Drago Pilsel: Možemo li oprostiti Srbima? Moramo!

Nema nikakve sumnje da bi rulja razderala predsjednika Vlade Republike Srbije Aleksandra Vučića koji je svojom nazočnošću pokazao spremnost pokloniti se srebreničkim žrtvama i napraviti korak dalje u odnosima u regiji. Pogledao sam sve moguće dostupne snimke nemilog događaja s komemoracije i sahrane u Potočarima i pročitao najmanje 40 izvještaja o atentatu na Vučića. Dobro izvježbanom policijskom osiguranju je uspjelo Vučiću spasiti život ili ga sačuvati od toga da teško ne nastrada.

(AUTOR: DRAGO PILSEL – autograf.hr)

Uvjeren sam i u to da je, koji god da su bili motivi, sabotaža, nemar ili diletantizam, policija BiH napravila ozbiljne propuste u planiranju sigurnosnih uvjeta za visoke goste među kojima je bilo i šefova država i okrunjenih glava.

Član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je izjavio da je ”osramoćen”. Pojasnio je kako je s Vučićem prije nekoliko dana razgovarao telefonom te kako mu je tom prigodom prenio da će biti siguran u Srebrenici ukoliko odluči onamo doći. Izetbegović je kazao kako je imao puno povjerenje u sigurnosne službe u BiH, no ispostavilo se da su pogriješile u procjeni kako i kamo smjestiti izaslanstva koja su došla sudjelovati na komemoraciji u Srebrenici. ”Siguran sam da je Vučić došao s dobrim namjerama i ovo nije bio način da se prema njemu odnosi”, kazao je Izetbegović.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio je za TV Federacije BiH (FTV) kako su postojale obavještajne informacije o skupini od oko 600 navijača iz Srbije koji se spremaju doći u Srebrenicu i ondje izazvati izgrede. Ako je to točno, onda su propusti još i teži!

Jasno je i tu nema prostora za rasprave da je Vučić mogao očekivati nekakav oblik negodovanja zbog pritiska na Rusiju da iskamči veto na rezoluciju o genocidu u Vijeću sigurnosti UN-a. I Vučić je po povratku u Beograd nakon izgreda u Potočarima izjavio da je računao na to i da je bio spreman to otrpjeti, što se jasno vidjelo na njegovom govoru tijela kada je sve počelo i kada se njegovo osiguranje uskomešalo: Vučić je smirivao svoje sigurnjake sve dok situacija nije eskalirala i dok ti ljudi nisu shvatili da je vrag odnio šalu.

Ali ne treba popustiti ružnim emocijama i kazati otprilike kako je taj ”obrijani četnik dobio što je zaslužio”, kako se dade čitati u septičkim jamama iliti portalima fašističke provenijencije u RH. Kao što je rekao bivši predsjednik Bill Clinton, treba pozdraviti Vučićevu gestu, a ja bih dodao da sam bio impresioniran činjenicom da je protokol smjestio Vučića da sjedi u drugom redu iza predstavnice ”Majki Srebrenice”, što je premijer Srbije vrlo korektno primio. ”Hvala vam što ste došli”, rekla je predsjednica tog udruženja Hatidža Mehmedović i stavila srebrenički cvijet ”Sjećanje” na Vučićev rever.

”Ne postoje riječi kojima bilo tko može izraziti žal i tugu za nastradalima, kao i bijes i ogorčenje prema onima koji su taj monstruozni zločin počinili. Srbija, jasno i nedvosmisleno, osuđuje taj užasni zločin, gnuša se onih koji su u njemu sudjelovali i nastavit će ih privoditi pravdi”, naveo je Vučić u pismu javnosti uoči polaska u Srebrenicu.

Gledao sam njegovo lice tijekom mnogih prilika kada su govornici izgovarali riječ ”genocid”, riječ koju Srbija i Republika Srpska (za sada) ne žele izgovoriti i moram kazati da je Vučić bio izuzetno korektan i zreo u ponašanju. Osim toga, in dubio pro reo, tko može ustvrditi da dio tih riječi, pa i onih najtvrđih koje je izgovorila Avdija Ibrahimović, koja je preživjela genocid i bila posljednja govornica, neće izazvati kakvu promjenu u Vučićevom srcu, veću od one koje smo do sada vidjeli u njegovoj političkoj transformaciji?

Od ovog 11. srpnja na spomen-mezaru u Potočarima leže ostaci 6377 žrtava genocida (pa i roditelji mlađe žene koja je zaključila program u hangaru kod Potočara) dok ih je još 230 po željama obitelji pokopano na drugim grobljima.

Istaknuo bih još i apel reisa Huseina ef. Kavazovića koji je objavio fetvu kojom se ratni teror nad muslimanima Srebrenice i Žepe i sa stajališta islamskog prava kvalificira kao genocid, a na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 1993. godine i presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) iz 2007. godine. Fetvu je donijelo Vijeće muftija Islamske zajednice u BiH kao vrhovno vjersko tijelo i ona je obvezujuća za sve muslimane.

”Vijeće muftija obvezuje svakog muslimana i muslimanku da čine što je u njihovoj moći kako bi se posljedice genocida otklonile”, rekao je Kavazović. Odlukom Vijeća muftija Islamske zajednice u BiH prihvaćaju se odluke međunarodnih i domaćih sudova u postupcima po optužnicama za genocid.”Samim tim svaka osveta koju bi poduzeo pojedinac ili grupa je zabranjena i predstavlja kršenje principa zakonitosti u uređenom ljudskom društvu”, pojasnio je sadržaj fetve Kavazović. Vijeće muftija pozvalo je sve muslimane da čine dobro i da štite život, vjeru i dostojanstvo svih ljudi bez obzira na vjeru i nacionalnost. ”Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija najviši stupanj moći, a želja za osvetom prvi je znak slabosti”, kazao je u svojoj hutbi reis Kavazović.

Inače, poglavar Islamske zajednice u BiH je prije vjerskog obreda morao intervenirati i pozvati na red masu okupljenu u memorijalnom kompleksu kada je krenuo napad na Aleksandra Vučića. ”Kada vam dođe uglednik nekog naroda, iskažite mu poštovanje. Vi koji ste muslimani tako se trebate ponašati”, kazao je reis okupljenom mnoštvu podsjećajući na riječi iz Kur’ana.

A sada o onomu što je iziritiralo mnoštvo, a što moramo shvatiti kako bi Potočari bilo mjesto mira, a ne samo smrti.

Dvadeset je godina od pada UN-ove zaštićene zone u i oko Srebrenice (od travnja 1993.) što se dogodilo 11. srpnja 1995. Dva dana kasnije vojska Republike Srpske započet će pokolj Bošnjaka, njih najmanje 8372 (jer konačan broj još nije utvrđen), koji je trajao od 13. do 19. srpnja i što će se pretvoriti u najveći ratni zločin počinjen u Europi nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.

Masakr u Srebrinici u režiji političkog vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića (politički i vojni lideri bosanskih Srba su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), a potpomognut snagama vojske Jugoslavije i paravojnih skupina kakvi su bili ”Škorpioni”, bez ikakve sumnje predstavlja simbol ratova pokrenutih zbog i nakon raspada Jugoslavije.

I to ne samo jer je najkrvaviji događaj tih ratova već i zato što je sramotan čin za međunarodnu zajednicu. Makar to bilo simbolično, u travnju 2002. nizozemska je vlada podnijela kolektivnu ostavku nakon što je službeno izvješće nizozemske vojnike (zadužene za čuvanje srebreničke enklave) proglasilo odgovornima za neuspjeh u sprečavanju toga masakra.

Zločin u Srebrenici je za Bošnjake i za Hrvate (kao i za mnoge Srbe) – genocidna radnja. Genocidom ga je sudište u Den Haagu proglasilo 2001. presudom generalu VRS Radislavu Krstiću te američki Kongres Rezolucijom 199 od 27. lipnja 2005. Nekadašnji general Drinskog korpusa je postao prvi optuženik osuđen za genocid, te je dobio 46 godina zatvora, što je nakon podignute žalbe 2004. smanjeno na 35 godina. (Krstić je bio prvi Europljanin osuđen za genocid od nekog međunarodnog suda nakon Nürnberškog procesa.)

U veljači 2007. Međunarodni sud pravde u Den Haagu velikom je većinom glasova presudio da Srbija nije kriva za sudjelovanje, suučesništvo ili pomaganje u genocidu u Bosni i Hercegovini, ali je potvrđeno stajalište da se genocid ipak dogodio na ograničenom području Srebrenice, kao što je ocijenjeno i da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici.

Zbog ruskog veta od prošle srijede na Vijeću sigurnosti UN-a nije usvojena rezolucija koju je o Srebrenici kao mjestu genocida predložila Velika Britanija. Ruski veleposlanik u UN-u Vitalij Čurkin je britanski nacrt rezolucije u povodu 20. godišnjice srebreničkog pokolja nazvao “nekonstruktivnim, neprijateljskim i politički motiviranim”. Tekst rezolucije sadržavao je jasnu kvalifikaciju zločina u Srebrenici počinjenih 1995. godine kao genocid nad Bošnjacima, te je pozivao na odavanje počasti žrtvama, ali i na trajno uvažavanje nepobitnih povijesnih činjenica kako se sličan zločin više nikada ne bi ponovio.

Britanskom su se prijedlogu, očekivano, oštro usprotivile vlasti Srbije i Republike Srpske u BiH. U Beogradu i Banja Luci drže neprihvatljivim kvalificiranje srebreničkog zločina kao genocida, iako je britanska rezolucija samo podsjetila na odgovarajuće presude koje su o tome donesene na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) i Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Europski parlament je u četvrtak usvojio rezoluciju kojom se snažno osuđuje genocid u Srebrenici i kritizira negiranje i relativizaciju toga genocida.

Srbija je 2010., u procesu približavanja Zapadu, usvojila deklaraciju u kojoj osuđuje pokolj kao “težak zločin”, ali je izostalo spominjanje genocida. Beograd pak drži kako rezolucija neopravdano zapostavlja srpske žrtve tijekom rata u BiH te tvrdi kako to neće pridonijeti pomirenju.

Britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond izrazio je duboko razočaranje ruskim vetom na rezoluciju o Srebrenici koju je trebalo usvojiti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ističući kako je takav postupak Moskve ”ponižavanje žrtava i njihovih obitelji”. Pojasnio je kako se rezolucijom nije diskriminiralo ni umanjivalo bilo koje žrtve. “Mi smo imali tri cilja: odati počast žrtvama genocida u Srebrenici i žrtvama na svim stranama tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini, pozvati na pravdu za sve kao i na pomirenje te da Ujedinjeni narodi iz ovih tragičnih događaja izvuku pouke”, naveo je Hammond.

Tužna obljetnica ipak nije natovarena samo lošim vijestima jer je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo odluku o proglašenju 11. srpnja danom žalosti u toj zemlji, što je u poseban uspjeh jer su se proteklih godina tome uvijek protivili ministri koji bi dolazili iz reda Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika. Predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić kazao je novinarima u Sarajevu da je ta odluka donesena jednoglasno.

On je ujedno pozdravio nakanu predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića koji je najavio dolazak na komemoraciju u Potočarima i tamo odati počast bošnjačkim žrtvama.

Vučićeva posjeta ipak se ne može smatrati povijesnom jer je nešto slično dok je bio predsjednikom Srbije već učinio Boris Tadić. U Potočarima je u četvrtak bila i njemačka kancelarka Angela Merkel na turneji od Beograda, preko Sarajeva do Tirane. To bi nas trebalo potaknuti da se pitamo hoće li ikada stići gesta dostojna one koju je učinio nekadašnji njemački kancelar Willy Brandt kada je u Varšavi kleknuo odajući počast žrtvama nacizma? “Iskreno se nadam kako će se takva osoba (u Srbiji) pojaviti”, kazao je Zvizdić.

Mislim da se ne bi trebalo prežestoko suditi Srbima ukoliko u Hrvatskoj još uvijek nema kritične mase onih koji će u adekvatnoj mjeri osuditi stradanja Srba, kako tijekom Domovinskog rata tako i u doba Nezavisne Države Hrvatske. I ako je istina da će sva ”naša stradanja”, od Srebrenice, preko Jasenovca i Jadovnog, sve do Ovčare, ostati zabilježena kao ”najtužnije stranice naše povijesti”, nije manje istinito ni to da se do toga stanja svijesti neće stići unilateralnim odlukama ili vanjskim pritiscima. Proces mora biti unutarnji i do njega se mora stići konsenzusom.

O tome je prije nekoliko tjedana u Sarajevu progovorio papa Franjo pokušavajući dati svoj doprinos procesu pomirenja na Balkanu. Sve dok ne prestanemo mrziti i gajiti osvetnička raspoloženja, sve dok ne budemo spremni oprostiti i moliti za oproštenje, do tada će i dalje teći krv iz žila svih naših Srebrenica.

Mogu li oprostiti majke Srebrenice, majke Vukovara? Moraju! Umiju li oprostiti moj prijatelj Dragan Pjevač, čija je majka ubijena od hrvatske ruke u Međačkom džepu, ili moja majka, koja je izgubila sina od jugoslavenske ruke kod otoka Šipana? Znam da to iskreno pokušavaju.

”Sadašnje tragične podjele i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi nove perspektive bratske solidarnosti. Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!” Znate li čije su to riječi? Svetog Ivana Pavla II. (na homiliji 11. rujna 1994., Zagrebački hipodrom).

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak pomirenja ti, Srebrenička Majko, ti, svaka naša majko, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, u savjesti svakog odgovornog pojedinca. Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti Srbima? Moramo!

Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

Ja u mir vjerujem. A vjerujem i riječima časnog Kur´ana: ”I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an / El-Bekare, 154).