.”
Prebrojavanje Srba nije, da se ne zavaravamo, slučajnost na portalu govno.ndh. Tamo se sada kočoperi naslov: ”Kako su hrvatski Srbi prevagnuli u Milanovićevoj Vladi?” Ultradesničarsko piskaralo pokušava dati odgovor na pitanje ”Kako se to moglo dogoditi da pripadnici srpske nacionalne manjine u RH prevladaju na svim ključnim ministarstvima Vlade Zorana Milanovića, od kulture, prosvjete, sporta do ministarstva financija nakon Slavka Linića?” te zaključuje da je ta pojavnost, rezultat baš takve Vlade, opasna jer se radi ”o svakojakim kriminalima, rasprodajama i odnarođivanjima kojima se na sve načine progoni mlade, a posebice školovane Hrvate da traže svoju sigurniju budućnost u drugim zemljama Europe i svijeta sve do Novog Zelanda…”.
Da, prebrojavanje krvnih zrnaca je osobita na portalu govno.ndh zbog čega sam podigao kaznenu prijavu DORH-u koji me je čak dva puta obavijestio (prvi puta kao odgovor na moju prijavu, a drugi puta pojma nemam zašto) da je predmet proslijeđen Županijskom DORH-u u Zagrebu premda, po svemu sudeći, predmet skuplja vlagu u nekoj ladici.
No, nije cilj ovoga osvrta ukazivati na ustašoidne tendencije medija s kojima mnogi surađuju, pa čak i Zagrebačka filharmonija (gospodo draga, valjda vi znate kako miriti Milu Budaka i, štajaznam, Gustava Mahlera ili samog Vatroslava Lisinskog u čijem domu svirate!), već upozoriti na činjenicu da se antisrpska kampanja širi i pomoću prvih violina hrvatske politike.
Od lanjske izjave u Slatini da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi ostali tek gosti”, koja joj je dala ulaznicu u Europski parlament, Ruža Tomašić skuplja bodove na mržnji prema Srbima. Na mržnji, bit ću precizan, koja se valja u hrvatskom društvu, a koju ona skuplja kao kad se pravi sir, jer trebaš biti baš gnjida da zamjeriš našoj policiji i građanima koji su pokazali sućut, dakle svima onima u Republici Hrvatskoj koji su krenuli pomagati unesrećenima u Obrenovcu i dalje. Baš gnjida, drek od javnog djelatnika.
Solidarnost je u današnjem poimanju društva poželjan i shvatljiv pojam, ali se u praksi rjeđe susreće, mada se kod velikih nesreća kao što je bila poplava slavonski sela pokazuje izuzetnom. U biblijskom smislu riječi solidarnost je – metaforički rečeno – spremnost podmetnuti rame pod nečiji teret kako bi se olakšalo nošenje nečijega tereta života.
Mi koji o Bibliji nešto znamo, a koliko mi je poznato, Ruža se Tomašić deklarira kao katolkinja, pa bi i njoj Biblija trebala biti poznata materija, imamo svijest da Bog poručuje da i on pati zbog onoga što će se dogoditi narodu, ali i da očekuje da se u tu patnju ljubavi uključe i njegovi proroci. Jer Bog se pokazuje kao ljubav koja pati i patnja koja ljubi. Tu bi činjenicu svakako trebali shvatiti i njegovi proroci koji naviještaju Božju poruku narodu i prihvatiti je kao i svoj životni put. Jesu li političari proroci? Nisu, ali bi trebali biti! Osobito oni koji nose križ oko vrata.
Patnja (o kojoj voli zboriti Ruža ustaška) može biti doista istinsko prokletstvo ako je netko nosi u mržnji i želji za osvetom, ako postaje izvorištem novih patnji. Božja poruka postaje osobom koja sebe daruje za druge i tako od patnje čini spasonosno djelo, jer je već Stari zavjet otvorio vrata shvaćanju da je Gospodinov sluga onaj koji je spreman za drugoga založiti ništa manje doli vlastito srce i na taj način vlastitom žrtvom onoga najvrednijega spasiti drugoga. Drugoga se ne može, naime, spasiti izvana bilo kojim propisom ili bilo kojom kaznom, nego vlastitom žrtvom i vlastitim srcem.
S tim u vezi ponašanje Ruže Tomašić nije samo degutantno već i duboko nehumano i antikršćansko. Njeno prokazivanja i prebrojavanje Srba, pak, trebalo bi biti kažnjivo djelo kada bi Hrvatska bila pravna država u kojoj ne smije biti prostora za govor mržnje ili iz mržnje.
Ružu Tomašić kao ljudsko biće, da budemo na čisto, žalim jer je duhovno i intelektualno siroče, zapuštena osoba, moralni bijednik. Ali političarku Ružu Tomašić duboko prezirem, a prezirući nju, prezirem i njene političke pokrovitelje, promotore i grebatore, od Tomislava Karamarka na niže, dakle sve one navodne demokršćane koji zapravo žive od blasfemičnoga ponašanja, sve te šujice, plenkoviće i stiere, sve te petirke i kako li se već zovu ti kunktatori koji znaju da indirektno promiču zlo kada je hitno pronositi pravdu i mir.
Ne želi Tomašićka da se njeno dijete uda za Srbina, ne može pojmiti da joj unučad završi u brakovima koji nisu isključivo etnički hrvatski i da ne govore samo hrvatskim jezikom; Srbe smatra gostima, tu su oni stoljećima, domicilniji nego mnogi Hrvati, pa i ovaj koji ovdje piše, ali ne, oni su drugorazredna vrsta građana; žali novac koji je otišao za spašavanje života u Srbiji; diže joj se kosa kad vidi Srbina u Vladi…
Vi to ne nazivate ustašoidnim ponašanjem? Ja da. Ja si mogu zamisliti političarku Ružu Tomašić kako ”uvodi reda” u logoru Jasenovac.
