Drago Bojić: Svaki pojedinac ima pravo i dužnost samostalno misliti

Tri mjeseca trajao je «proces» smjene fra Drage Bojića sa funkcije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnog časopisa Svjetlo riječi iz Sarajeva. Konačno, to se i dogodilo početkom prošlog mjeseca, odlukom provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana. Zapravo, Svjetlo riječi je od svog osnivanja 1983. uvijek nekome smetalo. Prvo komunistima, pa 1992. hercegovačkim franjevcima, a onda, poslije rata, permanentno, i hrvatskim, ali i srpskim i bošnjačkim nacionalistima, te, opet, hercegovačkim franjevcima. Ali, nešto tako radikalno, kao što je smjena fra Drage, nije nikada!

Razgovarao: Dino Bajramović / SLOBODNA BOSNA, br. 870, 11.07.2013.
Kome ste se to zamjerili pa ste nedavno smijenjeni sa pozicije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnika «Svjetlo riječi»?

Povod smjeni bio je intervju koji sam u aprilu dao portalu Prometej. Govorio sam o Svjetlu riječi uz 30. obljetnicu njegova izlaženja. Između ostaloga, kritički sam se osvrnuo na odnos hercegovačkih franjevaca i hercegbosanske politike devedesetih godina te na manipulacije sa svetištem u Međugorju. Nakon toga uslijedila je službena reakcija hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke provincijalu i upravi moje provincije da me sankcioniraju za tobožnje klevete. Tu reakciju nije poslao ni meni osobno niti na medij na kojem je intervju objavljen. Nigdje u javnosti nije opovrgnuo moje navodne optužbe. A u službenom dopisu provincijal Šteko mi učitava da sam optužio hercegovačke franjevce za progone i ubijanja, što, naravno, nije točno. On je grubo izvrnuo i pogrešno interpretirao moje riječi. Govorio sam o tome da su „hercegovački franjevci“, ne svi i ne provincija kao takva!, podržavali hercegbosansku politiku i da se hercegovačka provincija nikada nije ogradila od nje te da postoji odgovornost i za šutnju o zločinima i logorima Herceg Bosne. U kontekstu međugorskog prošteništa, osvrnuo sam se na „duhovnjaštvo“ i „teologiju“ koja manipulira likom Blažene Djevice Marije a koja je u suprotnosti s njezinim likom iz Evanđelja, kršćanskim i katoličkim razumijevanjem i vjerovanjem. Ništa posebno nisam rekao što i neki drugi, teolozi i biskupi, o tome nisu rekli. Zbog tih mojih izjava, hercegovački provincijal je – krivo interpretirajući moje izjave, postavljajući se kao nad-provincijal i podižući moje stavove na službenu razinu kao da je moje mišljenje službeni stav Bosne Srebrene – zahtijevao od moga provincijala da me odmah sankcionira.

 

O Vašoj smjeni odlučio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, ali po svemu što sam do sada pročitao prilično sam uvjeren da je «fetvu» izdala glava s koje pozicije više na hijerarhijskoj ljestvici?

Provincijal fra Lovro Gavran i članovi Uprave Bosne Srebrene su donijeli tu odluku. Drugi dio Vašeg pitanja ne mogu komentirati, jer je to u domeni nagađanja u koja se ne želim upuštati i u koja zapravo ne želim ni vjerovati. Doduše, Svjetlo riječi je stalno, od svog početka, česta tema u katoličkim hijerarhijskim krugovima na ovim prostorima, prije svega zbog svoje otvorenosti i kritičnosti.

 

Neki su pisali o tome kako možda tinja sukob između Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije…

Nije riječ o velikom sukobu, ni o ratu između dviju provincija, ali niti o nekom idiličnom odnosu bez problema. Treba uvijek imati u vidu različito povijesno iskustvo, odnosno različitu interpretaciju naše zajedničke prošlosti te uzeti u obzir da ove dvije provincije djeluju u različitim društveno-političkim kontekstima: hercegovačka među većinskim katoličko-hrvatskim stanovništvom naslonjenim na Hrvatsku, a bosanska uglavnom u miješanim sredinama. Bilo bi, međutim, simplificirano tvrditi da su te razlike jedino teritorijalno ili mentalitetski uvjetovane. Bitne razlike su u životnim društveno-političkim pitanjima: odnos prema državi Bosni i Hercegovini, prema državi Hrvatskoj, ciljevima i karakteru rata, ponajviše dakle u prosuđivanju hrvatske politike u BiH, Herceg-Bosni, progonima i logorima, stradanju nehrvata, te u tzv. “humanom” preseljenju bosanskih Hrvata od strane Tuđman-Bobanova režima – jednom riječju najveće razlike su u razumijevanju vlastite domovine i države. Razlike su u nemogućnosti da se sagledaju katastrofalne posljedice za bosanske katolike i Hrvate i odgovorno pristupi budućnosti.

 

Zapravo, a o tome ste govorili u ovogodišnjem intervjuu za «Prometej.ba», hercegovački franjevci napustili su «Svjetlo riječi» zbog, kako ste kazali, «nepremostive razlike u viđenju Bosne i Hercegovine, posebno Bosne, hrvatskog pitanja i bosanskih katolika i Hrvata». U kojem medijskom prostoru fluktuiraju hercegovački franjevci?

Odlazak hercegovačkih franjevaca iz Svjetla riječi početkom devedesetih, neobrazloženo napuštanje Franjevačke teologije u Sarajevu, Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, trebalo je predstavljati bespovratno napuštanje Bosne i bosanskih Hrvata, države Bosne i Hercegovine, nestajanje Bosne Srebrene, kako su neki Bobanovi franjevci izjavljivali, sužavanje hrvatskog životnog prostora na teritorij ispod Ivan-Sedla, sa željom što jačeg vezanja uz Hrvatsku. O svemu tome i danas svjedoče mediji (listovi) u vlasništvu Hercegovačke franjevačke provincije ali i uopće, javni i crkveni mediji na području Hercegovine. Poteškoća je u tome što ta politika ima moć u dominantnoj hrvatskoj politici, skriva se i pokriva ljubavlju prema narodu, licemjernom crkvenošću i katoličkom pravovjernošću. Tko to ne podržava, njega se optužuje za izdaju naroda i Crkve, i nastoji ga se ušutkati.

 

A kakvo je sada njihovo «viđenje Bosne i Hercegovine, posebno Bosne», družite li se i surađujete li s njima? Te dvije provincije su nekako previše udaljene, naravno, ne mislim na kilometražu.

Kontakti i suradnja postoje i više nego što se javno vidi. Ove dvije zajednice upućene su jedna na drugu i kroz povijest i danas. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, većina hercegovačkih franjevaca ovu zemlju ne doživljava svojom. Oni žive i smatraju se „hrvatskom dijasporom“ u BiH, s teškom frustracijom što se nije ostvarilo Tuđmanovo teritorijalno podebljanje „hrvatskog pereca“.

 

Koji su bili Vaši najveći profesionalni izazovi u kreiranju, osmišljavanju, naprosto, u strategiji razvoja i uticaja «Svjetla riječi» u našem medijskom prostoru?

Ništa posebno novo nisam činio. Naslijedio sam koncept Svjetla riječi i nastojao nastaviti na toj tradiciji, sa željom da se ovaj list još više otvori prema drukčijim mišljenjima i svjetonazorima. Posebno mi je bilo stalo da se u Svjetlu riječi čuje glas ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. Mislim da je dijalog s ateistima, uz međureligijski dijalog, jedan od najvažnijih postulata suvremenih društava, a što nasušno nedostaje zatvorenim vjerskim medijima. To uostalom traži i II. vatikanski koncil pozivajući Crkvu i katolike da se otvore za dijalog s tim ljudima. Osim toga, smatrao sam da se i o religijskim zajednicama, njihovim vođama i članovima, treba pisati otvoreno i kritički. Nije ni etično ni profesionalno kritički pisati i govoriti o sekularnom svijetu i „njegovim manama“, a zaobilaziti ono negativno u vjerskim zajednicama. Dakako, ne na razini senzacija i trača, već u želji za unutarnjom katarzom, suočavanjem s vlastitom prošlošću i njezinim mračnim epizodama, ali i s kritičkim opservacijama sadašnjeg i mogućeg pozitivnog i smislenog budućeg djelovanja.

 

Splitski novinar Viktor Ivančić napisao je da je Vaša «nasilna smjena, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija». Što se može komentarisati i na način da je fra Lovro Gavran otišao korak dalje od dosadašnjih udara na slobodnu medija u BiH. Barem ja tako mislim…

Vlasnik Svjetla riječi je Franjevačka provincija Bosna Srebrena i provincijal i uprava odlučuju o tome tko će biti urednik Svjetla riječi. To, dakle, nije sporno. Sporno je, međutim, to što u ovom slučaju nije bilo nikakvih razloga za smjenu. Uostalom, svaki pojedinac, prema dokumentima Katoličke crkve, u društvenim pitanjima ima ne samo pravo, već i dužnost samostalno iznositi svoje mišljenje, pa i suprotno od svojih poglavara kad mu to nalaže njegova savjest i kad za to ima valjane razloge i argumente. Gospodin Ivančić je u pravu, jer je ovdje doista riječ o udaru na slobodu mišljenja i govora, u konačnici i na slobodu medija.

 

Koliko se kardinal Puljić miješao u uređivanje «Svjetla riječi»?

Svjetlo riječi je list franjevačke provincije Bosne Srebrene i ne podliježe izravnoj nadbiskupovoj, kardinalovoj ingerenciji. Međutim, činjenica je da ovaj koncept, kao i neka druga društvena djelovanja članova Bosne Srebrene, mnogi moćnici nisu odobravali, pa i ljudi vrlo bliski kardinalu.

 

Da li nedavni, «nemili događaji» utiču na Vaš pedagoški rad, s obzirom da na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predajete komunikologiju, a imate i još jednu funkciju: direktor ste Internacionalnog Multireligijskog Interkulturnog Centra IMIC – «Zajedno» u glavnom gradu BiH?

Naravno da zbog svega što se dogodilo ne mogu ostati ravnodušan i nepogođen. Ali, s onu stranu moga „herojstva“ i „samosažaljenja“, ovo doživljavam kao cijenu zalaganja za slobodnu i kritičku riječ u vlastitoj zajednici i Crkvi, pogotovo onda kada ta riječ košta i kad je upućena „nedodirljivima“. Da ima smisla boriti se za te vrijednosti, potvrdili su mi mnogi suradnici i poznanici, čitatelji i simpatizeri Svjetla riječi koji su mi dali podršku, također ne bez rizika, posebno kad je riječ o mojoj braći franjevcima, pogotovo onim mlađima.

 

I, šta je, na kraju, Vaš najveći propust: da ste uređivali časopis koji je premalo hrvatski, premalo katolički ili premalo hercegovački?

Ta difamacija prati Svjetlo riječi od njegova osnutka. Smatram da svaki medij, dakle i vjerski, mora nadilaziti nacionalne, institucionalne i regionalne granice. To nikako ne znači ignoriranje nacionalne, vjerske ili neke druge pripadnosti. Ali znači i treba značiti kritičko sučeljavanje sa zatvorenim i isključivim identitetima, posebno onda kad se njima manipulira i kad prenaglašavanje tih pripadnosti osiromašuje i banalizira univerzalnost ljudskoga pripadanja jednom Božjem svijetu, i istodobno postaje opasnost za one druge.

 

Da li ste se zamjerili i onim drugim, «konstitutivnim nacionalistima», Bošnjacima i Srbima?

Svjetlo riječi je objavljivalo kritičke tekstove o svim nacionalizmima, fundamentalizmima i religijskim isključivostima u našoj regiji. Druga je stvar što to neki neće da primijete, jer čitaju samo kroz naočale da se o „svojima“ ništa kritički ne smije reći. Uostalom, tri četvrtine lista posvećivani su vjeri i kulturi. Pa, pisali smo i o militantnom ateizmu, o svakoj dakle vulgarizaciji ljudskoga duha i neslobodi. Svjetlo riječi, usuđujem se kazati, nije bilo nacionalističko, ni stranačko, ni lijevo ni desno, ni konzervativno ni liberalno, ni moje privatno. Zato ga je pratila šutnja i od strane tzv. sekularnih medija, a neutemeljenu kritiku i klevete, često i anonimno preko portala, upućivali su nacionalisti i religijski fanatici svih vrsta. Nacionalizam i fundamentalizam su negacija vjere. Oni su zapravo nijekanje i Boga i čovjeka.

 

Kako Vama izgleda politička struktura koja godinama vodi ovdašnje Hrvate?

Na sceni je i dalje ista politička matrica, pa i isti protagonisti. Iako je bilo pokušaja i ima ih i danas, još uvijek se nije pojavio ozbiljan politički projekt koji bi bio alternativa dosadašnjem. Kako sada stvari stoje, teško će se i pojaviti. Morao bi se dogoditi čudesni obrat među bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ponajprije odustajanje od svake varijacije hercegbosanske politike, sagledavanje samih sebe s onu stranu nacionalističkih iluzija, uz uvažavanje međusobnih regionalnih i zavičajnih razlika, i konačno vraćanje državi Bosni i Hercegovini.

 

A šta danas najviše nedostaje bosanskohercegovačkim Hrvatima?

Bosansko-hercegovački Hrvati su politički, kulturno pa i duhovno-religijski dezorijentirani. Veliki dio njih živi u „paralelnim svjetovima“ – zagledani u „matičnu Hrvatsku“ koja ih doživljava kao teret, a pritom otuđeni i počesto „stranci“ u vlastitoj zemlji. Bez namjere da deobligiram obične ljude i građane, ali s empatijom i razumijevanjem za njihove živote i sudbine, za takvu situaciju najviše je odgovorna hrvatska politika u BiH, ali dijelom i predstavnici Katoličke crkve koji su svoje vjernike izručili takvim politikama. U tome naravno, nimalo bez odgovornosti nismo ni mi, bosanski franjevci. Pred nama je samo jedan put: ponovno preispitivanje svoga poslanja u krajnje izmijenjenoj situaciji. Ako se to ne dogodi, naše će se snage rasuti u podjelama i dokazivanju verbalnog hrvatstva, u strahu i slijepoj poslušnosti autoritetu i deklarativnoj crkvenosti, u bespoštednoj borbi za pozicije bez moralnosti i stručnosti, konačno, u ušutkavanju slobodne misli i riječi.

 

Hrvatska je od 1. jula u Evropskoj uniji, a predsjednik te države Ivo Josipović je već 7. jula doputovao u Bosnu i Hercegovinu. Kako ocjenjujete susjedske odnose?

Odnosi Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine su kompleksni. I odnos sadašnjih vlasti Republike Hrvatske prema našoj zemlji je kompleksan i ambivalentan, uključujući i predsjednika Josipovića. Njegov govor prije tri godine u Parlamentu BiH i isprika za pogubnu hrvatsku politiku prema BiH u devedesetim godinama, bar na trenutak je izmamio optimizam i mogućnost novih odnosa. Ali taj govor, nažalost, u političkom smislu nije „implementiran“ i ostao je uglavnom na deklarativnoj razini, pogotovo u odnosu na Republiku Srpsku. Dakako, odgovornost nije samo na strani Josipovića i sadašnje vlasti u Republici Hrvatskoj. Za to su jednako, ako ne i više odgovorni bosansko-hercegovački političari, svih opcija i provenijencija. I ova posjeta predsjednika Josipovića BiH, prvi nakon ulaska u Europsku uniju, na simboličkoj razini ima težinu. Ostaje pitanje hoće li taj posjet imati i konkretne pozitivne posljedice za budući odnos dviju susjednih zemalja.

 

Ovih dana se obilježava 18. godišnjica od genocida u Srebrenicu. Kako Vi na to gledate?

Poznati njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer, ubijen u nacističkom logoru, jedanput je kazao otprilike ovako: „Tko danas ne urliče radi Židova, ne može pjevati gregorijanski koral.“ Rekao bih, tko danas ne priznaje nevine žrtve Srebrenice, ali i drugih stratišta, taj ne bi smio izgovarati ime Božje niti se na njega pozivati. Taj ne bio smio ići u hramove, crkve i džamije. Svi oni koji negiraju ili umanjuju zločine svrstavaju se na stranu demonskoga zla. Oni koji na žrtvama Srebrenice žele politički ili osobno profitirati, čine isto, pa čak i gore. Gledano iz vjerničke perspektive, u svakoj nevinoj žrtvi Srebrenice ubijen je u doslovnom smislu Bog. Gledano iz ljudske, etične i humanističke perspektive, u Srebrenici je ubijen čovjek. Zato je naš odnos prema Srebrenici veliki ispit naše ljudskosti i vjere te propusnica za smislenu budućnost.