Drago Pilsel: Papa Franjo ima čisto oko
Aljazeera Balkans mi je ukazala veliko povjerenje, pa sam u subotu bio gost sarajevskog studija i glavni komentator pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini. To su oni zadaci koji se pamte cijeli život.
(AUTOR:
Iako sam bio napet jer nije lako biti 12 sati u živom televizijskom prijenosu te iako sam na taj zadatak krenuo ležeran jer mislim da vladam tematikom, u jednome trenutku su i mene savladale emocije.
Mislim da sam prvi koji je u eteru svih mogućih televizija primijetio da je prevoditeljici Papina govora u zgradi Predsjedništva BiH ”pukao glas” kada je Franjo rekao da vidi nadu za Bosnu i Hercegovinu i da je to snažno osjetio dok je pozdravljao sve te mališane na aerodromu koji su bili u špaliru i u svim mogućim narodnim nošnjama te države: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, svi, ama baš svi!
I mislio sam da ću biti spreman na iznenađenja i na nužne improvizacije s obzirom na to da se s ovim Papom nikada ne zna kamo će stvar krenuti, ali, priznajem, i ja sam ”pukao”. Kod prijenosa iz sarajevske katedrale.
A priznajem i da sam bio ohol: imena dijecezanskog svećenika, svećenika franjevca i redovnice koji su odabrani da pred Papom iznesu svoja ”svjedočanstva” na susretu s članovima klera i redovničkih zajednica, bogoslovima, sjemeništarcima i katehetama naveo sam u nekoliko navrata tijekom cijeloga prijenosa, ali reda radi, mehanički, ne sluteći da će me Duh Božji ošamariti na njemu svojstven način.
Štoviše, nisam davao preveliku važnost tim svjedočanstvima pretpostavljajući da će ti ljudi govoriti o meni poznatim stvarima, recimo o motivima, možda i o padovima i usponima u življenju svećeničkog, odnosno redovničkog poziva. Budući da sam gotovo 6 godina proveo u samostanima i bogosloviji, mislio sam da me malo toga može impresionirati.
Ali, joj, kako sam se prevario!
U katedrali je bilo krcato. Makli su klupe da što više ljudi u nju uđe. Papa je grlio i pozdravljao sve na putu kroz mase, stigao je do ispred oltara i sjeo, spreman da posluša navedena svjedočanstva.
Dobro poznajem vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, tako i njegovu mimiku, pa me je od svih koje smo u prijenosu oko Pape mogli vidjeti upravo on najviše u tom trenutku začudio.
Bio je u posebnom raspoloženju. Meni je bilo čudno kako govorom tijela daje do znanja da se nešto neobično priprema. Kao da je znao što će se dogoditi. Možda je i znao, slutio, priželjkivao…
I tada je krenulo. Na štakama se do mikrofona približio teško bolestan svećenik Banjalučke biskupije don Zvonimir Matijević. Boluje, kako je rekao, od multiple skleroze, ali priča je tek uslijedila.
Bio je župnik male župe Glamoč. Uhićen je tijekom rata i odveden u Knin, gdje su ga pobunjeni Srbi nemilosrdno tukli, kosti su mu pucale pod batinama. Razmijenjen je, pomogao je i bihaćki episkop Hrizostom.
Kako je don Zvonimir Matijević govorio, meni se stvarala knedla u grlu. Kada je rekao da je u srcu oprostio mučiteljima, bio sam na mukama. Kada se Papa dignuo i pred njim naklonio da mu poljubi ruku i kada je od toga herojskog svećenika zatražio da ga blagoslovi, meni su suze navrle i nekakvim sam se čudom uspio brzo pribrati da se potpuno ne slomim pred milijunskim gledateljstvom.
Gledao sam suze u očima biskupa koji su slušali don Zvonimira i znao sam da moram suspregnuti vlastite. Jedva.
Papa Franjo, viši ”po činu”, sagnuo se pred svećenikom i ponizno ga zamolio da ga dirne po glavi ne bi li bio ”posvećen” karizmom čovjeka koji je u mukama izgubio čak šest litara krvi, odnosno toliko dobio u bolnici kako bi ostao na životu.
Svjedočanstva bosanskog fratra fra Joze Puškarića koji je proveo 120 neopisivih dana u srpskom logoru, toliko teških da je molio Boga da bude usmrćen rafalom kako bi mu se skratile muke, te sestre Ljubice Šekerije iz Družbe Kćeri Božje ljubavi koju su oteli i terorizirali ”strani borci – muslimani”, a i jednoga i drugoga je od smrti spasila opet neka blaga muslimanska ruka, nisu dopustila papi Franji da pročita unaprijed pripremljeni govor, već je progovorio iz glave (što će učiniti još jednom na susretu s mladima nešto kasnije, na kraju programa) i to na način koji je ohrabrio sve ljudskopravaške aktiviste i mirotvorce koji su iščekivali konkretnu gestu.
”Narod koji zaboravlja nema budućnosti”, rekao je Papa. Imamo pravo pamtiti, nastavio je, osobito ako pamtimo herojstva i mučeništva, ali ne smijemo pamtiti da bismo se osvećivali, da bismo ”poravnavali račune”, već kako bismo stvarali mir. Dakle, pamtiti da, ali kao impuls za mirotvorni rad!
Ovu (za ovu priliku) kratku kolumnu želim završiti razmišljanjem o ”filozofiji” ovoga Pape. Jer sam to snažno opet shvatio dok sam gledao te meni i mnogima potresne i emotivne scene iz sarajevske katedrale. Svi koji su gledali prijenos ili bili svjedoci nekog segmenta Franjine posjete će nešto više od ostalog zapamtiti. Meni će ostati urezana slika Pape kako ljubi ruku čovjeka koji je pobijedio želju za osvetom i koji je očistio svoje srce od mržnje i mnogima na Balkanu nažalost dominantne mane da se služe agresijom.
Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je 1986. kada smo bili studenti fakulteta u Buenos Airesu kojem je bio rektorom. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to isto.
Papa i don Zvonimir imaju čisto oko. Čist pogled, sa suzama ili bez njih, pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima.
Čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu slično. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno dobrota. Treba imati oko za oko. Treba znati gledati.
Papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni, moli za nas. Mi molimo za tebe. Amen.
